Generacijski sukob je nešto što je posebno izraženo u savremenom dobu. Da je ova pojava veštački naduvana i veoma štetna za pripadnike svih generacija, dokazuje se i u tekstu čiji prevod donosimo.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Zdravo uzastopno odbacivanje ukusa, navika i običaja prethodnih generacija neophodan je činilac ljudskog napretka. Međutim, ima nešto u sadašnjoj deobi stanovništva na sve manje delove generacijskih prava i osuda – od bejbibumera i generacije X do milenijumaca i generacije Z (Napomena 1) – što se graniči sa nezdravom opsesijom. Deo ovoga je sve izraženija svest o „promenama demografske karte„.
Ovo je posebno izraženo na severnoj hemisferi. Praćeno je drugim dubokim društvenim, ekonomskim i kulturnim promenama – povećanjem ekonomskog prosperiteta, nejednakosti i nesigurnosti, opadanjem političke podrške državnoj socijalnoj zaštiti, promenama u sklopu porodice, smanjenim poštovanjem hijerahije… Sve ove promene zajedno dovode u pitanje način na koji živimo, radimo, jedemo, brinemo jedni za druge i kako se međusobno podržavamo.
Generacijske uloge i očekivanja ne mogu više biti uzimani zdravo za gotovo. Više nismo sigurni gde je naše mesto u novom poretku. Briga ima napretek. Projektovanje briga na neprecizne kategorije „starosti drugih“ pojačava nejasan osećaj zajedničke nesreće među onima određenog uzrasta i različitim „generacijama“ obezbeđuje druge starosne grupe koje mogu da okrivljuju. Ono što ovoj igri okrivljavanja drugih generacija nedostaje jeste razumevanje načina ne koji ove sumnjive generacijske kategorije prikrivaju duboke razlike među ljudima strpanih u njih.
Vraćanje na bejbibum generaciju
Jedna etiketa koja je tokom poslednje decenije postala snažan simbol, iako je i dalje relativno besmislena, jeste „bejbibumer“. On se odnosi, široko posmatrano, na osobe rođene tokom „bejbi-buma“ nakon Drugog svetskog rata koje su postale punoletne 60-ih i 70-ih godina XX veka. Ova generacija je opisivana na najrazličitije načine, ali jedan od najeklatantnijih primera retoričke gimnastike potrebne za stvaranje stereotipa jeste opis Filipa Inmana: „tajni bejbibumer milioneri„.
Prema ovome, svako ko ima prihod od 35.000 funti godišnje i penziju zasnovanu na stažu, uživa u penziji punih 25 godina i poseduje nekretninu od 300.000 funti jeste – ili će biti – bejbibumer milioner. Ovo implicira da su oni prezaštićeni i da je potrebno dovesti ih na pravu meru. (Nap. 2)
Postoji, međutim, mnogo činilaca koji mogu da ometaju ovaj kraljevski put do ovakvog uzvišenog penzionerskog statusa. Ovi činioci deluju tokom čitavog života – od klase, zdravlja ili invaliditeta, do pola, rase ili etničke pripadnosti. Ovakve komplikacije su, međutim, prikladno obrisane iz narativa o sebičnom bejbibumeru.
Razlike među bejbibumerima
Nedavna istraživanja koja su sproveli Karen Glejzer i Debi Prajs, predsednica Britanskog društva za gerontologiju, ukazuju, na primer, na veoma duboku i upornu rodnu podelu među penzionerima. Razlika u platama između polova uslovaljava da žene sa srednjim prihodima imaju znatno manje penzije od muškaraca. A ako naprave bilo kakvu pauzu u karijeri (da bi se brinule o deci ili drugim članovima porodice, na primer), još gore će proći u penziji. Dakle, ovo je rodni, a ne generacijski problem.
Zaista, nije lako pronaći dokaze o Inmanovim bejbibumer-milionerima u statističkim podacima o prihodima u penziji žena sa prosečnim platama. Još ih je teže naći među tri četvrtine žena koje su napravile „prekid u karijeri“. Problem, međutim, nije samo u tome što stvarni životi uglavnom odstupaju od stereotipa o prezaštićenom bejbibumeru, već u tome što je predstava o samodopadnom i samodostatnom penzioneru koji se snašao i kome nije potrebna državna pomoć – postala arhetip u politici.(Nap. 3)
Četvrto doba
Ovo ima veoma pogubne posledice kada je u pitanju generacija koja sada dolazi u doba zavisnosti od drugih i potrebe za negom. Za razliku od bejbibumera i milenijumaca, ova grupa nema sopstvenu etiketu u javnosti. Gerontolozi je sve češće opisuju kao „četvrto doba“. Njemu pripadaju ljudi u dubokoj starosti kojima se može desiti da, kada dođu do toga da postanu zavisni, budu prepušteni potpuno neadekvatnom sistemu socijalne zaštite.
Štaviše, u nedostatku porodične, komšijske ili državne podrške, i usled neadekvatnih i neodgovarajućih usluga (državnih ili privatnih), posedovanje finansijskih sredstava ne znači nužno i pomoć. Maskiranje ovih razlika u starosti dovodi do ukorenjenog ejdžizma koji čini prihvatljivim napuštanje ljudi u četvrtom dobu od strane države.
Rat generacija
Ako igra okrivljavanja drugih generacija maskira razlike, ona takođe maskira i kako ista iskustva mogu da deluju kao osnova za međugeneracijsku solidarnost i otpor. Kao što je primetila američka kritičarka kulture Margaret Morganrot Gilet, tokom 90-ih godina XX veka vodio se izmišljeni rat u medijskim i političkim raspravama između bejbibumera i naredne generacije rođenih 60-ih i 70-ih godina XX veka – Generacije Iks. U ovom ratu rečima, mlađi američki građani naučeni su da oni više ne treba da očekuju plate i nagrade koje je imala naduvena i sebična generacija bejbibumera.
Razbijanje američkog sna o akumuliranju bogatstva tokom života dogodio se pod plaštom generacijske nepravde. Za to nisu krivi ni politika ni ekonomija, već stariji ljudi. A isti razgovor o „ratu“ sada se dešava između milenijumaca i bejbibumera.
Ono što se sasvim propušta u najnovijem britanskom i evropskom prihvatanju lažnih generacijskih politika jeste opšta degradacija životnih očekivanja kod svih. Neće se desiti, kao što najsnažniji navijač međugeneracijskog svođenja računa – Intergenerational Foundation (Međugeneracijska fondacija) želi da verujemo, da se ekonomski i društveni poredak nekim čudom vrati kada utvrdimo ispravne udele u državnom i privatnom bogatstvu na koje svaka od generacija ima pravo. Pravi problem je u tome što su obični ljudi svih generacija prevareni i naučeni da se za to međusobno okrivljuju.
Lora Hud za The Conversation
Izvor: The Conversation
Fotografija: Chris Sabor za Unsplash
Napomene Penzina:
(1)
Portal Penzin se posebno bavi različitim generacijama, razlikama i sličnostima među njima, međugeneracijskim sukobima koji se (veštački) stvaraju i saradnjom među generacijama koja je, smatramo, urođena ljudima.
Do skoro, podela generacija ovog tipa nije postojala na našim prostorima. i u našoj nauci, ali i u svakodnevnom životu, naravno da su se uočavale razlike (pa i suprotstavljenost) među određenim generacijama. Stariji čitaoci Penzina će se setiti da je posleratna generacija u Jugoslaviji imala primedbe na zaštićen položaj generacije koja je rođena pre njih i koja je učestvovala u ratu. Ova generacija je, primećivalo se i sve više zameralo, imala prava ka kojima generacija koja je dolazila za njima nije mogla ni da teži (krivi što nisu rođeni na vreme da postanu prvoborci).
Pa ipak, stroga podela i insistiranje na suprotstavljenostima zanovanim na toj podeli među generacijama, „uvozi“ se i veštački primenjuje na srpsko društvo XXI veka.Razlike svakako postoje i treba ih uvažavati, ali međugeneracijski sukob postoji samo tamo gde postoji interes da se neki društveni problem zabašuri i obesmisli.
O različitim generacijama, njihovim karakteristikama uslovljenim vremenom ukojima su stasavale, možete čitati u brojnim tekstovima na Penzinu. Za osnovne podele prema godinama rođenja:
- Najveća generacija
- Tiha generacija
- Bejbi bum generacija
- Generacija Iks
- Milenijumska generacija – Za ovu generaciju je počeo da se koristi naziv „milenijalci“ pa čak i „milenijalsi“. Iako se često koristi, mi ne vidimo razloga za to, pa ćemo nastaviti da primarno koristimo termin „milenijumci“ budući da smo mi sa ovim vekom u Srbiji dočekali novi nilenijum, a ne novi milenijal.Za ovu generaciju se koristi i naziv „generacija Y“
- Generacija Z
(2)
I u britanskoj, kao i u našoj javnosti, često se čuje povika na (pre)zaštićene penzionere koji su prigrabili sve za sebe i sada za „mlade“ nije ostalo ništa. O ovim problemima u britanskom društvu, možete čitati u člancima: Udvara li se britanska vlada penzionerima? ili Britanija: Međugeneracijska pravednost uslovljava smanjenje davanja za najstarije
Iako su iznosi penzija i vrednost nekretnina, naravno, različiti kada se uporede srpski i britanski penzioneri, problem okrivljavanja penzionera je u osnovi isti. U Srbiji je, što je opasan presedan u ovom delu sveta XXI veka, čak oduzet deo primanja jednom delu penzionera. Brutalno kršenje njihovih Ustavom i zakonima garanotvanih prava, pravdalo se i pravda se potrebama države. Iako je država često u svim drugim aspektima izjednačena sa političarima (političarem) koji u tom momentu donose odluke, u opravdavanju ovog postupka je i javnost videla ostale (mlađe) članove društva. Paradoksalno, ali verovatno je upravo insistiranje na razlikama između generacija omogućilo da jedan deo oštećenih starijih građana (lakše) prihvati otimanje svoje imovine. Ti stariji građani su shvatili to kao potrebu da se žrtvuju zarad dobrobiti mlađih.
Pa ipak, čak i deo mlađih građana Srbije koji su bili protiv ovog otimanja, neretko naglašava krivicu upravo starijih za stanje u zemlji.
(3)
U Srbiji se takođe javlja problem ekonomske nejednakosti među polovima. Vidi: Pola miliona žena starijih od 45 nema ni posao ni prihode Kako žena stari, tako se njena situacija neminovno pogoršava. Pri tom, usled manjkavosti zdravstvenog i socijalnog sistema zaštite, briga o nemoćnom, bolesnom pojedincu češće pada ne leđa članova porodice. U ogromnom broju slučajeva, taj ćlan je osoba ženskog pola: majka, supruga, sestra, ćerka…Vidi: Preraspodela ženskog negovateljskog rada i otvaranje Dnevnog centra za dementne
Ove razlike među polovima nisu jedine razlike koje se javljaju među pripadnicima starije generacije u Srbiji. Nesagledavanje problema van okvira penzionerskog statusa dovodi do toga da čak i davanja ovoj grupi stanovništva ne rešavaju ništa. Vidi: Do 150.000 starih ostaje bez novčane pomoći države Ali doprinose stvaranju generacijskog jaza i omraze.