Brzina hoda u 45. godini ukazuje na stepen starenja

Sporost hoda u srednjem životnom dobu ukazuje na ubrzano starenje, a spori 40-godišnjaci i izgledaju starije.

Brzina hoda 45-godišnjaka može ukazivati na starenje njihovog mozga i tela. Na ovo posebno ukazuje najveća brzina koju oni mogu da postignu a da ne potrče. Ovo je pokazalo istraživanje objavljeno oktobra 2019. godine u naučnom časopisu JAMA.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Podaci su dobijeni iz dugogodišnjeg ispitivanja skoro hiljadu ljudi rođenih tokom jedne godine u Dunedinu, Novi Zeland. Naučnici su ispitivali i testirali 904 ispitanika tokom njihovog života, sve do perioda od aprila 2017. – aprila 2019. godine kada su imali po oko 45 godina.

Pregledi pomoću magnetne rezonance koji su sprovedeni tokom poslednje procene ispitanika pokazali su da osobe koje sporije hodaju uglavnom imaju manji ukupni volumen mozga, manju prosečnu debljinu korteksa, manju površinu mozga i veću učestalost hiperintenziteta bele mase, malih lezija povezanih sa bolešću malih sudova mozga. Ukratko, mozak izgleda nešto starije.

Osobe koje sporije hodaju su takođe delovale i starije osmorici procenjivača koji su procenjivali „starost lica“ učesnika na fotografiji.

Brzina hoda u 45. godini – ogledalo starenja

Nalazi istraživanja pokazuju da osobe koje sporije hodaju „ubrzano stare“. Njihova pluća, zubi i imunosistem uglavnom su u lošijem stanju u poređenju sa osobama koje hodaju brže.

„Ono što je zaista upečatljivo jeste da se ovo dešava kod 45-godišnjaka, a ne kod gerijatrijskih pacijenata koji se obično procenjuju pomoću ovih merila“, kaže vodeća naučnica Lajn Rasmunsen sa Odeljenja za psihologiju i neuronauku Univeziteta Djuk.

„Lekarima je poznato da osobe koje sporo hodaju u 70-im i 80-im godinama života umiru pre njihovih vršnjaka koji brže hodaju“, kaže jedna od autora istraživanja Teri Mofit, profesorka psihologije na Djuk Univerzitetu i profesorka društvenog razvoja na Kraljevom koledžu (King’s College) u Londonu.

Vidi:

Ovo istraživanje je, međutim, obuhvatilo period života od predškolskih godina do srednjeg životnog veka. Ustanovljeno je da je spor hod znak koji ukazuje na problem decenijama pre starosti.

Brzina hoda može se predvideti u
ranom detinjstvu

Podjednako je upečatljiv i zaključak da je pomoću neurokognitivnog testiranja kome su ove osobe bile podvrgnute u detinjstvu moglo biti predviđeno ko će od njih sporije hodati. U uzrastu od tri godine, njihovo razumevanje govora, tolerancija prema frustraciji, motoričke veštine i kontrola emocija predviđali su brzinu njihovog hoda u 45. godini života.

„Šteta je što nemamo podatke o brzini njihovog hoda i snimke mozga kada su bili deca“, kaže Rasmunsen. (MRI je uveden kada su ispitanici imali po pet godina, ali deca nisu snimana još godinama potom.)

Neke razlike kada su u pitanju zdravlje i kognitivne sposobnosti mogu se povezati sa njihovim životnim izborima. Istraživanje takođe sugeriše da već u ranoj životnoj dobi postoje znaci koji ukazuju na to ko će imati najsporiji hod.

„Možda ovde imamo priliku da vidimo kome će biti bolje po pitanju zdravstvenog stanja kasnije u životu“, kaže Rasmunsen.

Brzina hoda – deo slagalice koji previđamo

„Ne bi trebalo da pretpostavimo da slabiji rezultati na kognitivnom testiranju trogodišnjaka znače da su ta deca osuđena na doživotne probleme“, objašnjava Stefani Studenski sa Univerziteta Pitsburg. Ona nije bila uključena u istraživanje.

„Pre bi trebalo da sagledamo širu sliku kako bismo shvatili šta je doprinelo lošem učinku. Pomoću te šire slike bismo mogli i razviti strategije za poboljšanje tog učinka.“

Ako bismo naučili da razumemo veze na koje ovo istraživanje ukazuje, mogli bismo pozitivno uticati na društvene činioce koji bi mogli povećati biološku dugovečnost. Takođe bismo onda mogli uticati na poboljšanje neurokognitivnih funkcija. Moglo bi se pokazati da je procena brzine hoda kod ljudi srednjih godina važan deo rešenja, deo koji previđamo.

„Ljudski mozak je dinamičan. On se neprestano reorganizuje u skladu sa onim čemu je izložen i iskustvima koje doživljava“, piše Studenski.

„U tom smislu, možda, zdravlje mozga, koje se ogleda u strukturi mozga, kognitivnim sposobnostima i brzini hoda, nije nužno prvi uzrok. Naprotiv, zdravlje mozga bi moglo biti posledica mogućnosti i povreda koje je osoba doživljavala tokom svog života.“

Istraživanje: JAMA Network Open
Izvori: Duke University, Science Alert
Fotografija: Flickr (Canva)