Početna Draganova nagrada Priča o Draganovoj nagradi

Priča o Draganovoj nagradi

Priča o Draganovoj nagradi

Danas, 5. jula 2017. godine, počinjemo sa objavljivanjem priča i pesama sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada„. Kao uvod u leto ispunjeno lepim rečima i stihovima, prenosimo priču jednog od ovogodišnjih dobitnika nagrade o nagradi samoj i o čoveku po kome je dobila ime.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na fotografiji: Dragan Kuka


Treći Konkurs Draganova nagrada – za najbolji putopis starijih osoba, održan 2017. godine, podstakao me je da učestvujem svojim radom. Osvojio sam prvu nagradu za Putopis kroz Srbiju. To je bila priča o mojim popodnevnim šetnjama oko kvarta u kome živim, a koji obiluje istorijom.

Na nagradnom putovanju sam proveo tri ugodna dana sa suprugom, sa prvonagrađenima iz drugih kategorija, predstavnicom organizatora i Draganovom suprugom. Zainteresovao sam se za naziv nagrade, razloge njenog dodeljivanja i darodavca.

Umesto ponovnog učešća na konkursu, odlučio sam da napišem ovu priču o nagradi, da objasnim razloge nagrade, zahvalim darodavcima na lepoj ideji te o svemu obavestim buduće učesnike Konkursa.


Ova priča mogla bi da počne poznatom frazom: „Bio jednom…“ Dakle, bio jednom jedan Dragan. Ne bilo koji i bilo kakav Dragan, već tačno određeni – Dragan Kuka. Čovek zaposlen kao inženjer u preduzeću „21. maj“ u Rakovici. Čovek koji je imao jedno ozbiljno, a ipak milo, okruglo lice koje je krasila proseda brada. Imao je blage oči i ponosan stav. Imao je kćerku, sina, suprugu… Imao je stan i vikendicu. Imao je mnoge poznanike i prijatelje. Bio je dobar čovek.

I bio je tata. Ne otac, jer otac može da bude skoro svaki muškarac, već – tata. To može da bude samo jedan, poseban čovek. To nije čovek koji kontroliše, naređuje, čovek čijeg se pogleda svi pomalo plaše. Bio je on tata sa kojim se razgovara i dogovara, koji voli i razume. Bio je on i tata autoritet, ali i tata koji uvek ispuni obećano. Bio je tata podrška i mudrost u nedoumici, uteha u tuzi, veseljak u radosti. Jednostavno rečeno, bio je kažu najbolji tata na svetu. Uvek i u svim situacijama.

Poživeo je taj tata Dragan sedamedeset i neku godinu. I nije izgledao ni star, ni bolestan, ni nemoćan. Ali, njegovo vreme je isteklo. Iako je taj tata svojoj deci izgledao večit, on je jednoga dana, mimo njihove i svoje volje, otputovao u sećanje. Svima nama jednog dana je suđeno da otputujemo u sećanje, da se preselimo u večnost. Iza nas ostane izgrađena kuća, ostanu kćeri i sinovi, možda napisana knjiga, podignuta zadužbina. Ostane sećanje. Ostane poneka fotografija koja najbližima znači mnogo, a svima drugima je tek izbledela uspomena.

E, taj tata Dragan imao je kćerku Bebu. Devojčicu koja je naizgled bila kao i druge, ali je za njenog tatu ona bila i ostala najlepša i najpametnija tatina ćerka. Obećala je da će biti dobar đak, da će završiti školu i fakultet, da će naučiti jezike. Ona je rekla da će putovati po velikom svetu, upoznati drugačije ljude i nepoznate predele, da će ispuniti želje koje tata nije iz raznih razloga sebi mogao da priušti. Rekla je to još dok je bila dete. No, neka deca ne zaboravljaju svoje dečije snove i ne zanemaruju svoja dečija obećanja.

Znala je Beba tokom odrastanja da se pita da li je dobro i ispravno postupila. Tata je, kao i svaki pravi tata, ne samo verovao svojoj devojčici, nego je, prateći njen rast i razvoj, znao da su njene odluke dobre i pravedne. Zato joj je tata uvek odgovarao: „Ako si to uradila po svojoj duši, dobro si uradila. Ako je to bila tvoja iskrena želja, onda veruj sebi. Ja verujem u tebe.“

Tako je Beba imala osećaj da je tata sa njom i kad je živela u Srbiji, Makedoniji, Španiji, Finskoj i Kipru. Znala je da je tata sa njom i kada se preselila u Maleziju, gde i sada živi. Beba je u toj zanimljivoj, tropskoj zemlji, ustavnoj monarhiji, federaciji od 13 saveznih država i tri savezne teritorije, pronašla svoj drugi dom. U zemlji tople klime, koja se graniči sa Tajlandom i Singapurom, u kojoj se govori preko 100 jezika, u kojoj ima nekoliko glavnih religija pa se u njoj zvanično slave i Bajram, i Kineska nova godina, i Božić i Indijska nova godina, čiji glavni grad nosi čudno ime Kuala Lumpur, a sultan je ujedno i šef države. U toj neobičnoj zemlji, Beba je stekla prijatelje, našla posao i svoj mir.

Beba je odranije poznavala jednu Nadu koja se godinama puna srca i duše bavila radom sa starima. Do 2000. godine, radeći u beogradskim domovima penzionera „Karaburma“, pa „Bežanijska kosa“, a od tada u Udruženju „Snaga prijateljstva“ – Amity, koje je sa svojim prijateljima osnovala i izgradila. Njih dve su jedno popodne sele i zajednički se dogovorile da osnuju konkurs koji će nositi Draganovo ime a koji će za cilj imati promociju aktivnog starenja u Srbiji. Beba je malo pre toga izdala knjigu, putopis koji je posvetila svom tati. Putopis se zove „Uzbrdo brza“ a ime je dobio po rođendanskoj želji koju je tata Dragan svake godine želeo svojoj ćerki.

Beba i Nada su se dogovorile da će Konkurs da podrži putopisne priče iz pet oblasti: ženska putopisna priča, muška putopisna priča, priča o putu po Srbiji, priča o putu u inostranstvo i putopisna pesma. Lično, nisam za razdvajanje muške i ženske putopisne priče, ali sam prihvatio odredbe Konkursa. Upravni odbor organizacije „Snaga prijateljstva – Amity“ je odobrio Konkurs, Beba je od prihoda dobijenim prodajom svog putopisa obezbedila finansijska sredstva za nagrade i štampanje zbornika, Aleksandra, koja je jedan od osnivača internet-portala Penzin, rekla je da će objaviti sve pristigle priče na Konkurs, a Mira, Vlada i još nekoliko dobrih i nesebičnih ljudi iz Amity-a su ponudili svoju volontersku podršku.

I tako je sve počelo, i tako se sve se kreće već tri godine. Prve godine bilo je šezdesetak učesnika iz Srbije, druge godine stotinak iz četiri zemlje iz regiona, a treće godine već gotovo dve stotine iz šest zemalja. Konkurs je nenadano postao regionalan te se mimo inicijalnih očekivanja pretvorio u pravo književno takmičenje u kome učestvuju ljudi veoma različitih profesija i veoma raznolikih godina starosti – od 60 do 92 godine (za sada!).

No, ovih nekoliko godina se nekako stidljivo govorilo o nastanku Konkursa i o Draganovoj nagradi. Rečeno je da Konkurs promoviše aktivno starenje i da je osnovan kao sećanje na jednog tatu koji je voleo putovanja i svoju ćerku Bebu. Ali do sada nije bila ispričana priča o Draganu Kuka, Banijcu, koji je živeo u Zemunu i Slankamenu, čoveku koji je svojom ličnošću i roditeljskom ljubavlju zaslužio da se po njemu osnuje i nazove nagrada. Nije rečeno da su ideju pokrenule Beba i Nada, te da Konkurs uz volonterski angažman srdačnih i dobrih ljudi, same finansijski i volonterski realizuju. Puna srca i pune duše.

Možda bi trebalo reći da su ovakve inicijative, pogotovo mladih ljudi kakva je Beba Kuka, retke, lepe i izuzetno vredne. I možda treba ponoviti reči iz Bebine knjige putopisa, iz pisma upućenog tati:

„Svuda sam ti bila, tata, razna mesta su me osvojila i usvojila, svašta sam nešto videla i iskusila i raznim emocijama bila preplavljena… Svet je tako mali, tata, samo kad jednom kreneš… A ja uskoro krećem… opet. Ako je suđeno jednom ću i da zastanem, da zavolim jako i da poželim da ostanem. A ti ništa ne brini, gde god da sam – uz brdo sam ti brza.“

Eto, tako je nastala i traje priča o Draganovoj nagradi. Posvećena sećanju na jednog dobrog tatu koji se zvao Dragan. I putovanju, istraživanju kao plemenitoj želji da i drugi shvate i razumeju neke savremene evlije čelebije, ljube nenadoviće, džone ride ili raule amundsene. Putopisi su danas najčešće virtuelna šetnja. Sve je snimljeno, pretvoreno u video ili film. Ljudi brzo putuju, žele što više da vide, a često mnogo toga ne pogledaju i ne vide. Ovaj Konkurs je književna retkost koja je otvorila prostor u kome stariji ljudi mogu da ispričaju svoje priče, uspomene, osećanja i mišljenja. Iskreno, ne znam i nisam čuo da sličan književni konkurs postoji u našoj zemlji.

Ovo je priča o dobrom tati i o ćerki koja je za svoga tatu želela više, želela je da ga se iz dobrog razloga sete i drugi ljudi, da ga pomenu barem jednom godišnje, da se njegovo ime pamti. Naseljavajući se u knjige ono postaje večnost koja se više ne briše.

I dok završavam ovu priču, setih se saveta pokojnog prote Smiljanića: „Deco, dabogda vazda uzbrdo išli!“ Posle sam shvatio da je to želja da se nikad ne krene nizbrdo, već uvek zdravo i odvažno napred, bez obzira na godine, bez obzira na protok vremena.

Dragi budući učesnici Konkursa, želim vam sve najbolje i nadam se da se vidimo na nekoj od budućih dodela Draganove nagrade.

Srdačno Vaš,
Dimitrije Janičić