Početna Magazin Godine Društvo Srećko Mihajlović: Imaju li sindikati budućnost?

Srećko Mihajlović: Imaju li sindikati budućnost?

Srećko Mihajlović: Imaju li sindikati budućnost?

Portal Mašina prenosi viđenje budućnosti sindikalizma sociologa Srećka Mihailovića. Mihailović iznosi dvanaest ideja za izgledniju budućnost sindikata.

Sindikati danas ne mogu da odgovore na sve češću i sve dublju prekarizaciju rada i života i na istovremeno sve šire potiskivanje dostojanstvenog rada i života. Sindikati danas nisu značajan igrač u borbi za demokratiju i građanske slobode a protiv šminkerske teatralizacije i demokratije i slobode. Da li je moguće učiniti sindikate, odnosno da li je moguće da sindikati postanu ozbiljni protivnik sveopšteg glumatanja i izigravanja (šmire) radnih prava, demokratije, slobode? Ili će postati i biti nešto drugo ili će ostati u šmirantskoj igri vajnih aktera sve farsičnije civilizacije. Urbi et orbi!

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ukoliko sindikati nešto ne učine sa sobom ili radnici sa sindikatima, sindikati će i dalje prividno opstajati kao radničke organizacije čija se uloga iscrpljuje u omogućavanju jednom manjem broju sindikalaca da bolje žive nego što bi živeli da rade posao u svojoj struci (ako je imaju). No ne treba zaboraviti ni njihovu ulogu u izigravanju radničkog borca u šmirantskoj predstavi koju nam stalno prikazuju akteri moderne politike i akteri modernog socijalnog aktivizma.

Najlakše je opisati sindikate onakve kakve jesu, ali ako se ostane na tome, opisivanje problema je uzaludan posao. Sindikati danas uglavnom nemaju (održiv) program, (aktivno) članstvo, (dovoljno) znanja, (primerenu) hrabrost; sindikati danas nemaju rukovodioce koji znaju svoj posao, pa ni para da mogu da urade ono što bi mogli kad bi para imali. Ukoliko iznete konstatacije deluju preoštro, previše kritički, dobro, nije baš sve tako, ali je sigurno da se u ovom trenutku ne vidi da je stanje drukčije niti je na pomolu drukčiji sindikat. Ima borbe i ima radničkih boraca, ali malo i svakako nedovoljno.

Vidljivo je da od sindikata dižu ruke radnici, a još više prekarni radnici. Takođe je vidljivo da se od sindikata distanciraju i institucionalna i pojedinačna „pamet“. Neskloni su sindikatima tzv. „javni intelektualci“ (public intellectual), istraživači, akademska zajednica, razne fondacije kojima je strano finansiranje aktivnosti u vezi sa radnicima i sindikatima. Političke partije su takođe digle ruke od sindikata, prisete ih se uoči izbora. Ni leve partije i političke grupe koje drže do programa (pa i ne izlaze na izbore, nemaju tamo šta da traže), nisu izbegle nesporazume sa sindikatima. Idealnotipskisocijalizam/komunizam koje one propovedaju u nerazumevanju je i nesporazumu sa radničkom (sindikalističkom) borbom za golo preživljavanje. Pomenuti levičari takav sindikalizam vide kao implicitno prihvatanje politike krupnog kapitala. Na drugoj strani, sindikalisti pomenutu levicu vide više ili manje kao još jednu politikantsku budalaštinu.

Nešto optimizma uliva nekoliko organizacija civilnog društva, da ne pominjem nijednu da se ne bih ogrešio o nepomenute.

U ovakvom kontekstu ne usuđujem se da nešto celovitije opišem moje viđenje budućnosti sindikalne borbe. Stoga se zadovoljavam prostim nabrajanjem nekolikih ideja koje su se čule tokom sedam godina rada Centra za razvoj sindikalizma, a koje se odnose na mogućnosti preživljavanja sindikata. (Centar za razvoj sindikalizma, opstaje već sedam godina i pored toga što stalno kuburi sa novcem i za minimalni rad – uz sve pohvale svojevremeno Fondaciji Fridrih Ebert i sada Centru Olaf Palme – što kuburi sa angažovanjem eksperata sve manje spremnih da volontiraju ili rade za male pare, ali i sa odbojnim odnosom pojedinih sindikata koji bi hteli da sarađuju, ali ih odbija kritički odnos Centra za razvoj sindikalizma prema aktualnim sindikatima…)

Dvanaest ideja za izgledniju budućnost sindikata koje su se mogle čuti tokom sedmogodišnjeg rada Centra za razvoj sindikalizma:

  1. Centralizacija sindikalnih organizacija. Sadašnji sindikati su organizovani suprotno svekolikim političkim i društvenim organizacijama. Samo u slučaju sindikata moć je koncentrisana u osnovnim oblicima organizovanja i opada na višim nivoima organizovanja. Sindikalni novac je u rukama vođstva osnovnih oblika sindikalnog organizovanja i tu se odlučuje koliko se daje u kasu centrale. Sindikalne centrale su bez para, osim one koja preživljava zahvaljujući izdavanju prostora.
  2. Kombinacija granskog i teritorijalnog organizovanja, nekada dominantno, sada karakteriše uglavnom samo jedan sindikat. Ostali su orijentisani na gransko organizovanje uz neke naznake i teritotijalnog delovanja. Ima dovoljno argumenataza veći naglasak na teritorijalnom organizovanju.
  3. Sindikati treba da se izmeste iz firme i sklone od direktne kontrole i uticaja gazda i menadžera, te da na taj način koliko-toliko radnike oslobode straha od kontrolisanog sindikalnog organizovanja. U sadašnjoj situaciji svi imaju uvid u to ko je član sindikata, od blagajnika firme, do gazde. U takvoj situaciji sloboda sindikalnog organizovanja je čista iluzija. (Član 208 Zakona o radu glasi: „Sindikat je dužan da dostavi poslodavcu akt o upisu u registar sindikata i odluku o izboru predsednika i članova organa sindikata, u roku od osam dana od dana dostavljanja akta o upisu sindikata u registar, odnosno od dana izbora organa sindikata.“)
  4. Deprofesionalizovati sindikate na osnovnim nivoima organizovanja. Obrni-osvrni u sadašnjoj situaciji predsednik sindikalne organizacije je ili službenik firme ili službenik države. Apsurd je da gazda firme plaća rad sindikaliste s kojim treba da pregovara i da se sukobljava!
  5. Otvoriti vrata za članstvo u sindikatima i za nezaposlene i povremeno zaposlene i za penzionisane radnike – stvoriti i zakonske mogućnosti za tako nešto.
  6. Zalaganje sindikata za izmenu postojećih kriterijuma i procedura za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca za učešće u tripartitnim pregovorima na svim nivoima. Preći na apsolutni broj članova sindikata kao kriterijum reprezentativnosti, umesto dosadašnjeg kriterijuma koji se definiše na osnovu relativnog broja, tj. procenta članova sindikata u odnosu na ukupan broj zaposlenih (10 odsto odnosno 15 odsto), što je izgubilo svaki smisao zbog nesuvislog određenja pojma zaposlenosti.
  7. Dogovoriti obavezu reprezentativnih sindikata da o svim pitanjima koja se raspravljaju na socijalno-ekonomskim savetima prethodno konsultuje sve ostale ne-reprezentativne sindikate, bez obaveze da prihvate i zastupaju njihove stavove.
  8. Učiniti potpuno transparentnim rad sindikata na najvišem nivou (sindikalne centrale, granski sindikati), uključiv i plate i druga primanja sindikalih funkcionera (nadoknada za članstva u raznim savetima, upravnim odborima i sl).
  9. Formirati koordinaciono telo svih sindikalnih centrala na kojem bi se raspravljalo o najvažnijim sindkalnim pitanjima i koordinirala zajednička akcija.
  10. Pokrenuti zajednički sindikalni list, makar u elektronskom formatu (na početku) i/ili zajednički sindikalni portal koji bi se bavio radničkim pitanjima i problemima ukupnog sindikalnog organizovanja.
  11. Oformiti sindikalnu školu za aktiviste i rukovodioce svih sindikata.
  12. Formirati sindikalni istraživačko-izdavački centar sa radnim fokusom na empirijska i teorijska istraživanja radničkih i sindikalnih pitanja i objavljivanja studija i drugih knjiga iz radničke i sindikalne problematike.

Bilo je tu još nekoliko ideja koje je bolje ne pominjati ponovo. No kada se čuju reakcije na benevolentan tekst Maria Reljanovića o budućnosti sindikata, onda je jasno da sindikalci svaku ideju o promenama u njihovom radu i organizovanju vide kao napad na njih lično (ad hominem). Šta bi tek onda bilo da se povede razgovor o ujedinjenju sindikata, o zajedničkom štrajkačkom fondu, o podeli sindikalne imovine…

Srećko Mihailović za portal Mašina.rs
Slika: Dijego Rivera

Preporučujemo za čitanje i gorepomenut tekst Maria Reljanovića:

Podsećamo vas i na tekstove objavljene na Penzinu:

Kao i na serijal tekstova Zabluda „Plaćeni koliko i vrede“: