Početna Magazin Godine Društvo Nova aristokratija: Novac, pamet, obrazovanje, posao i veze u nasledstvo

Nova aristokratija: Novac, pamet, obrazovanje, posao i veze u nasledstvo

Nova aristokratija: Novac, pamet, obrazovanje, posao i veze u nasledstvo

„U eri kada intelektualni kapital raste, privilegije postaju sve više i više nasledne“ piše Ekonomist o novoj američkoj „aristokratiji“. Međutim, novu aristokratiju srećemo i kod nas, i to ne samo u vidu partijskih hobotnica koje se hrane vlašću i javnim finansijama, već i onu „tihu“, „normalnu“, „prirodnu“, u kojoj deca doktora (p)ostaju doktori, deca profesora profesori, deca rukovodilaca rukovodioci – ubrzo posle fakulteta…

Penzin je u svojim tekstovima i temama koje bira da obradi često skretao pažnju na slične pojave u društvu, kod nas i u svetu. Ukratko: obrazovani postaju bogatiji, njihova deca od malena postaju bolje informisana ali i intelektualno superiornija, zatim završavaju više škole, i preko roditeljskih veza nađu bolje poslove.

Stihija mikro i makro „gospodara“ u Srbiji koji to postaju po političkoj i stranačkoj liniji zamagljuje taj dublji, suštinski problem. Na primer, skoro da smo zaboravili na termin „deca generala“, iako već godinama upravo ta deca žare i pale političkom, i ne samo političkom scenom u Srbiji.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Tu su i deca profesora koja grade karijere kao akademici, najčešće u istim oblastima u kojima roditelji imaju karijere, i prijatelje, i poznanike, i uticaj. Na tu temu nedavno je govorio i dr Miljko Ristić, direktor KCS u intervjuu za Politiku:

– Mladi lekari što mi sada dolaze sa prosekom 10 sve su profesorska deca. To je epidemija u zadnjih nekoliko godina – rekao je on.

Ovo bi bilo još vidljivije da delom nemamo i „plemenske“, „zemljačke“ veze koje idu vertikalno po društvenoj lestvici, ali i da nije bilo ove poslednje dve i po turbulentne decenije kada su mnoga deca koja odgovaraju goreopisanom profilu otišla u inostranstvo, mnoga otišla pa se vratila kao „eksperti“ (pa lokalni milje iz kog dolaze ostaje „ispod radara“), a mnoga deca su došla iz drugih krajeva bivše SFRJ, ili kao deo unutrašnje migracije koja gravitira prema gradskim centrima.

Sa jedne strane, stvaranje „mini aristokratije“ (od dva-tri kolena) po goreopisanom receptu jeste logičan razvoj događaja. Ali, sa druge strane, srednjeročno i dugoročno, ovo je društveni problem prve vrste.

Čak i da, u jednoj ili dve generacije, „obrazovana porodica“ stvara obrazovanu i sposobniju decu, već u trećoj postaje više nego upitno da li su mesto na studijama, ili na nekom radnom mestu, mladi čovek ili žena zauzeli na osnovu svog stvarnog talenta i znanja, ili na osnovu roditeljskog nasleđa?

Uostalom, Srbiju, slično kao i Ameriku o kojoj je reč u temi novog broja Ekonomista, podigla su iz pepela upravo deca bez drugog porodičnog nasleđa osim dobrog kućnog, radeničkog i moralnog vaspitanja.

Ali, kao i u Americi, i u Srbiji je već generacija dece viđenijih ustanika vodila zemlju dalje dok su mnoge „unuke“ pokosili Balkanski i Prvi svetski rat. „Decu generala“ videli smo na delu (mada bismo voleli da nismo), a već smo im i unuke dočekali? Hoće li uspeti da zadrže sve čega su im se preci dočepali, ili će šansu dobiti i neki novi klinci?

Vratićemo se Srbiji u zaključku ovog teksta, a sad „idemo“ u Ameriku…

Nova američka aristokratija

U momentu kada „svet“ optužuje Putina za „večitu vlast“ teško je pomeriti se korak unazad radi boljeg pogleda na situaciju, ali da probamo… Da zanemarimo sada političke dinastije u Grčkoj gde su preci današnjih političara predsednici vlade i ministri još od godina pre Drugog svetskog rata, ili Francusku gde su samo dvojica predsednika imala vlast od 1981. do 2007. godine – punih 26 godina!

U SAD, piše Ekonomist, od 1989. godine do danas, otac i sin bili su predsednici ukupno 12 godina. Bračni par Klinton spojio je 8 godina predsedničkog mandata supruga i 4 godine u Obaminoj administraciji gde je supruga bila ministar inostranih poslova. Hilari Klinton ujedno, za sada, ima najveće šanse da bude novi kandidat Demokratske stranke za sledećeg predsednika – predsednicu SAD.

Suprotstavljeni tabor, Republikanska stranka, u avgustu 2015. godine predstaviće svoje kandidate i među njima možda budu čak trojica kandidata kojima su i očevi bili u trci za predsednika, a jednom od njih, Džebu Bušu, ne samo da je otac i bio predsednik, već mu je predsednik bio i rođeni brat, i to u dva mandata.

Navodeći ovaj primer, Ekonomist piše da je „čudnovato da zemlja zasnovana na principima nepoželjnog naslednog statusa treba da bude toliko tolerantna prema dinastijama. S obzirom da SAD nikada u svojoj istoriji nije imala kraljeve i plemiće, nekad se čini da je i manje zabrinuta kada se pojave znakovi da je njena elita sasvim učvrstila pozicije.“

Jedan od „očeva nacije“ i legendarnih američkih predsednika, Tomas Džeferson, pravio je razliku između „prirodne aristokratije“ veštih i talentovanih ljudi, koja je „blagoslov za naciju“, i veštačke aristokratije koja nastaje na osnovu bogatstva i rođenja, i „koja će postepeno ugušiti onu prvu“, iako je sam bio hibrid ova dva – sjajni advokat koji je nasledio 4.500 hektara zemlje i 135 robova od svog očuha.

Iako su se Amerikanci relativno brzo rešili svoje (britanske i francuske) aristokratije, sada ponovo počinju da je otkrivaju, piše Ekonomist:

– Današnji bogataši uspešno prenose na decu imovinu koja ne može da se proćerda za nekoliko noći u kazinu. Daleko je korisnija od bogatstva, i otporna na porez na smrt* – pamet! (*porez na smrt – „death tax“ – popularno ime za nepopularan relativno veliki porez na nasledstvo u Velikoj Britaniji, SAD, i još nekim zemljama – prim. Penzina).

Intelektualni kapital pokreće ekonomiju znanja, tako da oni koji ga imaju u većoj meri dobijaju i veće parče kolača. Ali i taj kapital sve više postaje nasledan. Uzrok je to što danas, mnogo češće nego u ranijim generacijama, pametni i uspešni muškarci venčavaju pametne i uspešne žene.

Takvo „klasno sparivanje“ povećava nejednakost za 25% po nekim procenama s obzirom da domaćinstvo sa dvoje visokoobrazovanih odraslih članova ima i dva veća izvora prihoda.

Moćni parovi uzgajaju bistru decu, i podižu ih u stabilnom okruženju – u SAD se razvede samo 9% majki sa koledžom, za razliku od 61% razvedenih majki koje nisu završile srednju školu.

Ova deca su daleko više stimulisana: deca profesionalaca čuju oko 32 miliona reči više do svoje četvrte godine u odnosu na decu čiji roditelji primaju socijalnu pomoć. Oni žive u skupljem delu grada, gde su i bolje škole, plaćaju razne privatne časove i povlače veze da upišu dete na vrhunski koledž.

Univerziteti koji oblikuju američku elitu traže talentovane regrute iz svih slojeva društva, pa i pametnu siromašnu decu koja zahvaljujući stipendijama mogu da stignu do Ajvi lige (IVY League – atletsko nadmetanje osam vodećih koledža SAD, a često i popularno ime za najbolje visoke škole u toj zemlji).

Međutim, učenici srednje klase, koji nisu dovoljno siromašni da prime stipendiju, moraju da upadnu u velike dugove radi školarine, naročito ako žele doktorat, koji je sve više poželjan deo radne biografije (CV).

Veza između roditeljskih prihoda i dečjeg akademskog uspeha sve je snažnija kako pametni postaju bogatiji i bogatstvo ulažu u obrazovanje dece, pa obrazovanje postaje važnije nego što je bilo, jer je „potražnja za intelektualno moćnim ljudima eksplodirala“, pojašnjava Ekonomist.

Za puno radno vreme, mladi fakultetski diplomac zarađuje 63% više od onoga ko ima samo veliku maturu u radnoj knjižici, ali je ovom drugom daleko teže da uopšte nađe posao. Za one sa vrha, koji sa najboljih univerziteta idu pravo na najbolje poslove, potencijalne nagrade su veće nego što su ikad bile.

I Ekonomist napominje da ništa od ovoga nije specifičnost Amerike, već je trend koji se tamo najlakše primeti. Ovo je delom zato što je jaz između bogatih i siromašnih veći nego u bilo kojoj razvijenoj zemlji, što je i problem na koji se Obama stalno vraćao u svom obraćanju u 20. januara 2015. godine (kada je najavio i potrebu za uvođenjem besplatnog obrazovanja na javnim koledžima).

Dodatni razlog je taj što obrazovni sistem favorizuje bogatije daleko više nego u drugim razvijenim zemljama. Zahvaljujući konceptu subvencija prema lokalnim prosecima (hyperlocal funding) Amerika je jedna od tri razvijene zemlje u kojima vlada troši više na škole u bogatim lokalnim zajednicama nego u siromašnim.

Školarina na univerzitetima porasla je 17 puta brže u odnosu na prosečne prihode od 1980. godine, a obrazovne institucije veći deo tih para troše za pokrivanje troškova „besmislene birokratije i luksuznih zgrada“, ocenjuje Ekonomist.

Pored toga, mnogi univerziteti imaju i preferiraju takozvano „nasleđe“ (legacy), što znači da favorizuju decu svojih starih učenika (alumni) prilikom primanja novih generacija. Rešenje nije u tome da bogati manje ulažu u svoju decu već da učine daleko više za pametnu decu koja nisu „dobila fensi roditelje“.

Obrazovanje počinje u ranom detinjstvu kada se mozak razvija i kada prava vrsta stimulacije ima najveći efekat. Nema zamene za roditelje koji pričaju i čitaju svojim bebama, ali dobra obdaništa mogu pomoći, naročito za porodice koje su u najtežem položaju.

U tim oblastima Amerika je daleko lošija od međunarodnog standarda, a unapređenje brige o deci u najsiromašnijim američkim zajednicama napravilo bi povraćaj investicije za državu od 1:10, i malo je prilika gde država može tako dobro da investira.

Međutim, mnoge škole taoci su jedne od glavnih anti-meritokratskih* sila u Americi – sindikata nastavnika. Oni se opiru svakom nagoveštaju da dobar nastavnik treba da bude nagrađen a loš otpušten. Kako bi se ovo popravilo, kao i skandalozan način nejednakog finansiranja škola, sistem mora istovremeno postati „i više i manje lokalizovan“ (*meritokratija – princip da sposobni i talentovani zauzimaju javne funkcije).

To znači da finansiranje po učeniku treba da bude postavljeno na državnom nivou u korist siromašnijih. Sa druge strane, javna potrošnja treba da bude usmerena tamo gde su učenici. Na taj način, dobre škole koje privlače više učenika dobile bi novac da se razvijaju a one lošije bi nestale ili bi ih preuzele neke bolje. Iskustva ovakvog sistema za sada postoje u obnovljenom Nju Orleansu, i pokazuju da slobodan izbor škole i odgovarajuće finansiranje – ima rezultata.

Na posletku, američkim univerzitetima treba injekcija meritokratije. Samo neki, kao što je Caltech (Kalifornijski tehnološki univerzitet), pregledaju prijave učenika isključivo po akademskim merilima. Svi bi trebalo to da rade, piše Ekonomist. I koledži treba više da se potrude da pruže više za novac koji dobijaju.

Sa jeftinim onlajn kursevima koji su danas u punom jeku, tradicionalne obrazovne institucije moraju da režu troškove ili da nestanu.

Država može da pomogne tako što će tražiti više transparentnosti od univerziteta u vezi sa povratnim podacima o tome koliko njihovi diplomci zarade na osnovu svojih diploma, tj. podatke koji treba da opravdaju cenu školarine.

Slabljenje veze između rođenja i uspeha treba da učini Ameriku bogatijom jer trenutno previše talenata propada, ocenjuje Ekonomist:

– To bi istovremeno učinio naciju kohezivnijom. Ukoliko Amerikanci posumnjaju da je igra zatvorena za neke, mogli bi glasati za demagoge desnice ili levice, naročito kada je izbor sveden između još jednog člana porodica Klinton ili Buš – zaključuje Ekonomist.

U drugom tekstu na istu temu, Ekonomist se bavi decom koja zaslužuju da budu podvrgnuta kriterijumima meritokratije – prava da dobiju šansu prema talentu i sposobnostima a ne prema porodičnom bogatstvu ili vezama. List pomalo nostalgično podseća:

– Pre nego što je britanski sociolog i predavač Majkl Jang (Michael Young) skovao reč „meritokratija“, do 1950-ih godina princip da moć, uspeh i bogatstvo treba da budu raspoređeni prema talentu i sposobnostima a ne prema slučajnosti rođenja, zvali smo drugačije: američki.

U tom tekstu Ekonomist predstavlja i skalu koja jasno pokazuje vezu uspeha u školi i porodičnog imetka:

– Deca is porodica sa primanjima do 20.000 dolara godišnje, prosečno ostvaruju rezultate od 400 do 450 bodova na SAT testu. Ostvaren uspeh postepeno raste, bez izuzetka za neku grupu dece prema bogatstvu porodice, tako da oni sa preko 200.000 dolara ostvaruju ubedljivo najviše – od 550 do 600 bodova na istom testu.

Progresivci su nekada smatrali da će ocenjivanje dece pomoću testova umanjiti subjektivnu ulogu nastavnika i otkloniti favorizaciju nekih učenika, što je trebalo da dovede do veće jednakosti. Međutim, sada ima suprotnih mišljenja…

Postavlja se pitanje da li „testokratija“ služi onima koji su od malena pripremani upravo za takve situacije koje se ne sreću u realnom životu, ali uz privatne časove postaju poznato i blisko okruženje za decu čiji su roditelji imali novca i visprenosti da takve časove plate, pita se Ekonomist.

Koliko aristokratija danas postoji?

Da završimo ovu priču u Srbiji… S obzirom da je Drugi svetski rat ovde predstavljao i grub prekid sa kako-tako izgrađenom elitom, stvari postaju jednostavnije za analizu od tog rata „na ovamo“.

Bez obzira na sve, u SFRJ nije se blagonaklono gledalo na „nasledno“ pravo ni za vrhovne vođe „narodne revolucije“, odnosno njihovu decu. Jeste se imovina oteta od „buržuja“ i „narodnih neprijatelja“ prenela i na decu, ali „politička“ moć, osim možda one u okvirima tajnih službi, retko se dobijala u nasledstvo.

Pored toga, i obrazovne institucije imale su više-manje jasnu politiku da deci profesora nije mesto u nastavnom kadru fakulteta. A onda je sve to negde zaboravljeno…

Sa druge strane, u SFRJ politika ovakvog zapošljavanja bila je uobičajena za decu NKV i KV radnika, i to na istim ili sličnim radnim mestima gde su im radili i roditelji – radnici u automobilskoj, oružarskoj ili avioindustriji, majstori i službenici u komunalnim preduzećima, zanatlije u industrijskim pogonima, itd. U ruralnim sredinama čak su i oni bili „aristokratija“ za one koji su bili samo „seljaci“, bez „službe“.

Moguće je da je ovo „činjenje“ radnicima („nema frke za malog, samo ga dovedi naći ćemo mu nešto“) u sistemu socijalizma i samoupravljanja i postavilo osnovu za stvaranje „tihe“ aristokratije svega generaciju-dve nakon dolaska one koja je, kao najsurovije aristokratije u istoriji, zavlada državom i svim ljudskim životima u njoj, bez ograničenja.

Politička moć, akademski status ili poslovni uticaj, uvek se teško prenosi na novu generaciju jer je u pitanju matematika sa previše nepoznatih. Ipak, deca iz ovih društvenih grupa (ili slojeva), ne (po)ostaju „kratkih rukava“.

Ideal „normalnog života“, čak i u Srbiji, bar u onom delu koji se tiče ličnih finansija, ako ne i života u okruženju jedne „uređene države“, relativno je lako ostvariv za visokoobrazovane bračne parove zaposlene na univerzitetima, na rukovodećim mestima javnih institucija i lokalnih samouprava, ili u privatnom sektoru.

Kada kažemo „privatnom“, ne mislimo na samozapošljavanje, vođenje svoje ili porodične firme, već na radno mesto u nekoj korporaciji – uglavnom sa glavnim sedištem u inostranstvu – npr. iz finansijskog sektora (banke, osiguranja), građevinskog (proizvodnja i distribucija građevinskih materijala), farmaceutskog, poljoprivrednog i prehrambenog (seme, đubriva, prehrambene sirovine i indsutrija), trgovinskog, automobilskog i drugih sektora.

Ako imamo na umu da „postavljanje kamena temeljca“ za neki objekat ili (ponovno) otvaranje svakog proizvodnog pogona, pa čak i tržnih centara (običnih prodavnica gde se trguje robom mahom inostranog porekla i „zapošljavaju“ radnici na minimalcima), u Srbiji ne prolazi bez nekog visokog državnog službenika, a najmanje ministra, neretko i predsednika vlade ili države, onda se postavlja i pitanje kriterijuma za zapošljavanje u tom istom objektu, pogonu, tržnom centru…

Da li kompanija u Srbiji koja je ovako velikodušno promovisana od strane najviših zvaničnika države zaista ima potpunu slobodu da zapošljava na transparentnim konkursima bilo koga ko ispuni najviše traženih kriterijuma, ili se između dva idealna približno jednaka kandidata prima onaj koji je „približniji“ i „jednakiji“, i, da li ga takvim čini talenat više, stavka više u CV-ju, ili mig glavnog gosta na otvaranju, odnosno nekoga iz njegove svite?

Jednakost je prokazan pojam u ovoj, i ne samo ovoj zemlji, koja sanja zajednički san o pojedinačnom sticanju kapitala za „normalan život“. Međutim, zalaganje za jednakost više je zalaganje za smanjivanje jaza, drastične nejednakosti, kakvo je teoretski i praktično i danas ovde moguće za svu decu, ali, u procentima koji su pre izuzeci nego pravilo.

Možda je zato preciznije ako se kao kontra-teg nejednakosti postavi približavanje, usaglašavanje, mogućnosti, životnog standarda, šansi – za sve. Progres društva zahteva da celo društvo, skupa, ide napred – ma kakva mu unutrašnja hijerarhija bila.

Šta se dešava u suprotnom? Uzmimo za skicu Novi Beograd: jedna od najbogatijih opština u državi, ostane u mraku, ili bez telefona, kada se neki njegovi građani bace na infrastrukturu zbog „kilo bakra“.

Možda je jeftinije da opština i ove građane, a naročito njihovu decu, uvede „u tokove“ obrazovanja, usavršavanja, zapošljavanja? Ili je jeftinija popravka 20.000 prekinutih telefonskih linija na svakih par meseci ili godina, od školovanja, doma, hrane i brige za par maloletnika koje neko angažuje da pomenuti poslić obave za njega?

Bez kakve-takve ujednačenosti nema zajedničkih ciljeva, zajedničkih vrednosti i pravila ponašanja, te nema ni spokoja – ni za one „najuspešnije“. Ni u Srbiji, ni globalno.