Kada ugledaju unuke, bakama se um ozari

To da se bakama um ozari kada vide slike unuka, nije potrebno istraživati – opšte je poznato. Međutim, obratite pažnju, nije napisano da se one same ozare – što je poznato, već je precizirano – um im se ozari. Po prvi put su, naime, naučnici zabeležili jačanje funkcija dela mozga zaduženog za emocionalnu empatiju kod žena koje su posmatrale fotografije svojih unuka. Reakcija mozga prilikom posmatranja slika njihove odrasle dece bila je donekle drugačija.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija (detalj): Tim Mossholder sa Unsplash

Gledanje fotografija njihovih malih unuka kod baka aktivira delove mozga koji su povezani sa emocionalnom empatijom, pokazuje istraživanje. Rezultati istraživanja pokazuju neuronski snimak ove posebne, međugeneracijske veze.

„U podacima se ističe upravo aktivacija u oblastima mozga koje su povezane sa emocionalnom empatijom“, kaže Džejms Riling. Riling je profesor na odseku za antropologiju i odeljenju za psihijatriju i bihejvioralne nauke na Univerzitetu Emori i glavni autor rada koji je objavljen u časopisu „Proceedings of the Royal Society B“.

„Ovo ukazuje na to da su bake usmerene ka tome da osete ono što njihovi unuci osećaju kada su u interakciji sa njima. Ako se njihovo unuče smeje, one osećaju radost deteta. A ako njihovo unuče plače, one osećaju dečji bol i tugu.“

Nasuprot tome, naučnici su otkrili da kada bake gledaju slike svog odraslog deteta, veća je aktivacija u oblasti mozga koja je povezana sa kognitivnom empatijom. To ukazuje da možda pokušavaju kognitivno da shvate šta njihovo odraslo dete misli ili oseća i zašto, ali ne toliko sa emocionalne strane.

„Kod male dece su verovatno evoluirale osobine pomoću kojih ona mogu da manipulišu ne samo majčinim mozgom, već i mozgom bake“, kaže Riling. „Odraslo dete nema isti slatki ‘faktor’, tako da možda neće izazvati isti emocionalni odgovor.“

Moždani sistem roditeljskog staranja

„Osećam ličnu povezanost sa ovim istraživanjem jer sam proveo dosta vremena sa obe moje bake“, kaže koautor Minvu Li, kandidat za doktorske studije na odeljenju za antropologiju. „Imam draga sećanja na trenutke koje sam proveo sa njima. Uvek želele da me ugoste i bile su srećne što me vide. Kao dete, nisam sasvim razumeo zašto je to tako.“

Relativno je retko, dodaje Li, da naučnici proučavaju mozak starijih ljudi a da ne proučavaju probleme demencije ili drugih poremećaja starenja.

„U ovom istraživanju mi osvetljavamo one funkcije mozga baka koje mogu igrati važnu ulogu u našem društvenom životu i razvoju“, kaže Li. „To je važan aspekt ljudskog iskustva koji je u velikoj meri izostavljen iz polja neuronauke.“

Rilingova laboratorija se fokusira na neuronske osnove ljudske društvene spoznaje i ponašanja. Drugi naučnici su opsežno proučavali majčinstvo. Rilling je vodeći naučnik u istraživanju manje istražene neuronauke očinstva.

Odnos baka sa unucima otvara novo polje za neuronauku.

„Sve je više dokaza u neuronauci o postojanju u mozgu opšteg, roditeljskog sistema staranja“, kaže Riling. „Želeli smo da vidimo kako bi se bake mogle uklopiti u taj obrazac.“

Hipoteza o baki

Ljudi su odgajivači koji sarađuju. To znači da majke dobijaju pomoć u brizi za svoje potomstvo, iako se izvori te pomoći razlikuju u različitim društvima i unutar društva.

„Često pretpostavljamo da su očevi najvažniji negovatelji pored majki, ali to nije uvek tačno“, kaže Riling. „U nekim slučajevima, bake su primarni pomagači.“

U stvari, „hipoteza o baki“ tvrdi da je razlog zašto ljudske ženke imaju tendenciju da žive dugo nakon svojih reproduktivnih godina taj što pružaju evolucionu korist svom potomstvu i unucima.

Više o ovome, možete pročitati u tekstu: Hipoteza o baki – Evolucijski značaj baka

Dokazi koji podržavaju ovu hipotezu uključuju proučavanje tradicionalnog naroda Hadza u Tanzaniji, gde bake traže hranu za poboljšanje ishrane svojih unuka. Drugo istraživanje tradicionalnih zajednica pokazalo je da prisustvo baka smanjuje periode između porođaja njihovih ćerki, te se povećava broj unučadi.

A u modernijim društvima sve je više dokaza da je pozitivno angažovanje baka povezano sa decom koja imaju bolje rezultate u nizu oblasti, uključujući akademsku, društvnu, kao i bolje zdravlje.

Reakcije mozga baka zabeležene istraživanjem

Za ovo istraživanje, naučnici su želeli da razumeju kako funkcioniše mozak zdravih baka i kako se on može dovesti u vezu sa pogodnostima koje one obezbeđuju svojim porodicama. Upitnike o svojim iskustvima bake popunilo je 50 učesnica istraživanja. Ovi upitnici su pružili detalje kao što su količina vremena koje bake provode sa svojim unucima, aktivnosti kojima se zajedno bave i kolika je naklonost koju osećaju prema unucima.

Takođe su prošli funkcionalnu magnetnu rezonancu (fMRI) kako bi se pratio rad mozga dok su gledale fotografije unuka/e, nepoznatog deteta, roditelja istog pola kao i unuk/a i nepoznate odrasle osobe.

Dok su gledale slike svojih unuka, kod većine učesnica bilo je zabeleženo više aktivnosti u oblastima mozga uključenih u emocionalnu empatiju i kretanje, u poređenju sa drugim slikama.

Bake kod kojih su se više aktivirale oblasti povezane sa kognitivnom empatijom (a ne emocionalnom) dok su gledale slike svog unuka/e, navele su u upitniku da žele veće učešće u brizi o unuku/ci.

Konačno, u poređenju sa rezultatima iz ranijeg istraživanja koje je sproveo Rillingov tim o očevima koji su gledali fotografije svoje dece, kod baka su se, u proseku, snažnije aktivirale oblasti koje su bile uključeni u emocionalnu empatiju i motivaciju kada su gledale slike svojih unuka.

„Naši rezultati doprinose dokazima da izgleda da postoji opšti moždani sistem roditeljske brige, kao i da se reakcije baka na njihove unuke odnose na njega“, kaže Riling.

Bilo bi zanimljivo istražiti i reakcije mozga deka

Ograničenje ovog istraživanja, napominju naučnici, jeste to što su učesnici mentalno i fizički zdrave žene koje su visokofunkcionalne bake. Istraživanje otvara vrata mnogobrojnim pitanjima koja treba proučiti.

„Bilo bi zanimljivo na isti način proučiti reakcije u mozgu deka“. kaže Li. . Za neko buduće istraživanje ostaje i pitanje kako se moždane funkcije baka i deda možda razlikuju u različitim kulturama.

Biti baka

Prof. Rilingu je posebno zanimljiv aspekt istraživanja bio lično intervjuisanje svih učesnika. „Bilo je zabavno. Želeo sam da steknem utisak o tome šta se sve dobija i koji su izazovi u tome kad si baka.“

Glavni izazov koje su navele mnoge od bake jeste njihov trud da se ne mešaju kada se ne slažu sa roditeljima oko toga kako treba odgajati njihove unuke. Neslaganja, koje one treba potiskuju, tiču se i toga koje vrednosti treba da se usađuju deci.

„Mnoge od njih su takođe navele da je lepo osećati da nisi pod tolikim vremenskim i finansijskim pritiskom kao što su bili kada su podizali svoju decu“, kaže Riling. „Uživaju u iskustvu bake mnogo više nego u podizanju sopstvene dece nekad.“

Izvor: Emory University
Prevod i podnaslovi: Penzin.rs
Istraživanje: Proceedings of the Royal Society B