Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Moj životni saputnik, sa kojim sam bila četiri godine u gimnaziji u istom odeljenju, a potom i na istom fakultetu, voli putovanja. I ja ih volim skoro od kad znam za sebe. Putovali smo mnogo: službeno, planinareći i turistički… Bili smo najzadovoljniji kad smo na putu. I danas, iako smo u poodmaklim godinama, situacija je ista.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Svoju ljubav prema putovanjima smo obilato prenosili i na druge, naročito planinare. Oboje smo postali planinarski vodiči, a to znači da smo osmišljavali, planirali, pripremali i godinama bili vodiči izleta i pohoda ne samo po Srbiji.
Među mnogobrojnim izletima ili kako smo ih zvali akcijama, bili su i vrlo popularni „izleti iznenađenja“. Iako putnici nikada nisu otkrili odredište pre stizanja na cilj, autobusi su na tim izletima bili puni čitavih dvadesetak godina.
Prošle godine smo predložili dvema dragim prijateljicama jedan takav izlet. One su pristale. Dogovorili smo dan polaska na put. Jedino su još znale da moraju biti spremne za trodnevno putovanje i vreme kada mi dolazimo po njih.
***
Dan prvi.
U zakazano vreme su nam se u Beogradu pridružile dve „prijavljene“ putnice koje su vidno dobro raspoložene krenule „neznano kud“. Vozili smo se Avalskim putem koji je deo prvog asfaltiranog druma u Srbiji, Subotica – Beograd – Kragujevac, da bi smo posle Mladenovca skrenuli ka Aranđelovcu.
Posle 70 kilometara vožnje, u Orašcu je bila pauza. Pored Spomen-kompleksa koji obuhvata građevine i spomenike vezane za podizanje Prvog srpskog ustanka, razgledali smo spomen obeležje u Marićevića-jaruzi gde je na narodnom zboru 15. februara 1804. godine, na praznik Sretenje, odlučeno da se digne ustanak protiv turskih vlasti i da vođa ustanka bude Karađorđe. Poklonili smo se senima hrabrih predaka, pa krenuli dalje.
Ne zadugo, stigosmo u Topolu. Posetismo crkvu-mauzolej na Oplencu u kojoj smo pred čarobnim mozaicima – kopijama najlepših srpskih fresaka (iako već ranije viđenim) – ostajali bez daha! Veoma je zanimljiva i kuća kralja Petra I, kao i Karađorđev grad u Topoli. Ovde bi bilo lepo provesti još dosta vremena, ali smo, zbog onoga što nas je još čekalo, krenuli dalje.
***
U Aranđelovcu se javila nedoumica zbog mnoštva zanimljivosti. Pećina Risovača, na samom ulazu u grad, pozivala nas je da razgledamo neobične oblike pećinskog nakita i u njoj arheološko nalazište starijeg kamenog doba, paleolita. Da li ići na vrh Venčaca i Bukulje?
Odoleli smo izazovima i odabrali ručak, pa šetnju čuvenim parkom Bukovičke banje. U njemu je prvo drveće zasađeno i prve staze su tu napravljene polovinom devetnaestog veka.
Nešto kasnije u parku počela je gradnja letnje rezidencije dinastije Obrenović – „Staro zdanje“, koje je nažalost, sada u vrlo lošem stanju. U parku je danas najveća zbirka skulptura od mermera u slobodnom prostoru u Evropi. Nastala je zahvaljujući manifestaciji „Mermer i zvuci“ koja traje oko 50 godina. Pošto smo prošetali parkom, napili se mineralne vode na izvoru, odmorili oči u zelenilu i nauživali se posmatrajući razne mermerne forme skulptura, opet nas je čekalo putovanje.
***
U početku smo bili svi prijatno iznenađeni kvalitetom puteva. Naročito je Aca bio zadovoljan putnom mrežom oko planine i varošice istog imena – Rudnik, jer je bila znatno lošija kada je tu često boravio zbog prikupljanja podataka za svoju knjigu „Upoznaj Rudnik i Takovski kraj“ koja je izašla iz štampe 2006. godine.
Međutim, kad je trebalo da se uključimo na Ibarsku magistralu, zbog radova na novom auto-putu, nastale su muke. Deonica od Gornjeg Milanovca do izlaska iz Čačka, koju inače odlično poznajemo, bila je skoro neprohodna.
Često smo se vrteli u krug, jer su nedovoljno i nepotpuno obeležena nova skretanja. Plan, da do naše vikendice u selu Drenovci kod Kosjerića, na noćenje stignemo pre mraka, postao je teško ostvariv. Samo zahvaljujući vozaču stigli smo na cilj zajedno sa mrakom.
Usledilo je raspakivanje, pa večera sa specijalitetima srpske kuhinje (sir, kajmak, praseće pečenje…). Pošto smo se potkrepili ićem i pićem, bili smo orni za priču i smeh. Međutim, sutra su nas čekala putovanja i nova iznenađenja, a i napori. Rešili smo da ih dočekamo naspavani i odmorni. Usledio je čvrst, okrepljujući san kakav je moguć samo na 600 metara nadmorske visine, u selu bez saobraćaja i buke.
***
Dan drugi.
Osvanulo je lepo, sveže, vedro i kristalno čisto jutro. Budim se dosta rano, jer me kao domaćicu očekuje dosta poslova. Ne ustajem odmah, strahujući da ću i nenamerno probuditi naše gošće. Kad sam konstatovala da, ipak, „moram ustati“ bila sam ne malo iznenađena, jer su njihove postelje bile prazne. Napolju doživeh pravi šok: one su se upravo vratile iz jutarnje šetnje ili bolje rečeno sa izviđanja terena. Sinoć im mrak to nije dozvolio.
Požurili smo sa jutarnjom toaletom, spremanjem, doručkom i kaficom, kako bi smo što ranije nastavili prema samo vodičima znanom odredištu. Već posle Kosjerića smo napustili magistralni put i krenuli uz brdo, na Karan, krivudavom „džadom“ koja se retko koristi, pa preko Lunovog sela za Užice.
Iako grad Užice ima šta da pokaže putniku – namerniku, nastavili smo bez zaustavljanja dalje, na zapad. Pre Bioske smo skrenuli levo i uputili se u oblast Rujno. To lepo i romantično ime potiče od biljke crvenih listova koja se zove ruj, a raste u ovom kraju, u dolini reke Đetine.
***
Ovaj kraj ima vrlo vrednu prošlost i ogroman značaj za Srbe i srpsku kulturu. Pored reke Bioske, koja je kasnije dobila ime Đetina, u selu Vrutcima, samo 18 kilometara od Užica, bio je stari manastir Rujan.
Sagrađen je sredinom XV ili početkom XVI veka i posvećen Svetom Georgiju. Ko ga je podigao ne zna se, ali u sačuvanim pisanim dokumentima stoji da je tu nastala i radila prva srpska štamparija, u kojoj je monah Teodosije 1536. i 1537. godine štampao knjigu od 300 listova – Rujansko četvorojevanđelje.
Iste godine Turci su zapalili manastir i štampariju uništili, a monasi su pobegli u manastir Raču kod Bajine Bašte. Sve do osamdesetih godina dvadesetog veka ostatke manastira je predstavljala gomila kamenja kraj reke Đetine, a posle trogodišnjih arheoloških iskopavanja određena je i obeležena njegova tačna lokacija.
Ubrzo potom 1980. godine je na reci Đetini podignuta brana „Vrutci“. Nastalo je veštačko jezero. Ostaci manastira su potopljeni… Užičanima je obezbeđeno snabdevanje pijaćom vodom, ali je zauvek potopljena kolevka srpskog štamparstva. Doduše, izgradnjom današnjeg lepog i atraktivnog manastira Rujan, sa spomenikom prvoj štampariji, može se smatrati da je stari manastir izmešten na brdovitu padinu iznad veštačkog jezera Vrutci.
***
I u manastiru i kraj jezera smo baš uživali. Teško je reći gde smo se lepše osećali. Prijao nam je duhovni mir koji se oseća samo na uzvišenim mestima. Ponosili smo se što smo na mestu na kome je pre oko pet vekova radila prva srpska štamparija. Divili smo se monahu Teodosiju koji je pod svetlom voštanice na 250 drvenih ploča mesecima rezbario slova i štampao Rujansko Četvorojevanđelje…
Kraj jezera i na brani, kao i u manastiru, uživali smo u miru, ali drugačijem, ovozemaljskom. Na momente smo svi ćutali da ne bi smo remetili skoro pobožnu tišinu koju je samo nekoliko puta narušilo praćakanje ribe u kristalno čistoj vodi ili joj je povetarac zatalasao kao ogledalo ravnu, glatku i sjajnu površinu. Ko zna koliko bi smo tu uživali ćuteći da se nije oglasio Aca sa komandom za pokret. Poslušno se uputismo ka kolima.
Kremna nam je bila sledeće zaustavno mesto. U njoj je polazna stanica voza na Šarganskoj osmici. Razgledali smo je, pogledali red vožnje, fotografisali, pa krenuli dalje.
***
Na brdu Mećavnik nas je sačekao Drvengrad. Kad god mu dođemo u pohode, veći je i lepši. Krenulo se od jedne drvene kuće za potrebe filma „Život je lep“ Emira Kusturice. Danas je to grad sa ulazom i recepcijom, ulicama, galerijom slika sa kvalitetnim postavkama, restoranom, hotelom, crkvom… Mada je mala, crkva je izuzetno arhitektonsko rešenje.
Ima i ikonostas koji je oslikala Vesna Golubović, akademski slikar. Uz crkvicu je i zvonik. Zvuci njegovih zvona se razležu čitavom okolinom. Možda dopiru i do mesta na suprotnom brdu sa koga je Kusturica posmatrao Mećavnik, kada je nastala ideja o Drvengradu.
U suterenu jedne zgrade se sasvim neupadljivo smestila bioskopska sala koja može da primi oko sto gledalaca. Tu se obično odgledaju prve projekcije najnovijih filmova domaćina Kusturice i filmovi koji učestvuju na festivalu „Kustendorf“, ali ima i drugih interesantnih zbivanja. U prizemlju je povelika biblioteka, a slede prostorije u kojima se boravi ili odmara.
Uz zaštitu privatnosti, nekoliko vajata pružaju komfor domaćinima i gostima. Svi su opremljeni komadima nameštaja koji podsećaju na one iz kuća naših predaka u selima, ali su oslikani živim bojama, pa deluju još lepše.
Takvom utisku doprinose i rukom izrađene ili vežene zavese i razne prostirke. Čak su i ulice Drvengrada popločane drvetom! Iako je u Drvengradu sve urađeno znalački, sa mnogo ukusa i mere, teško je ne naglasiti da vidici na sve strane očaravaju i plene. Da sve bude kako treba brine stotinak zaposlenih.
***
Pod utiskom viđenog i doživljenog kretosmo preko naše, po mnogima najlepše planine – Tare, putem koji prolazi ispod njenog vrha – Zborišta. Do Mitrovca je tucanik. Četinarska i listopadna šuma se više puta smenjuju. Izlazeći na čistinu sa vidicima na Drinu, put se serpentinama spušta vrlo strmim padinama planine, što kod mnogih putnika izaziva strah.
Odatle se kao na dlanu vide brana i veštačko jezero kod Perućca. A on je lepota i priča za sebe! Ipak, ono najlepše u Perućcu su reke: Drina i reka – Vrelo. Od kraškog izvora do ušća dužina ove reke (365 m) se poklapa sa brojem dana u godini.
Pre ušća ona se razliva u mnogobrojne rukavce i strmoglavo, kao vodopad, uliva u Drinu. Tu je restoran „Vrelo“. Razgledali smo ga, i ostali bez pića i hrane, jer nije bilo slobodnih mesta. Gladni, krenuli smo dalje. U Bajinoj Bašti smo ručali, a kuvar nam je na neobičan način poželeo dobrodošlicu. U tanjiru, na površini (ukusne) čorbe napisao je svakom gostu reč prijatno! Posle ručka zadovoljni nastavismo putem niz Drinu, a onda od Kostojevića, preko povlenskih brda.
U selu Seča Reka nismo odoleli – posetili smo crkvu – brvnaru. A i kako bi smo kad se ubraja u spomenike kulture od velikog značaja. Nastala je 1812.godine, što je za brvnare, od drveta, velika starost. Ovde se čuvaju i mnogobrojni spomenici, krajputaši koji su nešto novijeg datuma.
U selo Drenovce smo stigli pred sam mrak. Zato smo išli odmah na ugovorenu večeru kod komšinice Radojke koja živi sama, iako je prevalila osamdesetu. Poslužila nas je rakijom od šljiva iz voćnjaka koji se nalazi preko puta našeg „vajata“ i u ovom slučaju – konačišta, a onda svojim proizvodom – još toplom pravom srpskom gibanicom. Svojom ljubaznošću i kvalitetom pića i hrane prikupila je mnogo pozitivnih poena, pa je se naše gošće još uvek rado sećaju.
***
Dan treći.
Veći deo izleta je prošao. Tokom dva dana smo prikupili mnogo lepih i prijatnih utisaka. Zato bi smo radije jedan dan proveli u Drenovcima, nego putujući, ali je sve još pre polaska na put isplanirano. Već od jutra se pakujemo i krećemo.
U Ražani, naselju koje broji jedva pedesetak starih stanovnika i zato nije nigde registrovano „kao naseljeno mesto“ zastajemo. Razgledamo crkvu i portu, te grob prvog predsednika Srpskog olimpijskog komiteta, generala Đukića, pa nastavljamo ka Divčibarama. Tu smo sa nostalgijom posetili nekoliko lokaliteta i podsetili se boravka u vikendici tokom više od 30 godina. Pri tom smo se tešili činjenicama da su Divčibare sada pretrpane, nedovoljno uređene, bučne… svesni da time samo umanjujemo žal.
Vozili smo se približno jedan sat do Valjeva. I tu smo neko vreme živeli i radili, i imali mnogo poznanika i dosta prijatelja. Zato smo sa uzbuđenjem pokazali našim saputnicama nekoliko mesta u gradu za koji nas vezuju lepe uspomene: Tešnjar, brdo Bair sa spomenikom Stevana Filipovića, brdo Vidrak i neverovatnu panoramu grada i šetališta – Pećina.
Kao „šlag na torti“ za kraj je ostalo razgledanje postavke slika u Modernoj galeriji koja je osnovana pre skoro 40 godina. Inicijator je bio veliki slikar Ljuba Popović koji je mladost proveo u Valjevu, a poznije doba u Parizu.
Trebalo je još da stignemo kućama. U jednoj pečenjari smo kupili poveću praseću glavu koja nas je uz salatu sve dobro nahranila i povratila nam raspoloženje koje je zbog umora i gladi bilo u opadanju. Svi smo na kraju bili zadovoljni, jer je svako tokom ova tri dana našao nešto za svoju dušu.
Eto, tako smo uz druženje i uživanje, tri dana putujući učili i dosta naučili o srpskoj geografiji, istotiji, kulturi i još mnogo čemu. Naše saputnice i gošće su predložile da „časove učenja“ ponovimo u nekom drugom kraju Srbije.
Nada Damjanović, 84 godine
Novi Sad
Fotografija: Drvengrad, Natmel za Pixabay
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG “Snaga prijateljstva – Amity“, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.