Penzijski sistem Sjedinjenih Američkih Država razlikuje se u velikoj meri od srpskog. Promene u svetskoj ekonomiji, starenje stanovništva – utiču na sve zemlje, pa je potrebno da počnemo da menjamo način na koji razmišljamo o penziji, bez obzira gde se nalazili. Zato prenosimo tekst Marka Milera.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija iz teksta Kadilak – san na američki način
Poricanje stvarnosti je snažan pokretač načina na koji Amerikanci razmišljaju o svojim izgledima za sigurnu penziju, piše Mark Miler za Rojters.
Novo ispitivanje poverenja u mogućnost dobrog života u penziji koje je objavljeno 22. aprila 2016. godine, potvrđuje da mnogim američkim radnicima nedostaju realni planovi za sastavljanje kraja sa krajem u penziji. Sugeriše se, takođe, da ne postoji veza između poverenja koje Amerikanci imaju u penziju i njihovih priprema da sebi obezbede dobru.
Amerikanci već 26 godina ispituju stavove svog stanovništva o penziji. Od ekonomske krize, kada je bilo najniža, vera Amerikanaca u dobru penziju nastavlja da raste. Ove godine, oko 63 odsto ispitanih donekle veruje u svoju sigurnu starost. Problem je što većina samo nagađa.
Samo 48 odsto zaposlenih kaže da su oni ili njihovi supružnici pokušali da izračunaju koliko treba da uštede da bi komotno živeli u penziji. Procenat ovih odgovora nije se znatno povećao od početka recesije 2016. godine. Samo 19 odsto osoba starijih od 55 godina ima formalan, pisani finansijski plan za penziju.
Štaviše, planovi nekih ljudi nisu realni. Na primer, 65 odsto zaposlenih kaže da misli da bi u penziji mogli da se snađu sa manje od polovine svojih prihoda pre penzionisanja. Većina stručnjaka za penzione planove smatra da bi taj procenat morao da bude od 70 do 80 odsto.
„Ljudi slabo shvataju koliko će im biti potrebno u penziji koja bi mogla da traje dugo, a mnogi ne shvataju osnovne troškove koje će imati“, kaže Matju Grinvald koji je na čelu organizacije koja sprovodi ispitivanje.
Uznemirava i stepen poverenja koji zaposleni imaju u svoju sposobnost da stvore prihod od posla na kraju radnog veka i u penziji. To se možda održava u sve većoj težnji da se sam period života u penziji promeni ili da se jednostavno nikad ne penzioniše.
Međutim, ne može se uvek računati na rad kao na stub finansijske podrške u penziji, upozoravaju stručnjaci. Dve trećine zaposlenih reklo je ispitivačima da planira da prihode u penziji dopuni plaćenim radom, dok je samo 27 odsto penzionera reklo da je zaista radilo za novac tokom penzije. Čak 46 odsto današnjih penzionera je posvedočilo da su u penziju otišli ranije nego što su planirali – a to je procenat koji ne varira mnogo tokom niza godina.
Rezultati istpitivanja takođe ukazuju na to da zaposleni ne prave dobre odluke kada je u pitanju vreme kada da predaju papire američkoj Socijalnoj zaštiti. Većina – 73 odsto, kaže da su sasvim ili donekle sigurni u svoju sposobnost procene kada treba da idu u penziju, dok podaci Službe socijalne zaštite pokazuju da oko 40 odsto zaposlenih Amerikanaca predaje zahtev za benefite (slično zahtevu za penziju u Srbiji) u 62 godini života, dakle čim ispune uslov, umesto da čeka makar do godina kada stiče pravo na punu penziju – što je 66 godina trenutno.
Mada ne postoji tačno određeno pravo vreme da se zahtevaju zarađeni benefiti i ode u penziju, za većinu Amerikanaca je poželjno da čekaju bar do momenta kad mogu da odu u punu penziju budući da odlaganje penzionisanja za svaku godinu povećava visinu primanja za oko osam odsto. Naročito je dobro, kažu stručnjaci, kada su pitanju bračni parovi, da supružnik koji više zarađuje odloži penzionisanje.
Ispitivanje je pokazalo i da procenat američkih radnika koji imaju premalo ili nimalo ušteđevine za penziju uporno ostaje zabrinjavajuće visok. Manje od 25.000 dolara ušteđevine ima 44 odsto ljudi, a među njima je 26 odsto onih koji su uštedeli manje od hiljadu dolara. To znači da će mnogi budući penzioneri zavisiti isključivo od američke socijalne zaštite koja u proseku isplaćuje oko 39 odsto prihoda koji se zarađivao pre penzije. To takođe znači da značajni deo penzionera neće imati nikakve finansijske zaštite u slučaju hitnih troškova (Amerikanci, npr. nemaju besplatno zdravstvo – čak ni na papiru).
Šta je onda doprinelo da postoji tolika razlika između vere u dobru penziju i stvarnih priprema za nju? Vremenom, nivo sigurnosti rastao je u paru sa makroekonomskim pravcima razvoja, kaže Grinvald, a ne u skladu sa bilansima domaćinstva. Nivo sigurnosti je dostigao svoj vrh 2000. godine, pre pucanja tzv. internet mehura. Ostao je na relativno visokom nivou sve do recesije nakon koje je pao.