Budimir (Beograd): Nostalgija

Drugo mesto u kategoriji “Najbolja priča o putovanju po Srbiji” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Ljudi putuju da nešto vide, čuju, nauče…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Uključim televizor sa namerom da nešto pogledam iz sporta, jer je toliko sportskih događaja da čovek ne zna šta bi najpre pogledao. I prvo što se pojavi na ekranu iz studija BK u gro planu: „Nostalgija“. Tu se zaustavim.

Prolaze slike na TV ekranu filmskom brzinom, sve meni dobro poznate. Čak drage, jer mi oživljavaju uspomene. Gledam autobus pun turista kako se probija kanjonom reke Jerme i grabi ka manastiru Poganovo. Pojavljuju se kratki tuneli ispod stena kroz koje se probija autobus – tik uz samu reku Jermu. I evo, nasred reke – ostrvce, a na njemu manastir Poganovo. Ženski. Lepota nad lepotama.

Za trenutak mi oživeše uspomene kada sam sa grupom planinara autobusom prolazio ovim istim putem, često prolazeći ispod stena, posmatrao sa desne strane bistru reku koja svojom blistavošću očarava. Pojavljuje se livada i na njoj manastir. Božanstvene lepote. Obišao sam mnoge manastire, ali nigde nisam video lepše i očuvanije freske nego što su u ovom manastiru.

Tu je i kraj puta. Za autobus, a i inače. Odatle se dalje može samo pešice kozjim stazama. a plan grupe planinara bio je da obiđe i banju Zvonce na nedalekom brdu nadmorske visine šest stotina metara u koji se može doći samo nazad do Pirota, pa autobusom preko Babušnice. Odlučili smo se – pešice, pa šta bog da, ali s jedinom šansom – kroz napušteni tunel uske železničke pruge.

Probijali smo se kroz mračni tunel, uz pomoć baterijskih lampi, s virovima i blatom često do kolena. Ali, uspeli smo. Pojavilo se svetlo na kraju tunela. Izlazimo polumokri i blatnjavi. Svi radosni, oduševljeni, srećni. Pred nama je, na prekrasnoj livadi, lep hotel. Okružen cvetnim livadama i obasjan sunčevim zracima koji se prikradaju iza planinskih vrhova. Puca od miline! To je banja Zvonce koju smo zacrtali u planu našeg putovanja.

***

U blizini hotela je izvor tople vode od 28 stepeni. Kažu da leči kataraktu u osamdeset odsto slučajeva. Pogled divan, puca na sve strane. Posmatramo maltene pola bugarske teritorije. Divili smo se banji na brdu i uživali u njenim lepotama. U hotelu smo prespavali, a ujutru oprali oči vodom sa izvora. Filmskom brzinom preleti mi sećanje na nezaboravnu planinarsku turu.

Kako se menja slika na TV ekranu, tako se menja i raspoloženje u mojoj duši. Nailazi slika banje Zvonce. Gledam stravu i užas. U duši – tuga. Krov hotela visi. Na prozorima, umesto stakla – paučina. Leluja na povetarcu. Vrata razvaljena. Oko hotela – korov. Staze urasle. Gledam i doživljavam – bol i tugu.

Moja sećanja na taj izlet planinara i banju Zvonce idu ispred slika na TV ekranu.

Na moju sreću, pojavljuje se slika Žagubice i planine Rtanj. Kakve lepote! O Rtnju se mogu napisati stotine priča jer je to zagonetna planina: po nastanku, izgledu, klimi, prirodnim pojavama, divnim stazama i posebnom reliktu – rtanjskom čaju.

Ne bih ja nikada nešto napisao o ovoj planinarskoj turi da nisam video slike na TV koje su me vratile unazad dvadesetak i više godina i oživele uspomene.

***

Moju tugu ublažile su nove slike na TV ekranu. Pojavljuje se slika Ovčar Banje i vijugave reke Zapadne Morave koja razdvaja Ovčar i Kablar i tu se zaustavim. To je naša Sveta Gora sa manastirima: Trojice, Preobraženje, Blagoveštenje, Sretenje, Sv. Nikolje, Vaznesenje, Jovanje, Uspenje… S bogatom istorijom. Sve sam ih obišao. Prisetih se reči starešine jednog manastira:

„Potresan spomenik iz turskog doba predstavlja pećina Kađevica – redak dokaz turskog vandalizma i nasilja da zbegovima srpske raje. Za vreme Hadžiprodanove bune, u Požeškoj nahiji, Turci su otkrili zbeg Srba, stavili slamu i granje na ulaz pećine i zapalili. Tako su se u pećini svi ugušili.“

U Ovčar Banji je i planinarski dom Planinarskog društva „Železničar“ čiji sam član. Često sam odlazio sa grupom planinara na Ovčar i Kablar. Spavali smo u planinarskom domu. Uvek smo obišli po nekoliko manastira i slušali istorijske priče od strane starešine manastira. Tako sam saznao da su Nemci 1941. godine bombardovali ove manastire. Slušam reči starešine manastira:

„Znali su da se tu čuva istorija srpskog naroda i hteli su da je unište.“

Uzima crkvenu knjigu nagorelih korica od nemačkih bombi i pokazuje nam je.

„Verna istorija srpskog naroda su crkvene knjige.“

Otvara knjigu i pokazuje nam na margini stranice zapis crvenim mastilom rukom dopisan: „Dana 4. avgusta 1804. godine udade se ćerka domaćina NN iz sela Markovca za sina domaćina sela Dučalovići (sledi ime i prezime)“. To su istorijske činjenice. Nisu Nemci bombardovali ove malo poznate manastire slučajno.

***

Zanesen sećanjima na Ovčar Banju, slika na TV ekranu se promenila. Posmatram Zlatibor sa vrhovima Tornik i Čigota, sa kojih sam često posmatrao crvene krovove usamljenih kuća i zaseoka, stada goveda u slobodnoj ispaši, pa jezero i divne hotele, vikendice…

Prebacuje se slika na Taru i njene lepote: hotel Omorika, Pasuljarske livade, dečije odmaralište… Hoću sve to da pogledam izbliza, da se podsetim na uživanje u prirodnim lepotama Srbije, a na ekranu – kanjon Drine, veštačko jezero, pa Višegrad sa „Na Drini ćuprijom“…

Sledi slika Mačve i planine Cer, pa planinarski dom u kome sam često prespavao, uvek obišao manastir Radovašnice i u planini jestive gljive brao; selo Tekeriš s poznatim spomenikom izginulim vojnicima srpske vojske u Prvom svetskom ratu; ide slika Gučevo, Mačkov kamen, Tršić i rodna kuća Vuka Karadžića, manastir Tronoša…

Tako za pola sata proputovah pola Istočne i pola Zapadne Srbije, oživeh uspomene sa ovih putovanja, nagledah se prirodnih lepota nad lepotama: čuh žubor mnogih izvora i reka, huk vetrova; smeh i radost planinara; osetih studen jutarnje magle, prisetih se probijanja kroz duboke snežne nanose uz rečne kanjone; druženja i pesme u planinarskim domovima; mnogih prijatelja…

Budimir Stanković, 93 godine
vojni službenik u penziji
Beograd
Fotografija:
Televizor, StockSnap za Pixabay