Dok nemački penzioneri čekaju povišicu penzija od 1. jula, dotle se, sa različitih strana, pominje pomeranje naviše, čak i drastično, starosne granice za odlazak u penziju.
Pored toga što je Nemačka rešila da poveća mesečna primanja svojim penzionerima, ona je, od maja 2014. godine, smanjila starosnu granicu za odlazak u penziju. Ostatak Evropske unije nije blagonaklono gledao na ovo, te su se čuli i komentari da „Nemačka propoveda vodu, a pije vino„. Ipak, i ova mera je podrazumevala da je neko ko hoće da se penzioniše sa 63 godine, uplaćivao doprinose 45 godina.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Proleća 2016. godine, nemački ministar finansija Volfgang Šojble izjavio je da bi, umesto da se strogo odredi starosna granica na 63, 65 ili 67 godina za odlazak u penziju, bilo bolje da se u glavama ljudi i u zakonskim odredbama to odredi fleksibilnije. Objasnio je da bi očekivanu starost i radni vek bilo logično dovesti u skoro automastku zavisnost.
Kako je u aprilu preneo Deutsche Welle, ministar Šojble je izjavio: „Moramo se pripremiti za demografski razvoj“. Treba, smatra Šojble, sve troškove za zdravstvenu negu, penzije i negu nemoćnih povezati sa činjenicom da će biti sve manje zaposlenih i da eksplozija troškova koja će nastupiti „ne sme biti tabu“.
Trenutno, u Nemačkoj penziju prima skoro četvrtina građana.
„Stanovništvo Nemačke stari brže nego u većini drugih zemalja OECD i dug životni vek će u većoj meri uticati na privredu“, piše u izveštaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj o ekonomskom stanju u Nemačkoj, objavljenom aprila 2016. godine.
Ova organizacija procenjuje da će u Nemačkoj do 2060. biti zaposleno možda i 15 miliona ljudi manje, što znači da će biti manje i onih koji će uplaćivati u zdravstvene i penzione fondove. Drugim rečima, treba povisiti doba za odlazak u penziju – ili u dogledno vreme osetno smanjiti penzije. Ako se ništa ne preduzme, 2060. izdaci za penzije bi mogli progutati dodatnih 2,5 odsto BDP-a zemlje.
Za razliku od ekonomskih stručnjaka ove međunarodne organizacije, čak i među stranačkim kolegama nemačkog ministra finansija ova inicijativa nipošto nije naišla na oduševljenje. Prag za odlazak u penziju je osetljivo političko pitanje zbog kojeg se u Francuskoj protestuje i zbog mnogo skromnijih zahteva. Nemačka stranka Levice optužuje ministra da „planira novu krađu penzija“, a političarka Levice Sara Vagenkneht optužuje Šojbla da je „izgubio dodir sa realnošću“.
„Ko je siromašan, umire ranije, a ko radi težak posao, ne može da radi do 70 godina“, piše Vagenkneht.
Naravno da, piše Rihard Fuks za DW, ima smisla povezati radnu sa životnom dobi – kad bi iko mogao znati koliko će zaista dugo živeti, a što su tek statističke verovatnoće. Fuks u članku podseća da i sam ministar finansija Šojble zna koliko je dužina životnog veka ljudi neizvesna: njemu je trenutno 74 godina, a još 1990. je jedva preživeo atentat nakon kojeg je ostao nepokretan u donjem delu tela.
U „normalnim“ okolnostima bi, nakon atentata. ministar svakako zaslužio i invalidsku penziju. Ovaj političar, međutim i dalje orno obavlja ministarsku dužnost. Za njegovu agilnost i strast na poslu koji obavlja priznanje mu odaju i najzagriženiji protivnici njegove politike štednje.
Ali nije čudo ni da su ga podsetili da nisu svi građani političari i da je lakše u tim godinama i okolnostima biti ministar nego šofer, radnik na traci ili negovatelj starih lica, piše Fuks.
Krajem juna 2016. godine, nemački institut Ifo i nemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung, objavili su istraživanje o stavovima uglednih nemačkih ekonomista o starosnoj granici za penzionisanje, održivosti penzijskog sistema i p potrebnim reformama.
Većina nemačkih profesora ekonomije (61 %) podržava podizanje starosne granice za penzionisanje na iznad 67 godina. Da granica za penzionisanje treba da bude 67 godina, kao sada, smatra 37 % ekonomista dok nepunih dva odsto misli da treba da bude vraćena na 65 godina. Većina ekonomista u Nemačkoj zalaže se ili za povezivanje granice za penzionisanje sa očekivanim životnim vekom ili za starosnu granicu za penziju između 68 i 70 godina.
„Neverovatno je koliko mnogo kolega podržava podizanje starosne granice i koliko ih penzionisanje sa 63 godine smatra greškom ekonomske politike. To političarima treba da bude tema za razmišljanje“, rekao je direktor Ifo Centra za javne finansije i političku ekonomiju Niklas Potrafke.
Kako je saopštio institut Ifo, 66 odsto članova panela potpuno se slaže da je „uvođenje starosne granice od 63 godine bez odbitka od penzije posle 45 godina uplaćivanja doprinosa, greška ekonomske politike“. Sa tim se delimično slaže 19 odsto učesnika u istraživanju.
B92 prenosi da se iza takvog rezultata krije činjenica da se velika većina ekonomista ne slaže sa stavom da je sadašnji penzioni sistem „postavljen da bude održiv i da može da garantuje penzije dovoljno visoke za život“.
Kao instrumet za održivo finansiranje penzionog sistema na dugi rok, 85 % anketiranih vidi podizanje granice za odlazak u penziju. Kao drugi faktori navode se niže penzije (35 %), povećanje penzijskih doprinosa i poreza (24 %).
Kada je reč o reformi penzijskog sistema, ekonomiste su pitali da li su za opciju obaveznih privatnih ili korporacijskih penzijskih planova. Stavovi su podeljeni: 42 % se potpuno ili delom slaže da to treba da bude obavezno za sve, isti procenat se ne slaže, a ostali su neodlučni.
Na pitanje da li broj dece koju neko ima treba da utiče na visinu njegove penzije, 55 % ispitanika je odgovorilo da se potpuno ili delom slaže za uvođenje te opcije, a 32 % je potpuno ili delom protiv.