Početna Magazin Godine Nutricionizam nije pouzdan zbog ovih 5 razloga, ali jedno bar znamo…

Nutricionizam nije pouzdan zbog ovih 5 razloga, ali jedno bar znamo…

Nutricionizam nije pouzdan zbog ovih 5 razloga, ali jedno bar znamo…

Malo je oblasti nauke iz kojih u javnost stiže toliko kontradiktornih zaključaka kao što je to nutricionizam. Šta jesti a šta ne, koja hrana je zdrava, a koja opasna po život i zdravlje, da li je bolja mediteranska, skandinavska ili nemačka dijeta… Ne samo da nema preciznih odgovora, već su oni često oprečni. Međutim, nauka o ishrani, o dijetama, ima nekoliko dobrih opravdanja zašto je to tako – ali i jedan pouzdan savet

Godine 1747, škotski lekar Džejms Lind želeo je otkrije šta izaziva skorbut kod mornara. Zato je pripisao šest dijeta za po dvojicu od 12 mornara koji su bolovali od ove česte ali zagonetne bolesti. Oporavila su se dvojica kojima je davao pomorandže i limun – i misterija nedostatka vitamina C je rešena.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Međutim, danas stvari sa dijetama, ishranom i nutricionizmom kao naukom više nisu tako jednostavne. Danas je najveći problem razvijenog sveta prejedanje, i to, nezdravom hranom sa sa previše kalorija što za posledicu ima hronične bolesti kao što su rak, gojaznost, dijabetes i srčana oboljenja.

Za razliku od skorbuta, ove bolesti je daleko teže pratiti i rešiti. One se ne pojavljuju u kratkom vremenskom periodu, već nastaju tokom godina života. Slično tome, i njihovo lečenje ne može da se desi trenutno, i rešenje nikad nije jednostavno.

Zato danas nutricionisti moraju da primenjuju daleko širi spektar sastojaka, i duže da čekaju na rezultate. U međuvremenu, dolazi se do sasvim oprečnih zaključaka, pa jedni tvrde da neko povrće popravlja zdravlje, ili štiti od raka, a drugi otkriju nešto sasvim suprotno tome, za istu biljku ili plod.

O ovim problemima savremenog nutricionizma autor članka za Vox, Julia Belluz, razgovarala je sa osam nutricionista tokom nekoliko meseci 2015. godine. Ovo su njihovi sumirani odgovori…

1. Nemoguće je sprovesti pouzdane načine istraživanja

Dakle, način istraživanja koji je „zlatni standard“ za druge oblasti nauke, u ovom slučaju ne može da se primenjuje – podeliti ispitanike u dve grupe, jednima dati lek, drugima placebo.

Ovaj princip primenio je i pomenuti Džejs Lind, jednostavnom eliminacijom kada jedinu razliku između dve grupe ispitanika čini neki detalj u ishrani ili lečenju.

Danas je veoma teško napraviti ravnopravne dve grupe ljudi za ovakvo ispitivanje ne ulazeći u to koje su im navike u ishrani. Zato britanski lekar i epidemiolog Ben Goldacre kaže:

– U idealnom svetu, uzeo bih prvih 1.000 dece koja se rode, podelio ih nasumice u dve grupe i jednoj grupi dao da jedu samo sveže voće i povrće do kraja života, a druga polovina bi jela samo slaninu i pečene piliće. Onda bih merio koliko ima oboljenja u svakoj od grupa, ko ima više bora, ko je pametniji, itd. Nažalost, morao bih i da ih zatvorim za sve to vreme, jer ne postoji šansa da naterate 500 ljudi da jede voće i povrće celog života.

U jednom od najskupljih istraživanja u istoriji (nekoliko milijardi dolara), žene su podeljene u dve grupe sa dve različite dijete: standardna ishrana i dijeta sa malo masti. Trebalo je godinama da se hrane ovako. Međutim, kada su nakon nekog vremena rađena prva ispitivanja, bilo je jasno da se niko nije pridržavao svoje dijete. Praktično, obe grupe su nastavile da jedu isto kao i pre.

2. Nutricionisti moraju da se oslone na nesigurne podatke

Umesto metodologije istraživanja gde su učesnici podeljeni u dve nasumične grupe, nutricionisti moraju da primenjuju metod takozvanog opservacionog istraživanja u kom varijable ne zavise u potpunosti od njih, niti su pod njihovom kontrolom.

3. Mnoga nutritivna istraživanja svode se na istraživanja namirnica

S obzirom da naučnici ne mogu da imaju punu kontrolu nad onim što ljudi jedu, primorani su da koriste dobrim delom podatke koje im sami ispitanici iznesu, a koji su najčešće, u najmanju ruku – neprecizni.

– Želim da imam kameru kao implant u stomaku, implant u izmetu, i nešto u wc šolji što bi uzimalo uzorke mokraće i stolice pre nego što se pusti voda, i zatim da mi sve te informacije budu poslate elektronskim putem kako bih tačno znao šta se dešava u realnosti – kaže Kristofer Fardner, nutricionista sa Stenforda.

4. Ljudi i hrana su raznovrsni

Jedna izraelska studija otkrila je da ljudi potpuno različito reaguju na istu hranu što ukazuje na to da se dijete ipak moraju praviti pojedinačno i da nema univerzalnog rešenja.

– Danas nam je jasno da uticaj ishrane na zdravlje ne može da se razume samo ako znamo šta ljudi jedu, jer je od velikog značaja i kako se hranljive materije i drugi bioaktivni sastojci ponašaju zavisno od genetske strukture, sastava mikroba u stomaku, itd – kaže Rafael Perez Eskamila, profesor epidemiologije sa Jejla.

5. Sukob interesa je veliki problem nauke o ishrani

Istraživanjima na ovom polju pristižu male donacije od strane država sveta, pa su u velikoj meri zavisna od sponzorisanja od strane privatnih kompanija koje proizvode hranu i piće. Time se lako utiče na rezultate pa se dolazi i do apsurdnih zaključaka koji idu u korist samo sponzoru.

– Toliko istraživanja se sprovodi zahvaljujući privatnim sponzorima da javnost i pacijenti mogu potpuno da izgube poverenje u sve naše zaključke – piše Marion Nestle u svom istraživanju na ovu temu (Corporate Funding of Food and Nutrition Research – Science or Marketing?).

6. Uprkos nesavršenostima neke zaključke ipak imamo

– Bez istraživanja o ishrani, ne bismo znali da nedostatak folne kiseline kod trudnica izaziva oštećenja ploda, ne bismo znali da transmasti nisu dobre za srce, i ne bismo znali da pijenje industrijskih sokova povećava rizik od dijabetesa i bolesti masne jetre – kaže Frank B. Hu, profesor javnog zdravlja sa Harvarda.

Svi stručnjaci se slažu da treba pogledati sva saznanja o jednoj temi i da se ne treba preterano pouzdati u rezultate bilo kog pojedinačnog istraživanja. Ključ je u tome da različite studije, sa primenjenim različitim metodologijama dođu do istih ili veoma sličnih rezultata. Naravno, treba obratiti pažnju i na to – ko je finansirao koju studiju.

Ono što zaista ZNAMO o ishrani

Na pitanje: Šta da jedemo?, nijedan od naučnika nije želeo da kaže da nešto izbacimo iz ishrane, a da se čvrsto držimo neke posebne dijete. Nisu isticali naročite prednosti neke vrste voća, povrća ili vrste mese, osim da su pomenuli da neki „obrasci u ishrani“ mogu bi „zdravi“.

Ovako širok zaključak oslikava i zajedničku izjavu iza koje stoji veoma raznolika grupa nutricionista koji su se nedavno sastali da utvrde oko čega se svi slažu kada je ishrana u pitanju. Ovo je njihov zaključak:

„Bolje zdravlje prati obrazac u ishrani koji podrazumeva više povrća, voća, žitarica u zrnu, ishrana sa malo ili nimalo masti, morska hrana, mahunarke i orašasti plodovi; zatim umerena konzumacija alkohola (za odrasle); ređa konzumacija crvenog i prerađenog mesa; i manji unos šećera i industrijske hrane sa zaslađivačima.

Imamo i snažne dokaze da nije neopodno eliminisati neke vrste hrane ili se posvetiti samo jednoj vrsti ishrane kako bi se zadržao isti efekat na zdravlje koji ima i „zdrava“ ishrana. Umesto toga, ljudi mogu da kombinuju unos hrane na mnogo različitih načina kako bi postigli isti efakat pomenutog obrasca zdrave ishrane. Ovo može biti usklađeno sa zdravstvenim potrebama pojedinca, njegovim ukusom i kulturološkim navikama i tradicionalnom kuhinjom.“

Svako ko vam kaže da je stvar komplikovanija – da određene vrste hrane ili sastojaka ubijaju ljude – verovatno ne priča na osnovu naučnih zaključaka, zato što, kao što smo videli, nauka nema načina da bilo šta utvrdi sa stoprocentnom sigurnošću, zaključuje Julia Belluz u svom članku.