Drugo mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ konkursa za najbolje putopise starijih osoba „Draganova nagrada“ 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji „Riznica sećanja“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva„.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Ima stvari kojih se sećam, a koje se nikada nisu dogodile, ali kako ih se ja sećam, one se dešavaju.
Harold Pinter, „Stara vremena“
Odlučila sam, iznenada, jedne godine, da se do poslednjeg detalja pripremim za putovanje u zemlju koju mnogi upoređuju sa bajkom. Danima sam tragala po bibliotekama, arhivima, antikvarnicama, na internetu i, konačno, i u samoj ambasadi Holandije. Tako sam pri odlasku sakupila toliko podataka, da sam se ulicama Amsterdama kretala kao da ga odavno poznajem, budući da sam čak i plan grada studiozno proučila.
Osećala sam se sjajno! Izgledalo je kao da sam sve već ranije sanjala, pa mi se taj san polako ostvaruje ili kao da sam davno živela u nekoj od pitoresknih nevisokih zgrada, koje se poput otmenih dama ogledaju na površini reke Amstel.
Mogla sam biti mirna žiteljka na nekom od poldera na obali Severnog mora iz doba kada su nastajale Rembrantove „Noćna straža“ i „Čas anatomije“, oko kojih se poput relikvija okupljaju mnogobrojni posetioci Rijks muzeja.
Promicala sam poput cvećarice stazama Kejkenhofa – mesta prepunog parkova i aleja raznobojnog cveća, prevashodno lala (i crna zaista postoji!), krinova, irisa i raznovrsnih cvetnih ukrasnih grmova, živopisnih biljnih aranžmana i nadahnutih ikebana.
Rado bih bila dvorska dama iz kraljičine svite, koja kraj prozora Kraljevske palate čežnjivim pogledom prati kako se na Trgu Dam, oko njegovog centralnog obeliska, okupljaju i sviraju mladi iz čitavog sveta.
Osećaj kako je biti svedok strahota rata, vibrirao je u vazduhu zajedno sa nemim bolom i teskobom pred zatvorenim vratima kuće Ane Frank. Dodirivala sam mokri gelender, dovratak, čeličnu bravu, tamnosiva vrata, pela se i silazila niz nekoliko betonskih stepenika. Stajala sam, potom, činilo se, beskrajno dugo, dok mi se kiša, koja retko mimoilazi ove krajeve, slivala zajedno sa suzama niz lice i zamagljivala pogled prikovan na kanal u kome se voda boje gline mreškala zlokobno.
No, već na prvom uglu, čekali su izumitelji šarenoliko oslikanih klompi i naravno, gauda, decentnog ukusa, sa nikada do kraja otkrivenim tajnim recepturama. Kao nacionalna obeležja, nezaobilazni su, poput legende u koju je, praćen kricima galebova i škripom žrvnjeva vetrenjača, kroz izmaglicu nad morem, otplovio zauvek usamljeni i besmrtni Holanđanin lutalica.
Jedan drugi Holanđanin, Van Gog, pastuoznim namazima, u svetu prepoznatljivog stila, među svoja neprocenjivo dragocena platna, uvrstio je i nežnu, malo poznatu minijaturu „Grana badema u cvetu“, smeštenu danas u amsterdamskom muzeju njegovih dela. Njena reprodukcija veličine dopisnice, stigla je zajedno sa mnom do moga stana.
Na licu mesta, in vivo, prolazila sam kroz nevidljive zastore nekog drugog vremena i vraćala se u sadašnjost, naizmenično. Naravno da sam morala iz džinovske krigle da degustiram (i gustiram!) do dna Amstel pivo uz sendvič od ružičaste haringe, u pabu grada, u kome sam bila prvi put, ali gde sam se osećala kao da je moj, osvajan planski, virtualno, sa unapred pripremljenom strategijom i taktikom.
***
U Parizu je, međutim, bila sasvim drugačija priča. Njega sam dešifrovala kao najtajanstveniju enigmu. A on to zapravo, čak i kada mu otkrijemo centralne vene i arterije, zauvek ostaje: nepoznat i nedovoljno istražen u mnogobrojnim gusto isprepletenim kapilarima krvotoka razuđenih bulevara i avenija, trgova i raskrsnica, ulica, pasarela, nadvožnjaka i podvožnjaka, kejova i skverova.
Pariz nudi uvek nešto novo. Za njega, dan koji traje dvadesetičetiri časa je nepravedno kratak. Uspinjala sam se ka Monmartru, birajući uvek drugu ulicu kao neistraženu stazu za osvajanje istog planinskog vrha. Razgovarala bih sa slikarima iz celoga sveta i svaki od njih je bio priča za sebe, autentična i beskrajno zanimljiva…
Dugo bih posmatrala sa uzvišenja, ispred crkve Sakr ker, usnuli ili Pariz koji se lagano budi. Prepodnevni grad bi se zahuktavao ispunjen poslovnom užurbanošću. Podne je donosilo pritajeni mir, popodneva su ličila na zatišje pred buru, a rane večeri su nagoveštavale narastajući ritam pripreme za noć. Noćni Pariz blještao bi punim sjajem, razigran i raspevan. Ranojutarnji, klonuo od burnoga provoda, mirovao je umoran i mamuran.
No, u bilo koje doba, Pariz nije gubio svoju zavodljivost, uvek zanosno introvertno–ekstravertan i inspirativno, neponovljivo – nov.
Volela sam da prošetam obalom Sene. Otkrivali su svoje arhitektonsko-vajarske minuciozne bravure, jedan za drugim, mostovi: Karusel, Rojal, Solferino, Konkord, Aleksander…
I sve vreme, prisutni su bukinisti sa svojim antikvarnicama na otvorenom prostoru, kraj reke… Može se, kojim slučajem dogoditi, da knjige, za kojima smo godinama čeznuli i koje nigde nismo uspeli da pronađemo, kao nekim volšebnim čudom, nas sačekaju, upravo u podmostovljima Pariza. Istina, malo požutele ili posivele, iskrzanih listova i izbledelih slova, ali, tu su, konačno pronađene.
Sena, lagana i snena, vijuga gradom provlačeći se elegantno ispod arkada mostova i noseći sa sobom mnogovekovno breme civilizacije. Na kejovima nema tvrdokornih ribolovaca – bio bi to jalov posao. Iz vodenih dubina ne iskaču ribe, talase ne nadleću jata ptica. I Sena, kao i Majna i Temza, kao i sve druge prestonične i velegradske reke, koje su nekada svojom lepotom i kristalno čistom vodom privukle, zaustavile i zadržale na svojim obalama prve stanovnike budućih metropola – sada su najčešće, živi tokovi mrtvih voda. Ali, povratak prirodi ispravlja polako nepravdu učinjenu civilizacijom i reke ponovo oživljavaju.
Silazim obavezno i u metro. Sjajan, blještav, pokazuje kako i pod zemljom Pariz ostaje neprikosnoveni Grad svetlosti. Monitori, ponuđeni izbori izmene linija, kako bi se na najbrži način stiglo do željenog odredišta, osećaj sterilnosti i prostranstva, neznatna užurbanost.
Dok sedim u vozu, počinjem da pratim i označavam stanice metroa na svojoj karti i povlačim vertikalne linije do površina koje se nalaze – iznad. Tako sam na trenutak ispod Trga Konkord, zatim ispod zgrade Opere, i dalje, pod Trijumfalnom kapijom, Marsovim poljem, Ajfelovom kulom, Luvrom. Kao da sam u suterenu božanstvenog višespratnog grada. I to uopšte ne osećam! A trebalo bi. Jer, to je tunel, zapravo. Ili još bolje: rudarski kop. Ili podzemna pećina. Katakombe. Ili kanjon presušene reke ponornice. A ja sam sve vreme u svetlom i čistom prostoru sa poslednjim dostignućima kompjuterske tehnike i digitalne kombinatorike.
***
U underground Londona, međutim, silazi se liftom, baš kao u nekom oblakoderu. I onda mi se zavrti u glavi pri pomisli koliko bi to spratova moglo biti!
Izlazim, naravno na Pikadili skveru. On je toliko raznobojan od obilja reklama i svojom sfernom geometrijom podseća na cirkuski šator, pa ja već počinjem da razmišljam o korenu engleske reči cirkus (kako je zapravo originalni naziv skvera) i njenog značenja na našem jeziku i recimo ruskom – цирк. Da li je to već neko protumačio i odgonetnuo? Svakako jeste, ali bez obzira, za mene i dalje ostaje nepoznanica.
Spomenik lordu Nelsonu na Trafalgar skveru, asocira pre svega na istorijsku love story admirala sa lejdi Hamilton. I naravno, na čuvenu filmsku verziju sa harizmatičnim supružnicima u glavnim ulogama: Vivijen Li i sir Lorensom Olivijeom. (Rade Šerbedžija je u jednom periodu svog života neodoljivo podsećao na slavnog glumca. I likom i glumom, posebno u klasičnom pozorišnom repertoaru. Nisam mogla bez ove digresije, to je bilo jače od mene!)
Da li sam ja to zbilja trčala Hajd parkom kako bih u kameru ulovila tipičnog Engleza, koji je ubrzano odmicao: u crnom odelu, sa crnim polucilindrom i nehajno se oslanjao na crni kišobran, ne narušavajući, pritom, onaj diskretni šarm buržoazije, kako je dobronaklono uočio i dočarao u svom filmu istoimenog naslova, oskarovac Luis Bunjuel?
Jesam, priznajem da jesam, jer i nemam drugog izbora. Čim se u projektoru zavrti film o Londonu, na platnu iskrsne on, kako žurno korača po evergreen tepihu neuništive English grass.
London. U najboljem slučaju u izmaglici, ako ne i sa kišom. U podne kao najezda kolonije insekata – nepregledne kolone istovetnih crnih taksi-vozila, zatupastog oblika i sa obaveznom staklenom pregradom između vozača i putnika. I naravno, i ja se vozim baš u saobraćajnom špicu, kao i svi, koji za uobičajenu pauzu odlaze iz poslovnog City-ja na ručak, da bi se popodne ponovo vratili na posao. Za nas, situacija posebno apsurdna! Jer, ko bi onda jeo kod kuće, recimo: dinstane šnicle, penasto umućeni pire i princes-krofne? I ko bi se od nas zadovoljio hladnim, anemičnim i bezukusnim chicken odreskom, bez porodične atmosfere ? A ko bi tek, umesto da se posle ručka odmori u svojoj omiljenoj fotelji – otišao ponovo na posao?
Ne, nije to tako što ne volimo svoj posao ili smo lenji i mrzi nas da radimo. Mi smo jednostavno naviknuti da sledimo onu našu poslovicu: „Ko rano rani, dve sreće grabi“.
Sa njom u skladu odvija se naš genetski bioritam. Zato, na posao odlazimo rano, što ranije to bolje. A kući? Kući stižemo u vreme ručka i tako je kod nas sve jednostavnije. Takvi smo: mi. Ovdašnji.
***
U Kijevu sam koji je ponovo prestonični grad, kao u prapočetku buduće pentagramske zajednice. Ali, ovaj put, kao centar osamostaljene države Ukrajine. Zeleni breg i plava reka, i kako bi, generalno, za minulo doba rekao Klaudio Magris, pozlaćena boja vremena na kupolama mnogobrojnih crkava i manastira, među kojima se ističu Kijevska lavra, Mihajlovski manastir, Sofijski sabor…
Među mnogim hramovima, posvećenim pravoslavnim svetiteljima, svoje mesto našla je i crkva posvećena Svetom Savi Srpskom, koju su Kijevljani podigli 1999. godine.
A kao danak samo jednom vremenu su spomenici natprirodnih proporcija, sve veći i monumentalniji, do gigantskog Slavoluka mira – Duga i Mati – Otadžbina koji su, kao simboli zaštite novog poretka, postavljeni na uzvišenju Vladimirska gorka nedaleko od statue istorijskom knezu Vladimiru Kijevskom, koji je zaslužan za uvođenje pravoslavlja u prvu srednjovekovnu državu sa ovih prostora, Kijevsku Rusiju.
„Обережно! Наступна зупинка Хрешчатик„, reči su koje odzvanjaju kroz kijevski metro, upozoravajući na zatvaranje vrata i naziv sledeće stanice, od kojih većina predstavlja prava umetnička remek-dela vajarstva, tehnike kolaža, vitraža, mozaika i ostalih vidova arhitekturne ornamentike.
Svojom lepotom ističe se posebno, sva u raznobojnim mozaičkim predstavama prizora iz srednjovekovnog Kijeva, metro stanica nazvana Золотие ворота (Zlatna kapija), koja je pandan pariskoj Trijumfalnoj kapiji. Pokretni most na ulazu, podizao se samo da bi u grad propustio pobednike na povratku iz borbenih pohoda protiv Vikinga, Hazara, Gota, Tatara, Mongola i drugih nomadskih plemena koja su krstarila stepom.
Danas, od ranih jutarnjih sati, sa eskalacijom saobraćajne dinamike, uz buku motora i galimatijas glasova, ubrzanim koracima, poslovni ljudi, birajući najbrži način da stignu do svojih radnih mesta, ulaze u grotlo zemlje i eskalatorima se spuštaju u metro.
Na drugoj strani, istovremeno, uz najlepšu muziku – muziku Kijevskih zvona (kako piše Momo Kapor u svojim sećanjima), na jutarnje molitve, odlaze sveštenici, monasi i vernici koji su se zatekli u ovome gradu, i u tišini punoj pijeteta, noseći upaljene voštanice, kreću se dugim podzemnim koridorima Kijevske Lavre, da bi se poklonili moštima Svetitelja, nadajući se da im pomoć, za koju se usrdno mole, neće biti uskraćena.
Teskoba kafkijanskih službenika, neobični ljudi još neobičnijih imena, memljiva skladišta knjiga i košmarni svet na potki biblijskog sižea – u vanvremenom su romanu „Majstor i Margarita“, Kijevljanina, lekara i sasvim neočekivano – pisca Mihaila Bulgakova. Živeći u domu sa žutom lampom, kako piše nobelovac Josif Brodski, on je u njenom odsjaju na kaldrmisanoj Andrijivskoj ulici, koja je danas proglašena za muzej, otkrivao fantazmagoriju svojih ličnosti.
U Kijevu su se zaustavili i Isakoviči. Junaci romana „Seobe“ nastanjuju se na obalama Dnjepra kojeg je, savršeno verno, snagom sopstvene imaginacije, opisao Miloš Crnjanski, a da nikada u Kijevu nije bio:
„Bilo je pravo čudo kako Dnjepar treperi, noć i dan, u podne, uveče, a svaki put drugačije, i u drugoj boji. Kao posrebren, kao pozlaćen, na suncu, na mesečini, a teče mirno i odlazi. Samo kad mu se priđe sasvim blizu, čuje se kako šumi.“
Kasnije, oduživši dug svojoj zemlji povešću o njenoj prošlosti, na obalama Temze i njega sustiže slična sudbina. I ponovo iz njegovog pera, sjajna ispovest o patnjama i stradanjima apatrida: „Roman o Londonu“.
***
Svako putovanje je nešto posebno, mali iskorak iz uobičajenog životnog ritma, ali i neprocenjiva riznica novih saznanja. Već i planiranje putovanja je sjajan (pred)osećaj o danima koji donose nešto sasvim novo i uzbudljivo.
Važno je nikada ne odustajati. A i zašto bi kada nam poznata glumica Helen Miren poručuje iz sopstvenog iskustva:
„Moje četrdesete bile su dobre. Pedesete sjajne. Šezdesete fantastične. A sedamdesete su prokleto fenomenalne!“
Ljiljana Pantelić Novaković, 71 godina
dipl. inženjer tehnologije, Beograd
Fotografija: Vestminster, London, Ming Jun Tan za Unsplash