Drugo mesto u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
„Želela bih da ti pokažem lepote Srbije, čini mi se da ih ne poznaješ dovoljno. Predlažem dvodnevno putovanje do Zlatibora i Višegrada, spavanje u hotelu na Mokroj gori“, rekla sam Zdenki gotovo molećivo. Oduvek mi se činilo da nekako potcenjivački gleda na sve što se nalazi severno od Dunava i istočnije od Vukovara.
„Ne“, odsečno je rekla, „Znaš što smo si obećale pre četrdeset godina, idemo vidjeti Bled“
Istina je. Nagnute nad debelim udžbenikom iz organske hemije, umotane, ona u ćebe a ja u babin pršnjak, u prohladnoj studenskoj sobi na Vinkovačkoj cesti u Osijeku, pored peći u kojoj je sagorevala nafta puštena tek toliko da kapa u plamenik, grejale smo se mojim pričama o gimnazijskoj eskurziji u Sloveniju, tada zavejanu rumenim i zlatnim bojama oktobra a opet, kao i uvek, ispunjenom zelenilom crnogoričnih šuma i njihovim odrazom u ledničkim jezerima. Kako su mamili modri vrhovi Alpa pokriveni belim snegovima i oblacima naših mladalačkih snova o daljinama koje čekaju na nas da ih osvojimo.
„Bled, takva lepota se ne može opisati“, govorila sam u zanosu dok je u meni, još uvek, sve treperilo sećanjem na njega, moju nežnu simpatiju, moju skrivenu tajnu, dečaka koji je ipak više i od zanosnog jezera grejao sva moja dotadašnja đačka jutra.
„Kada se zaposlimo, sa nekom od prvih plata idemo u Sloveniju“, rekla je Zdenka odlučno. Uvek je bila ozbiljna, vredna, praktična. Inžinjer po rođenju. A ja, tiha, slaba, poslušna. Pesnik po rođenju, koji je ispoštovao porodičnu odluku da treba studirati ono s čime se može odmah dobiti posao.
„Budućnost Vojvodine je u prehrambenoj industriji“, bile su konačne reči oca a po pitanju izbora mog zanimanja.
Nismo nikad otputovale u Sloveniju. Puno se toga dogodilo u proteklim godinama. Najviše su nas udaljili poslednji ratovi i nekakvi stalni politički sukobi između naših zemalja. Ja sam se vratila nakon studija kući u Srbiju, a Zdenka je ostala u Hrvatskoj.
Dvadesetak godina se nismo čule, a onda sam je potražila. Udala se, promenila prezime, adresu. Sve vreme je ostala stalna samo njena ljubav prema radu, njena odanost šećerani i špiritani u kojima je radila, odanost i poštovanje prema pravim majstorima svoga zanata, laboratoriji za ispitivanje šećerne repe koji je osnovala, njome rukovodila i sada je, odlaskom u penziju, ostavila mlađima, pomalo uplašena za njen opstanak. Pored laboratorije, njeno srce, vreme i misao su ispunjavali Željka, prelepa dvadesetogodišnja kćerka, zagrebačka studentkinja medicinske biohemije, muž i neoženjeni brat o kojima se brine.
Putovanje smo uplatile preko novosadske agencije. I Zdenka se složila da je tako jeftinije. Osvanule smo u Ljubljani. Taj pretposlednji vikend aprila je bio tmuran. Grad nas je dočekao sav ozbiljan, možda u šest časova ujutro još pospan, bez ljudi. Samo je Ljubljanica bila zelena.
Sivilo je, činilo mi se, prekrilo i brdo Rožnik na čijem vrhu se nalazi tvrđava koju nazivaju i Ljubljanski grad, atrakcija za posetioce koji sa njega mogu videti panoramu cele, urbanistički veoma uređene Ljubljane. Ona je i poseban gradski simbol. Neki njeni zidovi potiču iz rimskog doba a prvi pisani izvori svedoče o naseljavanju ovog zamka u XII veku. Tada grad nosi nemački naziv Lajbah da bi od XIII veka bilo u knjigama beleženo ime Ljubljana. Nekada je bio zamak, pa rezidencija vladara i zatvor.
Iz rimskog perioda, grad je poneo ime Emona. Da je bio nastanjen i pre Rimljana, govori legenda o grčkom princu Jasonu koji je savladao strašnu neman iz reke Ljubljanice. Ta neman je bio zmaj i danas je zaštitni znak ovog ozbiljnog grada.
Ljubljanica se uliva na 10 kilometara od grada u Savu. Na svom kratkom putu sedam puta ponire i svaki put izlazi na površinu zemlje pod drugim imenom. Prelazimo je nekoliko puta razgledajući Zmajev most, Tromostovje, Šuštarski most.
Arhitekta Jože Plečnik je tvorac ovih zanimljivih mostova kao i čuvene Tržnice, zgrada Nacionalne biblioteke i Triglav osiguranja. Vrativši se posle studija iz Beča i nakon boravka u Pragu, vođen talentom i vizionarstvom, osmislio je svoju arhitekturu na klasičnom stilu i antičkim vrednostima ali sa mnogo nacionalnih, lokalnih detalja, čuvajući se pomodarstva.
Sve krivudave ulice starog dela grada sa kućama do tri sprata i uređenim fasadama sa elementima baroka izlaze na Prešernov Trg na kome je veliki spomenik najvećem književniku, borcu za slovenački jezik, koji je svojim prosvetiteljskim radom i nacionalnim zanosom izveo Sloveniju na svetlo i zajedno sa Matijom Čopom je okrenuo ka kosmopolitskom romantizmu otvarajući njenu kulturu običnom građanstvu. Pet godina pre smrti napisao je i pesmu “Zdravljica” koja je 1991. godine, posle osamostavljivanja, postala himnom države Slovenije.
Na trgu je i crvenkasta građevina franjevačke crkve, posvećene Vavedenju presvete Bogorodice. U svečanoj tišini impozantne bogomolje, zagledana u tužne oči Majke Božije, kažem Zdenki da sam se prošle zime krstila u pravoslavnoj crkvi a ona mi odgovara da često sa kćerkom odlazi u slovačku evangelističku crkvu u Soljanima, svom rodnom selu.
Odlazimo do zgrade Slovenačkog parlamenta i spomenika slovenačkim borcima poginulim za slobodu u Drugom svetskom ratu. To dugujemo našim očevima i njihovoj antifašističkoj borbi. Na ulicama samo pokoji prolaznik. Tišinu za trenutak prekinu glasni razgovor i dovikivanje grupe molerskih radnika na srpskom jeziku. Sedamo u poluprazan kafić. Posle kratkog spavanja u autobusu, kava prija.
„Misliš li da je Prešern u pravu kada je na samrti rekao: ‘Za mene bi bilo bolje da nikada nisam otišao u Ribnicu’? Tamo je otišao kod ujaka iz svoje rodne Vrbe na školovanje. Ponekad mislim da Eva nikako nije smela zagristi jabuku sa Drveta znanja, i ljudi bi još bili u raju“, tiho iskazujem svoju stalnu nedoumicu, da li je sticanje obrazovanja đavolska ili anđeoska rabota.
„Svašta, gluposti, ti si stvarno ostala ista“, prekida me Zdenka nervozno.
„Nisam ista, imam preko sto kilograma, seda, umorna, sa bolom u kolenima“, kažem, smejući se. Oduvek sam volela da ometam njenu želju za stalnim materijalnim napretkom i usavršavanjem u svakom radu i želju da, deleći dobronamerne praktične savete, povuče i druge na taj put. Najviše joj je smetala kod ljudi lenost i nemar, a meni samo njihova bezdušnost. U tome smo se uvek razlikovale.
Oko podne se smeštamo u skromni, ali veoma prijatni hotel na periferiji grada, i na recepciji naručujemo taksi. Želimo autobusom do Bohinja. Simpatični taksista, Slovenac, nudi nam da nas po ceni dve povratne autobuske karte odveze do jezera. Zadovoljno prihvatamo. Dok klizimo kroz bajkovite predele, i hrlimo prema obrisima vrhova Julijskih Alpa, pričamo dobroćudnom vozaču o nama i našoj studentskoj želji koju tek sada, kao dve penzionerke, ostvarujemo. Predstavio se i on nama, Jurij, bivši vozač velikih kamiona po svetskim drumovima – Egipat, Irak, Iran, Libija. Priča sa ljubavlju o njihovim narodima. Krivi američku politiku za stradanje i ratove u ovim zemljama, kaže uzda se u Putina i uspostavljanje nove ravnoteže u svetu. Ćutimo o tome a da bi mu bilo jasnije, kažem:
„Ja sam Srpkinja, Zdenka je Slovakinja, obe smo udate za Hrvate.“ On je vojsku služio u Somboru i odlično govori srpski. Zdenka neprekidno ukazuje na uređenost naselja pored kojih prolazimo.
„Toliko su slovenački farmeri domišljati, odgovorni i uredni da se neugodni mirisi iz staja ne osećaju već ni na dva-tri metra od lagerovanja đubra“, kaže oduševljeno.
„Što to vredi kada su i dalje zavidni i hladni. Digli su, oku nevidljive, zidove oko svojih farmi jureći vlastita prolazna vremena ka što većoj zaradi i profitu. Bojim se da i unutar porodice više nema dovoljno bezuslovne ljubavi pa onda niti pravog utočišta za decu i mlade. Samo računi, računi i pravila, pravila. Dobro, izgradili smo institucije a umanjili čoveka“, rezignirano odgovara naš novi poznanik.
Prolazimo pored Prešernove rodne Vrbe kojoj je nostalgično pevao:
„O, Vrbo, srećno, drago selo moje,
Očeva kućo, moj damaći kute!
Da zbog nauke, otrovnice ljute,
Ne pođoh dalje od baštine tvoje!“
„O koliko sam volela i bila tužna zbog priča Ivana Cankara i Prežihov Voranca, posvećenih majci, siromašnima, bolesnima“, kažem osećajući sve dublje lepotu slovenačkih pašnjaka, brda prošaranih modrim cestama i belim crkvicama oko kojih su se skupile jednostavne kuće i mnogobrojni senici. Brodimo sami zelenim morem i nikoga nema da nas probudi. Ljudi nema nigde, kao da su se i oni sklonili u svoje svakodnevne snove pa pustili naš san da se ostvaruje i posle četrdeset godina i završi.
Posle 50 kilometara vožnje, prolazimo pored Bleda u koji ćemo sutra s našom grupom a posle još 30 kilometara stižemo na Bohinj. Da, takvim sam ga i zamišljala. Zavejano izmaglicom prohladnog vlažnog dana, jezero zagledano u odraze okolnih planina u sebi, ćuti zamišljeno i pušta da ga smestimo u svoje sećanje. Vile Rusalke sigurno još obitavaju u njemu i zorom igraju svoje kolo lako dodirujući dugim, mokrim, zelenim kosama razgranate vrbe. Tako je oduvek bilo i tako će i ostati. Hvala razumnim ljudima što dobro čuvaju ovu iskonsku lepotu.
„Vozim vas do Slapa Savice. To je najviši vodopad u Sloveniji, visok 60 metara. Bohinjsko jezero je protočno jezero. Smatra se da se voda u njemu izmeni tri puta u toku godine. Glavni dotok osigurava reka Savica i kraška vrela sa severne strane jezera. Iz njega otiče rečica Jezernica u koju se nakon 100 metara uliva Mostnica i tada te dve reke čine Savu Bohinjku koja se kod Radovljice spaja sa Savom Dolinkom i čini vašu i našu Savu. Bohinjsko jezero je dugo 4,2 kilometara, na najširem mestu široko oko kilometar. Veće je od Bleda. Deo je Nacionalnog parka Triglav. Savica se probija kroz stene iz Crnog jezera jednog od sedam glacijalnih jezera Triglavske doline, i pada u vidu prelepog vodopada“, priča nam Juraj i ostavlja nas u podnožju staze kojom, nakon kupovanja ulaznice, krećemo prema Slapu.
Samo me je želja da pratim Zdenku održavala u ovom teškom pohodu, usponu uskim tvrdim putem kombinovanim sa još bezbroj stepenica do vodopada. U iščekovanju, brzo smo savladavali stazu uz kamenito korito, kanjon bistre Savice. Sreli smo samo nekoliko turista, uglavnom kao i svuda u Sloveniji, sudeći po njihovom izgledu, putnike iz Azije. Ponekad bi se začuo i italijanski jezik.
Sedeći na drvenim klupama jednog odmorišta, setila sam se da je Prešern napisao i romantični ep „Krštenje kod Savice“, posvećen prijatelju Čopu a sa temom iz najstarije slovenačke istorije. Ljubav poslednjeg mnogobošca Črtimira prema lepoj hrišćanki Bogumili. Tu sam sačekala Zdenku ipak preslaba da stignem do vodopada čiji sam moćni huk čula. Brzo smo se vratile nazad do Jurija koji nas vozi na piće u maleni rastoran s drvenom terasom nagnutom nad mirnu, tamnozelenu vodu jezera. Pored terase, pogled mi je privlačio lep, čist, šljunkovit ulaz u vodu i nekoliko drvenih ležaljki.
„Temperatura vode leti može da dođe i do 24 stepani“, kaže Jurij. On je još uvek iznenađen našim dugim prijateljstvom.
„Upoznala sam je u hodniku fakulteta prvog dana nastave. Stajala je sama kada sam joj prišla i upitala gde se nalazi amfiteatar u kome će biti predavanje za prvu godinu. Zajedno smo ga pronašle, sele jedna pored druge i tako ostale svih sledećih godina. U najtežim danima, kada sam već htela da se vratim kući i prekinem studije jer je mama ležala u postelji izmorena Parkinsinovom bolešću a tata na intenzivnoj nezi u dugotrajnoj komi posle saobraćajne nesreće, ona me je zajedno sa mojom babom odgovorila, prihvatajući da mi priprema sve za laboratorijske vežbe, da hvata beleške na predavanjima, da me prijavljuje za kolokvije i uslovne ispite. Čak je nudila i novčanu pomoć kako bih ja spašavala porodicu a time i sebe“, pričam uz kafu.
„Pa ,to je bilo sasvim normalno“, čudila se Zdenka što još pamtim sve što je ona činila za mene. „Biljana je imala baku u Veri, pravoslavnom selu blizu Osijeka, od koje sam ja naučila ono najvažnije, kako treba voleti svoju decu, kako ih negovati i kako se boriti za njihov bolji život. Ona je volela i mene, nikad nas u svojoj ljubavi nije razdvajala. Zamislite, njoj nije bilo teško da u tri ujutro ispeče palačinke, pešači tri kilometra do ceste i autobusa i još tople ih donese nama za doručak.“
Potom se okrenula meni i nastavila: „Sećaš se bakinih peškira, koje mi je poklonila, od belog providnog platna kojeg je sama istkala, sa utkanom srebrnom i zlatnom svilenom niti i bogatim vezom sa isto takvim koncem na krajevima? Čuvam ih i posle ću ih ostaviti Željki. Uspomena na baku, njenu stvaralačku snagu, požrtvovanje i ljubav.“
Posle duge pauze, Jurij je ispričao legendu o Zlatorogu. Ovde je nekad bila rajska, cvetna dolina u kojoj su živele bele žene a pašnjacima se napasale bele koze predvođene jarcem zlatnih rogova u kojima je bila sva njegova snaga. Pohlepni lovac ustreli kozoroga a iz njegove krvi izraste isceljujuća Triglavska ruža čiji list pojede umiruća životinja, oporavi se i toliko pobesni na lovca da kopitama snažno udari o zemlju i od tog udarca zemlja se namreška, nastaše Alpi, jezera i bregovi, pa se sve skameni. Zlatorog, koze i bele žene su otišli da traže negde drugi raj.
„Možda će se vratiti“, kažem, „Ova dolina zaista liči na raj.“
„Možda kada više ne bude svirepih, pohlepnih lovaca na materijalna dobra u njoj“, odgovori Jurij. Da, raj je tamo gde u ljudskim dušama vlada milosrđe i iz njega rođeni mir.
U Ljubljanu smo se vratili u suton.
„Najveća mi je želja da dođem u Srbiju pa da se dobro napijem. Živela sloboda“, bile su poslednje reči tužnog Slovenca. Ja sam ga razumela, a Zdenka ne verujem.
Bled nas je dočekao umiven proletnjom slabom kišom. Ujutro je još bilo toplo. Naš vodič nam je ispričao kratku istoriju najstarijeg slovenskog zamka iz XI veka koga još nazivaju i Bledski grad. On je na strmoj steni iznad jezera, na nadmorskoj visini od 614 metara, s njegove terase se pruža očaravajući pogled na celu dolinu, šumovite padine zaravni Pokljuke i Jelovice, na celo jezero sa prepoznatljivim ostrvom i crkvom u sredini. U jednoj prostoriji zamka je smeštena i rekonstruisana Gutenbergova štamparska mašina na kojoj je protestantski reformator Primož Trubar štampao delove Biblije koje je prvi preveo na slovenački jezik, i tako postavio pisane temelje ovom jeziku.
Po silasku do hotela „Park“ slušamo druge zanimljivosti o ovom gradiću koji ima oko 5.000 stanovnika i koji je cilj gotovo svih posetilaca male, alpske države. Slobodno vreme Zdenka i ja provodimo šetajući se mekom, svetlo zelenom obalom. Prisećamo se Osijeka naše mladosti, ovakvih šetnji obalom Drave nakon položenih ispita.
Kiša koja je nošena vetrom postajala sve hladnija oterala nas je do malene, ušuškane, kao što je i sve ovde, poslastičarnice tako da se nismo provozale „pletnom“, čamcem dugim sedam i širokim dva metra,do ostrva na sredini jezera. Tamo se nalazi Crkva Svetog Uspenja do koje se dolazi preko 99 stepenika, a izgrađena je u srednjem veku sa zvonom iz 1534. godine. Izgrađena je na temeljima hrama posvećenog staroslovenskoj boginji Živi. Lednici Julijskih Alpa su tugovali i ronili suze za vremenom kada su u svetu bili samo ogromni planinski masivi. Njihove kristalne suze slivale su se u kotlinu i stvorile čudesno jezero – Bled. Ovu idilu su čuvali boginja Živa i njene vile i vilenjaci. Tako govori staroslovenska legenda o poreklu ovog jezera.
Ispijajući topli biljni čaj sa medom, uz nezaobilaznu bledsku kremšnitu, uz Zdenkinu opasku da nije bolja od njene pravljene po slovačkom receptu njene mame, čekajući vreme polaska autobusa, sabirale smo naš doživljaj, koji će posle, što vreme bude odmicalo, bivati sve značajniji. Gde god smo kročile, dočekala nas je, pre svega, lepota prirode, kristalna čistoća snežnih vrhova, voda i uspavanih belih naselja sa crkvicama koje svojim zvonicima međusobno pričaju čekajući Spasitelja. Dočekala nas je skromnost, praktičnost i uređenost. Habzburška strogost zahvaljujući bogatstvu prirode, narodnom sećanju i knjževnim stvaraocima poput Prešerna, Cankara, Župančića, Aškerca, Voranca nije sasvim pobedila mekoću slovenačke duše. Nadajmo se da će tako i ostati.
„Dobro,u sledećem našem putovanju ćeš mi pokazati lepote Srbije“, složila se sa mnom Zdenka.