Početna Magazin Godine Društvo Svi misle da su srednja klasa

Svi misle da su srednja klasa

Svi misle da su srednja klasa

Blumberg piše o zanimljivoj pojavi u SAD da i ljudi sa 20 i oni sa 200 hiljada dolara godišnjih prihoda smatraju sebe – srednjom klasom. Zanimljivo da i u Srbiji i dalje gajimo sličnu percepciju društveno-ekonomske podele na nižu, srednju i visoku, a suštinski, danas su stvari mnogo, mnogo drugačije…

Statistike prihoda domaćinstava u SAD:

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
  • oko 10% domaćinstava ima između 20 i 30 hiljada godišnje
  • oko 5% ima primanja primanja od 90.000 dolara godišnje
  • svega oko 1% domaćinstava ima prihod od 200.000 dolara godišnje
  • oko 56.000 dolara je prosečan prihod domaćinstva u SAD.

Izraženo u godišnjim primanjima ove brojke zvuče sjajno, ali, na primer, 30.000 dolara godišnje je svega 2.500 dolara mesečno, to jedva jedna prosečna plata ili dve plate od po 1.200 što je i ispod minimalca (prosečna plata u SAD je oko 35.000 dolara).

Na primer, ovih dana je aktuelan štrajk radnika industrije brze hrane i sličnih zanimanja koji traže minimalac od 15 dolara na sat, odnosno 120 dolara dnevno, odnosno 2.500 dolara mesečno – 30.000 dolara godišnje.

Međutim, iz našeg ugla, u Srbiji, naročito je zanimljiv i taj podatak da svi misle da su srednja klasa – i kad primaju minimalac i kad primaju veoma pristojne plate (u Srbiji na primer od 30 do 60 hiljada godišnje, u SAD oko 100 i više hiljada, dolara ili evra, ovih dana je kurs takav da je više-manje svejedno).

Šta nam ovo govori? Da se oni na granici siromaštva zapravo sećaju perioda kada su bili srednja klasa pa ih kuće i automobili tada kupljeni, drže u ubeđenju da još uvek „plivaju“ na površini? Da oni sa većim primanjima imaju više znanja i više kontakta sa ljudima daleko bogatijim od sebe samih pa ne smatraju sebe bogatim već – srednjom klasom, iako čine svega 1-5% stanovnika?

Da li srednja klasa zaista može da bude „razvučena“ od granice siromaštva do granice ekstremnog bogatstva? Da li srednja klasa zaista može da bude na svega jedan dobar poslovni potez od (multi)milionera ili samo jednu malo težu bolest od potpunog siromaštva kada bolest iscrpi ono malo zaliha i onemogući zaposlene u porodici da nastave da rade?

Zapravo, suštinsko pitanje ostaje – da li je vreme za novu podelu? Izgleda da stari model sa siromašnim, srednjim i bogatim više „ne radi“. Sada lako možemo prepoznati one u nemaštini (koji su nekad bili ipak pomalo izuzetak u razvijenijim zemljama pa i u SFRJ), one koji su siromašni, one koji su malo iznad granice siromaštva, one koji žive relativno skromno, one koji žive relativno pristojno, one koji žive komotno, da bi „srednja klasa“ u klasičnom smislu nastupila tek iza ove kategorije. Zašto tek tad?

Zato što oni koji danas žive relativno komotno i dalje nemaju nikakve zalihe – komocija im nije garantovana više od tri meseca nakon što izgube posao, ili ih pogodi invalidnost, ili odlaze u penziju. Zato što se lako pada iz više kategorije u nižu, pa i dve kategorije niže, ali se veoma teško, najčešće verovatno i nikada, ne uspeva povratiti na početne izgubljene pozicije.

Razloga zašto je toliko teško ići napred ima više. Na primer, Srbiji to može biti zato što stanovi i kuće koje imamo, ili su kupovani kreditom ili su nasleđeni, a sami nismo uspeli stvoriti nove, već jedva održavamo i ono što imamo. Napred se ide teško i zato što je ekonomija spora, poslovi se teško nalaze, cena rada je obesmišljena, a u celom tom procesu i mi bivamo sve stariji.

Sa druge strane, one bogatije kategorije stanovništva dele se prema nekim svojim kriterijumima koji su ionako manje važni za realno svakodnevno ugrožene koji čine 99 odsto stanovništva. Onaj ko može da kupi solidan nov auto od godišnjih primanja i da „ne oseti“, misli da je bogat onaj ko može da kupi isti taj auto za mesec dana bez posledica po druge troškove. A svako od njih ima koliko i 10 ili 100 prosečnih porodica koje misle da su – srednja klasa.

Možda je prvi korak do istinske srednje klase da razumemo koliko smo siromašni… Da pogledamo šta imamo i da se prisetimo odakle nam, i da nam bude jasnije koliko smo zaista sami svojim platama tome doprineli a koliko smo nasledili ili dobili na drugi način.

Ovo je važno iz još jednog razloga – bićemo samo siromašniji. I kao država i kao društvo i kao domaćinstva i kao porodice. Zašto? Zato što starimo. Nema tog čoveka kome je penzija jednaka plati. Mislite o tome na vreme.