Početna Magazin Godine Ekonomija Zabluda ’Plaćeni koliko i vrede’ (1) – Moć sindikata

Zabluda ’Plaćeni koliko i vrede’ (1) – Moć sindikata

Prosečan radnik pre pola veka imao je jak sindikat iza sebe koji je objedinjavao pregovaračku moć svih radnika sa ciljem da značajan deo prihoda kompanije dobiju članovi sindikata. 

Često se pretpostavlja da su ljudi plaćeni onoliko koliko vrede. Prema ovoj logici, radnici na minimalcu nisu vredniji od najniže zagarantovane sume koju primaju i svaki pokušaj poslodavca da im plati više samo bi uništio posao i, sledstveno, njihova radna mesta.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Prema istoj logici, direktori velikih kompanija vredni su ogromnih sredstava koji im se isplaćuju, a koja su sada u proseku 300 puta veća u odnosu na platu prosečnog američkog radnika. Svaki pokušaj da se njihova plata ograniči bio bi uzaludan jer će njihova kompenzacija samo dobiti neki drugi oblik.

Pre 50 godina, u doba kada je General Motors bio najveći poslodavac u SAD, običan GM radnik dobijao je platu od 35 dolara po satu (računajući u današnjoj vrednosti). Danas, najveći američki poslodavac je Walmart, a njegov tipični radnik zarađuje 8,80 dolara po satu.

Da li to znači da je tipični radnik GM pre pola veka vredeo četiri puta više od današnjeg tipičnog radnika u kompaniji Walmart?
Ne, uopšte ne.

Tačno je – taj GM radnik doprinosio je proizvodnji automobila, a nije, kao Walmart-ov, pospešivao maloprodaju. Ali on nije bio mnogo bolje obrazovan niti je bio mnogo više produktivan. Često, on nije završavao ni srednju školu. I radio je na sporoj fabričkoj traci.

Današnji radnik u Walmart-u okružen je digitalnim uređajima – mobilnim kontrolorima inventara, pretraživačima proizvoda, digitalnim kasama, uređajima za prijavljivanje i odjavljivanje – što ga čini prilično produktivnim.

Prava razlika je u tome što je GM radnik pre pola veka imao jak sindikat iza sebe koji je objedinjavao pregovaračku moć svih radnika u autoindustriji sa ciljem da značajan deo prihoda kompanije dobiju članovi sindikata.

A zato što je više od trećine radnika širom Amerike bilo u sindikatima, njihovo cenkanje sa poslodavcima podizalo je plate i beneficije i onih radnika koji nisu bili njihovi članovi. Preduzeća koja nisu bila „sindikalizovana“ znala su da će to postati ukoliko se ne približe uslovima rada koji su propisivali sindikati.

Prilagođen i skraćen tekst prof. Roberta Rajša