Milorad (Zrenjanin): Pertini

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“.

Ovo putovanje bilo je, sada daleke, 1983. godine. U toku je bilo organizovanje nove složene organizacije udruženog rada (SOUR) tekstilne industrije Zrenjanina i obrazovanje poslovodstva SOUR-a. Za početak smo kao članovi poslovonog odbora imenovani Lazar Erne i ja dok je kao predsednik bio postavljen Slavko Kundačina.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kako su se ove aktivnosti obavljale u vreme godišnjih odmora, predsednik Kundačina je boravio na crnogorskom primorju dok smo Erne i ja bili u Zrenjaninu. Dogovor je bio da sve aktivnosti obavljamo u stalnoj konsultaciji sa predsednikom Kundačinom.

Dogodilo se da je, na žalost, Kundačina doživeo tešku saobraćajnu nesreću na moru i da je bio zbrinut u Bolnici u Kotoru. Zatečeni novonastalom situacijom a zabrinuti za njegovo zdravstveno stanje, bolje reći život Kundačine, Erne i ja smo odlučili da odmah odemo do Kotora. Na put smo krenuli rano ujutro službenim automobilom do aerodroma Surčin pa zatim avionom za Tivat.

***

Nije bilo problema sa aviokartama i rano smo doleteli na tivatski aerodrom. Planirali smo da odmah odemo do Kotora i da se iste večeri vratimo za Beograd i Zrenjanin. Po dolasku u Tivat, međutim nismo odmah rezervisali karte za povratak.

U to vreme na Tivatskom aerodromu bilo je vrlo živo jer se spremao ispraćaj Sandra Pertinija, italijanskog predsednika koji je završavao svoju posetu Srbiji i Crnoj Gori. Sa radoznalošću smo posmatrali užurbanost pripreme ispraćaja na samom aerodromu.

Posmatrali smo postavljanje počasne garde, uzmuvano kretanje pojedinaca zaduženih za organizovanje ove ceremonije, iščekivanje dolaska Pertinija sa pratnjom, pozdravljanje i njegov odlazak specijalnim predsedničkim avionom Italije. Kada je sva ta parada bila završena, i predsednik Pertini odleteo, vratili smo se u aerodromsku zgradu kako bismo na šalteru čekirali karte za povratak iste večeri u Beograd.

Službenica na šalteru bila je veoma neljubazna oštro nas prekorevši:

„Pa gde ste dosada bili?“

Erne i ja smo se začuđeno pogledali a ja onda, takođe malo oštrijim glasom, na mah odgovorih:

„Znate, zadržali smo se jer smo ispraćali predsednika Pertinija, ali mi moramo biti večeras u Beogradu.“

Službenica nas odmeri i reče da iz Tivta nema više mesta večeras za Beograd.

***

Nakon nekih konsultacija telefonom, ona nas obavesti da nam može obezbediti mesto u avionu ali tek večeras i to iz Dubrovnika. Nije bilo kud, posetićemo u Kotoru Kundačinu, a posle, pravac za Dubrovnik tj. aerodrom Ćilipi na večernji let za Beograd.

Tako, autobusom iz Tivta odemo za Kotor, obiđemo našeg predsednika poslovodnog odbora, obavestimo se o njegovom zdravstvenom stanju. Bio je sav u gipsu ali, na svu sreću, ne više i životno ugrožen. Konsultovali smo se o daljim aktivnostima oko formiranja SOUR-a i poželeli mu brz oporavak. Posetu smo završili kako bismo autobusom iz Kotora otputovali za Dubrovnik i u određeno vreme stigli na avion za Beograd.

Na aerodromu Ćilipi Erne mi skrene pažnju da mi iz aerodromskih prostorija neka uniformisana ženska osoba maše. Začudilo me je zašto baš meni? Kada smo ušli, ta osoba mi priđe i tada prepoznam moju poznanicu iz detinjstva iz Zrenjanina, Vericu Mocić.

***

Naši su roditelji inače bili porodični prijatelji. Ona je tamo radila kao službeno lice. Srdačno smo se pozdravili i popričali. Na njeno pitanje otkud mi ovde, ispričah joj događaje iz Tivta. Onda se ona nasmeja i objasni:

Pa vi ste ta dvojica koja moraju biti večeras u Beogradu!?
Ispriča nam kako je bila čitava frka u službi i kako se moralo na svaki način obezbediti dva mesta u avionu za Beograd.

Tek tada nam je bilo jasno kako je odjeknula moja slučajno izrečena rečenica na aerodromu Tivat: „da smo kasnije došli na čekiranje zbog ispraćaja predsednika Perinija!“ Slatko smo se nasmejali celom slučaju. Verica nas onda sprovede kroz službeni prolaz do aviona i mi iste večeri stignemo u Beograd.

Milorad Martinov, 78 godina
dipl. inženjer tekstilne tehnologije, Zrenjanin
Fotografija: Kotor, Pudelek za Wikimedia Commons


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.