Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Sa međunarodnom nevladinom organizacijom ISIL sam uspostavio saradnju jula 1992. godine na njihovom godišnjem skupu u Popradu u Slovačkoj. Oni su u meni prepoznali zanimljivog saradnika koji dolazi iz ratom zapaljenog Balkana. Zbog nečega su u meni videli od ranog detinjstva svedoka istorijskih događaja u ovom delu sveta.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Libertarijanci, tako sebe nazivaju, imaju za cilj da šire svoje ideje. Jedan od najefikasnijih puteva za to je publikovanje knjiga njihovih autora. Knjiga profesora Havaji univerziteta Kena Skulanda „Avanture Džonatana Galibla“, je ustvari izuzetan udžbenik, ima za cilj da podučava mlade širom sveta bazičnim načelima kapitalizma i uloge tržišta.
Autor me je obavestio da su prevod knjige na srpski u mojoj organizaciji povoljno ocenili njegovi studenti iz ovog dela Evrope, obavestivši me da su me naimenovali za Predstavnika ISIL-a za Srbiju.
Budući da se tadašnja Konvencija ISIL-a održavala u oktobru u Atini, glavnom gradu Grčke, zahtevali su od mene da obavezno prisustvujem.
Predložio sam da sa mnom dođu i Radmilo Račić-Lalica, jedan od najboljih učenika Matematičke gimnazije u Beogradu, on sneva odlazak u Ameriku, Dušan Pokorni, studentkinja Rada Lučić iz Nikšića, i Ilija Ilijevski iz Strumice-Makedonije. Prijatno me je iznenadila vest iz Brisela, doći će u Beograd Ivo Serkel, briselski advokat, koji bi nam se pridružio vozom za Atinu.
***
Ovo putovanje vozom je nostalgičan povratak u davno napuštene predele, u daleku prošlost detinjstva, moja porodica je živela na jugu, u Makedoniji- Đevđeliji, Velesu (1932. – 1941), i Južnoj Srbiji-Nišu, Žitkovcu i Kruševcu (1945. – 1951).
Nisam verovao da ću se ikada tamo vratiti. Kako bi bilo uzbudljivo posetiti ulice i zgrade tih varoši, sresti drage još žive poznanike. Štrecnuh se setom kada voz projuri pored tamnih zgrada Duvanske stanice u Žitkovcu, mestu boravka porodice 1945-1948. godine. Voz će noću proći kroz Veles, a zatim kroz Đevđeliju, gde je moj otac bio šef Duvanske stanice od 1938. do 1941. godine.
Zatičem sebe u sećanjima kako kao malo dete prebiram svilene bube sa susedima, zaspao sam ispod smokve, ili jedem medenu ćeten alvu. San mi je bio da imam trotinet. Dragi stražar u Duvanskoj stanici Gligor se igrao sa mnom, vodio me na karneval, išli su ljudi sa maskama, prevrtali se klovnovi.
***
U kupe uđe mladić Makedonac, plav, od njega saznasmo da je danas eksplodirala bomba ispod automobila Kire Gligorova, predsednika Makedonije, povređen je. Čudno, pa Kiro Gligorov je neki dan bio u Beogradu, i razgovarao prijateljski sa Slobodanom Miloševićem?
Koliko se današnji svet izmenio? Šta je ovo?
Noć je topla, osećam mirise juga, ljubazni saputnik Makedonac pokaza nekakva bledunjava svetla u tamnoj noći koja munjevito ostadoše iza nas:
„To je Đevđelija.“
Nešto što je davno nestalo, munjevito ponovo postade deo mene, preobrazi me u dete. Uđosmo u Grčku. Voz stade u pograničnoj postaji Ejdomeni. U kupe uđoše pogranični policajci. I ne tražeći pasoš, iz čista mira, kako se to kaže, se okomiše baš na mene, kao da sam najokoreliji kriminalac. Skoro da me svališe na pod kupea, kao da hoće da me vežu? Zašto, nije mi jasno do današnjih dana o čemu se radilo?
Bili su zapenušani od besa: „Prvi voz za Makedoniju, nailazi za nekoliko minuta.“ Izvedoše nas na peron. Ivo Serkel je advokat, u početku je iz solidarnosti hteo da se vrati sa nama, onda poče da glasno i nervozno protestvuje, demonstrativno leže na betonsko tlo perona: „Kršite zakon, oni su zvanično pozvani na Skup ISIL-a u Agini, ja sam državljanin Belgije članice EU“.
***
Carinici nas sprovedoše u voz koji naiđe za nekoliko minuta. Voz je sada jezdio natrag, kroz toplu i spokojnu noć. Grčka i Grci su sretan narod. sređena država. Ali tamo iza granice je Makedonija, bivša Jugoslavija je tonula u tamu ponovne mržnje i bratoubilačkih ratova.
Lalica duboko razočaran, je bio ubeđen da se neminovno vraćamo za Beograd, i da nema ništa od njegovog Američkog sna. Ja se nimalo ne slažem da od našeg puta u Atinu nema ništa. To im rekoh samouverenim glasom.
Oni podigoše glave, pilje upitno u mene, nije im nimalo logično, kako ja to sada zamišljam da uprkos povratka u Makedoniju, mi ipak možemo produžiti put za Atinu?. Pokrenuh sve moje snage, osvrnuh se oko sebe, spazih dva mlada putnika, draga blaga lica detinjstva, dremali su bezbrižno.
„Da li ovaj voz staje u Đevđeliji?“, uzeh namerno južnjački naglasak, koga se sećam iz detinjstva. „Da, voz stoji vrlo kratko“, rekoše:
,,Silazimo u Đevđeliji“, skoro da učtivo zapovedih, „moramo da telefoniramo u Atini, šta nam se desilo.“
***
Siđosmo. Oko nas je disala spokojna letnja noć. Čuli su se sanjivi cvrčci. Dobro se sećam tih mirisa i usnulih noćnih zvukova. Kao da se sretan vratih sebi sa nekog decenijskog odsustvovanja? Varošica Đevđelija je dremala u bezbrižnom spokoju. Jug je čudo, on ljude čini bezbrižnim i detinjastim. Iskoristih da zapitam železničara:
„Da li u Đevđeliji ima hotel?“, sećam se da kada smo ovde bili 1941. godine, nije bilo nikakvog hotela. Imali smo tada veliku zemlju. Sada smo je izgubili. Kao kada neko proda za bagatelu kuću, zemlju i volove. Železničar mahnu rukom: „Idite ovom ulicom pravo, tamo ćete naići na hotel.“
Požurismo, nisu nam potonule sve lađe? U brzom hodu sam pokušavao u tami noći da prepoznam velike zgrade duvanske stanice, svetla u kućama su čkiljila.
Okolo je treperila blaga noć, osećao sam dušu usnulih stanovnika čestitih ljudi koji vode svoje bezbrižne živote. Da li ćemo dobiti telefonsku vezu sa Atinom? Kako ćemo nadoknaditi eventualne novonastale hotelske i druge troškove?
***
Pred nama se ukaza prilično moderna zgrada hotela. Hrupismo pravo u recepciju, poveću prostoriju sa naslonjačama. Sa uzdigtnutog šanka su nas posmatrala radoznalo dva sredovečna čoveka.
Priđoh im smeškajući se prijateljski, objasnivši im o čemu se radi. Potrudih se da reči izgovaram ubrzanim akcentom, po južnjački,.uzimajući lokalni stil ponašanja, koji mi je ostao urezan u sećanje. Zamolih ih da pozovu Hotel „Zafoliju“ u Atini, broj telefona 01-664-9002.
Začas sam sa druge strane žice imao gospodina Huberta Jongena jednog od organizatora. Kada ču šta se sa nama dogodilo, reče mi pomalo zabrinuto, da će videti šta mogu da učine za nas, da ih držim u toku dalje evolucije.
***
Obratih se opet nasmejan recepcionerima: „Moj otac Milan Krsmanović je od 1938. do 1941. godine bio šef Duvanske stanice u Đevđeliji, Gligor je bio stražar.“ Jedan od recepcionera kada ču ove moje reči, a čuo je od prisutnih i moje ime, ustade i skoro da poskoči radosno:
„A bre Tomčo, moji roditelji se sećaju tvoga oca, a Gligor mi je rod.“ Dalje su se stvari odvijale neobičnom brzinom, nastade neverovatan obrt, vrlo povoljan po nas. Ovaj što mu je stražar Gligor rod, me uhvati za ruku kao da se znamo oduvek:
„Hajte svi u moj auto, ući ćemo u Grčku, tu postoje prolazi, znamo carinike, a dalje se snalazite.“ Probuđene nade nađosmo se u Grčkoj. Izađosmo iz kola beskrajno zahvalni našem makedonskom prijatelju. On odbi da nam naplati telefonski razgovor i prevoz.
Iz mraka se pojavi sredovečan naočit crnomanjast čovek, reče da je Grk, ali nam se obrati na čistom srpskom jeziku: „Ulazite u kombi, vozim veš na pranje u Solun, tamo smo za sat i po.“ „Nađosmo se ujutru na železničoj stanici u Solunu, ljubazni vlasnik kombija nam je uzeo minimalnu naknadu za prevoz.
***
Solunska železnička stanica je moderna. Bili smo zabrinuti da li će uvažiti naše vozne karte? Naiđe kondukter, uze karte i poništi ih bez reči. Odahnusmo sa olakšanjem. Radmilo je bio istinski sretan. Gledao je u mene sa poverenjem. Da li će se ostvariti njegov „Američki san“?
U nestrpljivom isčekivanju voz stiže u Atinu. Taksi nas je začas doveo pred Hotel „Zafoliju“, gde su nas dočekali u najboljem raspoloženju Vins Miler. predsednik ISIL-a, Meri Lu Gačer i Hubert Jongen. Nisu nas zapitkivali o neprilici sa carinikom, verovatno im je sve ispričao Ivo Serkel.
Ilija Ilijevski je već stigao direktno iz Strumice. Svaki dan je ispunjen predavanjima uglednih naučnika, Radmilo se zbližio sa sinom vlasnika hotela, ovaj je bio zadivljen znanjem i stručnošću Lalice, koji se pokazao kao poznavalac ne samo kompjutera, nego i elektrike, sanitarija, građevinskih uslova.
Lalica, skoro tinejdžer, svojom neobičnom nadarenošću i fizičkim izgledom je plenio pažnju prisutnih. Sreli smo mladog Amerikanca Stivena Brauna, koji je već posetio Beograd, priđe nam obradovan. Bili smo zadivljeni sa koliko umešnosti i uspešnosti je uveče animirao donatorski skup prikupljanja kojekakvim krpicama i hartijicama dobrovoljnih priloga.
***
U maloj pekari preko puta hotela se veselo pozdravih sa mladim Švajcarcem Tomasom Rabitom, koga sam upoznao u Popradu jula 1992. U holu i na sastancima sam sreo još neke libertarijance, koje sam imao prilike da upoznam u Popradu
Šarmantna gospođa Trud Blomsoj je Norvežanka, ona mi je kazala jedanput da su njeni poreklom iz Francuske, hugenoti, odakle su se u dalekim vekovima uklonili u Norvešku. Sredovečni Norvežanin koji se zove Ola, je plav i visok, vitak, vrlo muževan.
Skoro sam se sudario na ulazu u salu hotela sa mladim Jevrejinom iz Rusije, porazgovarali smo na ruskom jeziku. Na istom mestu gde sam upoznao ovog simpatičnog mladog čoveka iz Rusije, sam sreo gospođu Barbaru Branden, nekoliko godina stariju od mene.
Neko mi dade njenu knjigu o Ejn Rend (Napomena: Sličnu knjigu o Ejn Rend, ali koju je napisao njen razvedeni suprug gospodin Nataniel Branden, sam dobio tek aprila 2010. godine, za vreme posete američkog libertarijanca Džošue Beogradu).
***
Posetili smo jedno veče Akropolj, uđosmo u poveći restoran. Neko je već bio ispred šanka sastavio dva poveća stola. Ubrzo sam shvatio o čemu se radi. Šarmantna Meri Lu Gučer se skoro u trku uputi ka stolovima skidajući ljupko jaknu, možda su neki očekivali istinsku predstavu?
Dok je stajala na stolu, setih se njene iznenadne tačke poslednjeg dana Konvencije jula 1992. godine u Popradu, uveče je pred svima strasno zaigrala sa mladim Tomasom Rabitom, vrtela se kao čigra, savijala do zemlje, verovatno je ona igrala balet- tada sam razmišljao? U sali zawvlada tajac.
Iza jednog stola se naglo podiže Ilija Ilijevski, brzo se uputivši ka Meri Lu. On je sličnih godina kao ja, izrazito plav, snažan je, bio je u mladosti omladinski prvak Makednije u plivanju, skoro da zaskoči na visoki sto u hodu, Meri Lu mu pruži ljupko ruku. Kada se Ilija uspravi na stolu, u sali se začuše urnebesni uzvici i pljesak.
Vraćali smo se vozom za Beograd, bili smo zadovoljni. A ponajviše Lalica, ubeđen da će ubrzo biti u Americi. Dok je voz jurio ka severu, ka Makedoniji, levo od nas su se nazirali daleki plavi obrisi povisokih Jonskih planina.
Tako se završilo naše putovanje u Atinu.
Tomislav Krsmanović, 83 godine
ekonomista, Beograd
Fotografija: Atina, Bogdan Radu za Pixabay
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.