Drugo mesto u kategoriji “Najbolja muška putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Gimnazjske dane otpočeo sam sa peticom iz S-H! Pisali smo pismeni rad na temu „Utisci o novoj sredini“. Bio je to kratak tekst sa svega nekoliko rečenica, gdje sam priznao da mi je jako teško napraviti taj veliki korak od osnovnog do srednjoškolskog obrazovanja i da baš nisam siguran da ću ja to moći.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Desilo se slučajno da na tako malom tekstu nisam uspio napraviti ni jednu gramatičku grešku i pet. Kako nam je profesorica srpskohrvatskog jezika bila i razrednica Dušanka Vesković, odmah je tražila da se dignem i predstvim. Umro sam od straha! Zar odmah da otkriju kako ja nisam za ovu školu? Uslijedio je šok!
Jedini sam u razredu dobio čistu peticu, baš zbog svoje iskrenosti, ali i načina na koji sam to iznio. Dugo se od tog šoka nisam oporavio, ali i na krilima tog uspjeha još nekoliko dana sam uživao. Kasnije će se ispostaviti da će to biti jedina čista petica tokom mog burnog srednjoškolskog školovanja.
Nekako se potrefilo da smo moji novi gimnazijski prijatelji, Žikica, Alidin i ja, na vijest da će se polovinom oktobra, te daleke 1966. godine, u Zagebu održati gitarijada, na kojoj će između ostalih učestvovati i VIS „Vandali“ iz našeg grada, u samo nekoliko riječi razgovora, čvrsto smo odlučili da taj, za nas značajan događaj ne može proć bez nas.
Rečeno – učinjeno. Uslijedila je razrada plana, prvo obezbleđenje love za kupovinu putnih karata, ulaznica na gitarijadu, nešto za klopu, a onda prisjećanje svih prijatelja i rođaka kod kojih bi mogli prespavati tu jednu noć u Zagrebu. Nikad do tada nisam bio u Zagrebu.
Na ruku nam je išlo i to da je Žikicin otac radio na željeznici. Dakle jedan izdatak manje. Izračunali smo koliko će nam novca biit potrebno i krenuli u akciju. Od roditelja sam prvo trebao dobiti dozvolu za prvi samostalni odlazak na put, dugi i teški razgovori koje je uspješno okončano obećanjem mojih drugara da će paziti na mene. Obojica su bili godinu dana stariji. Dakle drugi razred gimnazije.
Teatralno sam predstavio plan pred cijelim razredom i opet divljenje, za hrabrost i sve ono što mi to putovanje donosi. Zamolio sam školske kolege da mi pomognu u skupljanju nedostajućeg dijela novca i bivam prijatno iznenađen njihovim oduševljenim prihvatanjem i načinom na koji su sve to doživjeli.
Kao da sam njihov delegat i da ću se iz Zagreba vrati sa pregršt utisaka i prenijeti im na jedinstveno kitnjast način. Tako je i bilo. Sve je spremno nekoliko dana prije polaska.
***
Došao je i taj dan. Petak, večernji sati, u školu se ne ide subotom kada je Gitarijada, vraćamo se u nedelju, a u ponedeljak je skup u razredu, na velikom odmoru gdje moram podnijeti izvještaj, jer za to sam i „plaćen.“
Na željezničku stanicu koja se u to vrijeme nalazila u centru grada, u zgradi gdje se sada nalazi Galerija moderne umjetnosti, došli smo malo prije nego je pao mrak, sjeli u jedan od kupea i uzbuđeni čekali da se oglasi otpravnikova pištaljka i da voz, koji je vukla stara crna parnjača, uz obavezno obilno puštanje pare i pištanje, napokon krene.
U tom času se na vratima kupea pojavio milicioner. Kako niko od nas do tada nije imao problema sa organima reda, uljudno smo ga pozdravili, a potom, pakao! Veliki čovjek u plavoj uniformi sa pendrekom i pištoljem na opasaču oko pojasa i šapkom na glavi, obratio se meni.
Zatražio je ličnu kartu, koju naravno, sa tek napunjenih petnaest godina nisam mogao ni imati. Nije povjerovao da imam ni toliko godina i da sam gimnazijalac. Kao palčić pobjegao iz bajke, pa je učiteljica ne može nastaviti. Usljedilo je pitanje da li roditelji znaju gdje sam i gdje idem, do onog šokantnog: „Vas dvojica možete dalje, ali mali mora sići“. Užas!
U tom času počinju da se ruše svi moji snovi. Sve mi je prošlo kroz glavu, sve te pripreme, trud prijatelja, a od pomisli da ću se u školu pojaviti sa priznanjem da do Zageba nisam ni stigao, naježio sam se.
Obuzimala me drhtvica. Tada su kao lavovi, da me brane, skočili moji drugari. Uvjeravali su milicionera da imam toliko godina, da sam gimnazijalac i da roditelji znaju za naš put. Milicioner je ostao neumoljiv, moram sići s voza.
Kao što to ponekad biva, dobra vila u obliku konduktera pojavila se u pravi čas. Prepoznao je Žikicu, sina svoga kolege i upitao šta se dešava. Poput kišne oluje, nakon samo nekoliko riječi, strašni čovjek me pomilovao po glavi, poželio srećan put i sišao s voza.
Majko moja, te sreće! Drhtavica me još dugo nije napuštala, a drugari su mi još više pažnje posvećivali. Voz je jurio ka Zagebu.
***
Nije prošlo mnogo vremena, zaspali smo. Prvo buđenje je bilo u Bosanskom Novom, danas se zove samo Novi, gdje je voz stajao nešto duže. Probudili smo se iz dubokog sna na Zagrebačkom kolodvoru. Kraj prve etape velike avanture, koja je počela burno, po mene jako burno!
Krenuli smo ka Trgu Republike, danas Trg Bana Jelačiča. Usput sam posmatrao stare zgade sagrađene još u vrijeme Austro-Ugarske. Fascinantno! Sve novo, prvi put viđeno. Na Trgu smo se popeli na tramvaj, trolejbus, ne znam, nešto što će nas odvesti do Novog Zagreba.
Na ulazu u jedan soliter, stajalo je prezime koje smo tražili. Alica je otišao na vrata, a šta je dalje bilo čuli smo tek kad se vratio, a nije bilo dobro. Otac djevojke, koja mu je, u u telefonskom razgovoru i u nekoliko razmijenjenih pisama, obećala da će nas primiti u „svoj“ stan, grubo ga je otjerao sa vrata, uz uvredljive riječi koje su nama, onako umornima baš teško pale.
Vratili smo se u grad. Sjeli na neku klupu gdje smo trebali dočekati početak gitarijade. Bunilo izazvano umorom i velegradske razglednice, filmskom brzinom su nam prolazile kroz glavu. Nekako smo, bar čas i po pred početak bili ispred „Studentskog centra“, gdje se Gitarijada trebala održati.
Šetali smo i upijali, kako okolinu, tako i besprijekorno dotjerane Zagrepčanke, najelegantnije žene u bivšoj Jugoslaviji. Poseban doživljaj. Mladi Zagrepčani nisu zaostajali.
***
U jednom času, prema nama je išao mladić sa dugom svijetlosmeđom kosom, u uskim plitkim pantalonama na cvjetiće i širokim kaišem. Košulja sa volanima na rukavima i oko vrata, takođe u cvjetnom dezenu. Sva trojica smo mu se obradovali. Bio je to Šemara, Zlatko Šemić, vođa banjalučkog VIS „Vandali“.
Koliko smo se obradovali mi njemu, toliko je on nama. Ugodno ćaskanje i bezuspješni pokušaji razbijanja treme kod svih. Kasnije ćemo se sresti i sa Prnjom, Vojom i njegovim bratom, te Stevom, ostalim članovima „Vandala“, koje smo nešto slabije poznavali, bar ja.
Ulazna vrata amfiteatra su otvorena tačno u određeno vrijeme. Bila je velika gužva, jer su ljubitelji roka došli iz Slovenije, Slavonije, Dalmacije, Zagorja i po neka grupica iz zapadne Bosne, kojima je Zagreb bio bliže. Naravno, Zagrepčana je bilo najviše.
Boga mi, uložili smo prilično snage i umijeća da nas masa ne rastavi, a kad smo ušli i da zauzmemo povoljna mjesta za posmatranje. Meni je to bilo naročito bitno, jer je prijetila velika opasnost da mi neki, ma i malo viši čovjek uskrati ugođaj posmatranja. Osim što ništa neću vidjeti, neću moći ništa prenijeti mojim „mecenama“, mojim drugarima.
***
Konačno je otpočela Gitarijada, uzbuđenje na vrhuncu, mene opet obuzima blaga drhtavica, ovog puta od zadovoljstva i sreće. Bučno muziciranje koje do tada nisam čuo. Ogromna, snažna pojačala i ozvučenja.
Na pozornicu izlaze grupe, šarenilo garderobe i zvukova. Pored nestrpljivog isčekivanja naših drugara, nastojimo upamtiti nova imena grupa za koje ranije nismo čuli ili ih vidjeli.
Ne sjećam se koja grupa je prva izašla, ali znam da su dobili veliki aplauz. Zatim izlaze: „Roboti“ iz Zageba, ludnica u publici, Josipa Lisac sa „Combo 5“, „Siluete“ iz Beograda, „Kameleoni“ iz Kopra, „Crveni Koralji“, opet ludnica domaćih ljubitelja roka.
Negdje oko polovine izlaze i „Vandali“, deremo se iz sveg glasa. Imali su lijep nastup – ponosni smo. Zaboravio sam mnoge grupe koje su taj dan nastuple, ali sam još upamtio „Dinamite“ iz Osijeka, i „Delfine“ grupu iz Splita, Dragu Mlinarca sa „Grupom 2202. Kao kroz maglu mi prolazi misao da je takođe nastupao kao kantautor Ivica Perc, pjevač protestnih pjesama, dojmljivog izgleda, imidža kako se to danas kaže.
***
Ovo prelijepog druženja okončano je u kasne poslijepodnevne sate. Na izlazu srećemo prijateljicu čiji otac nas je tako grubo vratio s vrata. Igramo na kartu griže savjesti. Djevojka samo što ne plače, izvinjava se, želi popraviti stvar vodi nas na ručak u obližnju ćevabdžinicu. Naravno, sve se oprašta, naš cilj je ostvaren.
Eh sad, kako i kada se u cijeloj priči pojavila Božena ja u ovom času nisam u stanju da kažem. Znam da je bila rođaka jedne naše dobre prijateljice iz Banjaluke i da smo joj mi posvećivali posebnu pažnju kad smo se u našem gradu družili s njom. Bila je nešto starija od nas, ali mnogo energičnija, preduzimljivija. Pravi drug. Odvela nas je u svoj stan u Vlaškoj ulici.
Usput smo prošli pokraj ateljea Rikarda Gumzeja, tada poznatog modnog kreatora. Zaustavio sam se na trenutak kraj radionice sa šeširima, prekrasan polucilindar krasio je središnji dio izloga. Baš onakav šešir krasio je i rasčupanu glavu Čarlija Čaplina, najsipatičnijeg uličara s kojim sam se nerijetko poistivjećivao.
Potrčao sam za drugarima, kao da mi je na glavi polucilindar i da u ruci vrtim Čaplinov štap štap. Nakon nekoliko časova prijatnog druženja, u smiraj dana, neko je na prozore navukao teške plišane zavjese,a upalio diskretno svjetlo iz uglova sobe.
Stan nije bio veliki i instinktivno sam osjetio da će veče završiti podjelom soba po parovima, dok će meni u najboljem slučaju na raspolaganju ostati kuhinja sa stolom i četiri tvrde stolice.
Kako se te večeri za mene nije našla ni jedna palčica spremna da sluša Jesenjina, rješenje je bilo jedino da se na vrijeme obratim Boženi. Razmatrali smo niz mogućnosti i na kraj smo se složili da, u koliko želim noć provesti u toploj postelji odmah krenemo na tramvaj.
***
Brzo smo stigli do Zagrebačkog kolodvora. U parku s desne strane, gledajući od grada, nalazila se baraka na kojoj se iz daljine vidio znak Crvenog krsta. Stigli smo gotovo u zadnji čas, jer ta humanitarna ustanova zatvara svoja vrata u dest naveče.
Opet problemi sa ličnom kartom, ali Božena daje svoju, garantuje za mene, plaća prenoćište i nakon dogovora da ćemo se svi naći na kolodvoru u 11 časova, ona odlazi a mene ljubazna domaćica odvodi u moju sobu predavši mi čist peškir i mali hotelski sapun.
U sobi je bilo desetak što stalnih, što povremenih i slučajnih korisnika ovog objekta. Kasnije ću mnogo razmišljati koliko, za ljude koji se nađu u teškim situacijama, znače ovakve ustanove. Dugo u noć sam razgovarao sa čovjekom koji je ležao u krevetu do mene.
Radnik na crno, negdje iz okoline Bihaća, koji se nada skorašnjem trajnom zaposlenju i rješenju svih problema. Zaspao sam snom pravednika negdje oko ponoći. U jutro su me probudili glasovi ljudi koji su se spremali na posao. Sobu smo svi trebali napustit do osam časova, kako bi čistačice, sve dovele u red, promijenile posteljinu za nove „goste!“
***
Šetao sam po parku Zrinjevac, posmatrao prelijepe Zagrepčanke, najelegantnije obučene žene, bile mlade ili manje mlade. Oduševljavala me originalnost, smjelost i držanje tih kariatida. Svaka je bila pjesma za sebe. Dame kakve do tada nisam viđao. Stalno to ponavljam jer je za jednog dječaka sve bilo novo.
Obilazio sam kraj oko Kolodvora i vrijeme je brzo prolazilo. Hotel „Esplanada“ mi se učinio kao odličan pravac iz kog ću se uputit ka odredištu gdje smo se dogovorili naći. Gledao sam da baš taj moj dolazak bude primijećen od strane drugara. Smijehu nije bilo kraja kad sam im rekao da sam upravu iz „Esplanade.“
Voz je krenuo tačno na vrijeme i u kasnim popodnevnim satima bili smo u Banjaluci. Trebalo je dočekati ponedeljak i teatralni nastup pred razredom. Do kasno u noć zvonili su telefoni, nisam se uspio odmoriti, ali ni izaći na korzo. Rijetke večeri koje sam proveo u stanu. Ocu i majci ispričao sam skraćenu autocenzurisanu verziju.
Sljedeći na klupi u razredu, noge su slobodno visile, a moje uljepšavanje velikog odmora sa obećanim pričama i doživljajima sa gitarijade u Zagrebu moglo je početi. Trajalo je! Mnogo godina kasnije Goran Bregović sa „Bijelim dugmetom“ će pjevati: „Ovo je mojih pet minuta…!“
Slodoban Boco Bajić, 67 godina
selo Morović, Šid
Fotografija: Koncert, Free-Photos za Pixabay