Početna Magazin Godine Sok od pomorandže – Ceo vek jednog mita o zdravlju

Sok od pomorandže – Ceo vek jednog mita o zdravlju

Sok od pomorandže – Ceo vek jednog mita o zdravlju

Naročito u SAD, sok od pomorandže smatra se obaveznim sastojkom zdrave ishrane. Međutim, skoro ceo vek pod pojmom „sveže“ prodaju se isključivo industrijski napici koji su daleko od svežeg, pa i od zdravog. To i dalje ne smeta da čašu narandžastog napitka smatramo poželjim delom ishrane…

Skoro u svakom filmu ili seriji koji su snimani poslednjih decenija, obavezno je prikazan ritual ceđenja pomorandže i ispijanje čaše sveže ceđenog soka od pomorandže svako jutro. Ovo nikada nije bila baš precizna slika realnosti već je ovaj napitak najčešće dolazio iz konzervi i tetrapaka.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Uz to, prodaja svežih pomorandži je u SAD trenutno na najnižoj tački u poslednjih 15 godina, sudeći prema vesti Wall Street Journal-a koju je dobio u Odseku za citruse sa Floride. Glavni razlog zašto pomorandže gube bitku ne leži samo u navali drugih egzotičnih vrsta i novih energetskih napitaka, već i u novim otkrićima vezanim za ovo voće.

Pomorandžin sok popularan je u SAD još od početka 20. veka. Popularisali su ga nutricionisti, lekari, proizvođači, marketing stručnjaci, pa čak i država. Tome je doprinelo i nekoliko zaključaka tadašnjih naučnika i samozvanih nutricionista koji se danas mogu glatko oceniti kao „nebuloze“. Jedan takav, naravno najpopularniji, tvrdio je da unos citrusa pomaže da se spreči poremećaj koji je nazvao „acidoza“ – „previše kiseline u krvotoku“.

Ipak, to nije imalo mnogo uspeha, jednim delom zbog visoke cene pomorandži, ali i delom zbog nepopularnog ukusa konzerviranog soka.

Zatim je, tokom Drugog svetskog rata američka vojska želela da unese više vitamina C svojim vojnicima pa je dodavanje ukusa soku od pomorandže bilo jedan od prioriteta. Ali, rezultat je dobijen tek 1948. godine, kada je nastao zamrznuti koncentrat soka od pomorandže koji je mogao da zadovolji ukus potrošača.

Ceo trend, ma koliko promovisan i koliko dobro primljen kod potrošača, i dalje nije mogao da obezbedi plasman za ogromne količine pomorandži koje su rasle na plantažama plodonosnog tla Floride.

Već 1949. godine oko 40 miliona litara zamrznutog koncentrata soka pomorandže dospevalo je na tržište reklamirano kao „sveže zamrznuto“. Tada se već i tržište naviklo na kiseli ukus, koji je pritom bogat, sad već veoma popularnim, vitaminom C.

Malo po malo, pomorandžin konzerviran sok postajao je deo života rastuće srednje klase u posleratnoj Americi. Paralelno sa tim, tokom 1950-ih godina, hemičari su razvili preko 400 novih aditiva za industriju obrade i čuvanja hrane koja se i dalje listom reklamirala kao „sveža“.

Tek će se 1960-ih godina, američka služba za hranu i lekove (FDA), aktivnije pozabaviti terminologijom koja je bez posebnih ograničenja korišćena u reklamiranju prerađene hrane. Naravno, kao i uvek, borba sa indsutrijom išla je prilično sporo, pa se koncentrisani sok pomorandže kao obavezni deo doručka srednje i više klase zadržao sve do sredine 1980-ih godina.

Već početkom 1990-ih na police je stigao novi proizvod – novi sok od pomorandže koji je reklamiran tako što je isticano da nije reč o zamrznutom koncentratu nego o pravom voćnom soku. Ali to je i dalje bilo daleko od zdrave hrane. Ukratko, originalni sok je bio već toliko prerađen da bi teško mogao da se pije bez brojnih dodataka za pojačavanje ukusa. Trenutno su u toku i neke tužbe vezano za način kako je i taj sok promovisan kao „svež“ i „prirodan“.

Društvu se i dalje nameće slika zdravog života uz čašu pomorandžinog soka, ali, sveže ceđeno voće u kućnoj radinosti svakog jutra za sve članove porodice danas sve ređe može da priušti i srednja klasa. Ta scena se i dalje češće viđa na televiziji nego u realnosti. A jedina uteha je to što je, kakav god, sok od pomorandže, verovatno zdraviji od čaše teško zašećerenih gaziranih sokova, piše The Atlantic.