Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Slobodan – Boco (Banja Luka): Putovanje

Slobodan – Boco (Banja Luka): Putovanje

Slobodan – Boco (Banja Luka): Putovanje

2. mesto u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih Draganova nagrada. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: M. Botić,
Saborna crkva – Pogled sa Save preko Brankovog mosta

„Pješak D4, pješak C6…“ Ne vjerujem svojim ušima. Mrak je.
Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati ujutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.

„Nije ti to neki potez“, dobaci kibicer.

Iz polusna, u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.

„Dama E5.“ Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima čita knjigu.

U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje. Šta radim? Posmatram? Noć je, a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam… A oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu, zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika, jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.

Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.

Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem. Odavno je savladao strah.

„Nemam straha ni od čega“, kaže. „Šta mi se može desiti?“

Razdanilo se. Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama, a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih. Možda?!

Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarkocrvenim rubom. Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi kojim putujemo grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.

Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, održava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.

Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje. Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.

„Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama“, reče Manda, obuvajući sportske čarape preko kostobrana.

„Gdje se nalaze?“, rekoh. „Ne vidim ih.“

„Ne vidim ni ja“, reče Manda i nasmija se. „Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.“

„Je li to ova žuta?“, rekoh i u isti čas shvatih šta sam provalio! „Izvini, druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.“

„Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice. Bitno je da se ipak razumijemo“, bodrio me je Manda.

Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora. Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.

Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema, a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči koji, pored zaštite, služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.

Igra počinje. Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu. Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.

Tri igrača, koja se brane, liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.

Bit ovog sporta je da zvučna lopta bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječi da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.

Poluvrijeme traje desetak minuta, pa odmor i promjena strana. Sudija pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.
U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članovi porodica. Gledalištu?! Slušalištu? Bože, šta li je?

Škripa vrata! Neko ulazi u sportsku dvoranu. Igrač koji se spremao da izvede udarac, staje.

„Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi“, povišenim tonom reče krupan čovjek što je, do tog časa, mirno sjedio kraj vrata.

Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi? Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.

„E sad mi je dosta!“, reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano, rukom opipa zid i priđe vratima.

„Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.“
Uz tresak zatvori vrata, držeći podignuti kvaku.

Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.
Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu to i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem.

Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pristupom.

„Kako mi stoji košulja?“, upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonama.

„Odlično“, rekoh, dodajući mu sako.

„Kako stoji ovdje?“, reče okrečući mi leđa.

„Odlično“, odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmišljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.

Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.

Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u „Školi za slijepe i slabovidne osobe“ koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domovine. Napolju sunce.

„Lijep dan“, reče neko. „Kako lijepo grije.“

Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.

„Lijepe žene“, reče Manda u jednom času.

Skoncentrisan na prepreke, što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bile svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.

„E baš su lijepe“, rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje: „Kako su obučene?“

„Različito“, rekoh i obojica se nasmijasmo.

„Jedna je obučena jako elegantno u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod. Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.“

Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja, gledam riječima. Za Mandu, za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže da bi čuo ovaj opis.

„Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.“

„Grudi, druže, kakve su joj grudi?“, upita Rašo stidljivo.

„Nisu velike.“

„Taman“, dobaci Manda smijući se.

„Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu.“ Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.

Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.

Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj isto tako ne velike pijace, na trgu uokvirenom starim zgradama iz austro-ugarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo. Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljeba.

Tri mala Cigančića glasno su nudila robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.

„Jeftino, jeftino! Kupi, narode, da se sutra ne kaješ“, uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.

Sa balkona susjedne zgrade, mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica u nju stavila naručene proizvode.

„Podigni i mene, gospođo“, uz smijeh dobacuje prodavac bijele tehnike sa susjednog štanda.

„Pusti gospođu da prvo doručkuje“, šeretski će ulični prodavač cigareta.

Stižemo pred Školu gdje su domaćini pripremili ručak za sve učesnike. Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahvaljujući trudu domaćina, uspijevamo ući.

Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole, nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.

Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika, sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene. Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno. Oni ne vide te sitnice, nisu im ni bitne.

Nekoliko raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.
Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više, ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice…

Nakon kratkog govora i dobrodošlice, koju im je zaželio, domaćin, krupni gospodin, sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma.

Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade.

„Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na autoput?“

„Nisam siguran, sine, ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.“

Priđoh Mandi, na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, našta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.

Jela, pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno: „Gdje si?“ „Tu sam, druže, samo ravno.“ Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja. Razgovori teku, najviše u smjeru: „Sjećaš li se…“ i „Kako ti je zdravlje, porodica?“

Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: „Nije lako sa djecom, posebno nama. A i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.“

U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetloplavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bijeli štap.

„Gdje si, Dobri.  Zašto kasniš?“, upita jedan od slabovidnih, držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.

„Dobri, Dobri… Gdje si, druže stari“, ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima što ih je Dobri upravo zatvorio.

„Tu sam, lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću, pa je posla preko glave.“

Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.

Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je usljedilo pitanje da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih.

„Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred Škole.“

Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas, što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku.

Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.

Naš vozač Rade, apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.

„Ne brini, Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.“

Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu. Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo.

Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta. Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima.

Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rada. Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže. Mučnu situaciju prekida Dobri:

„Idemo, dečko. Idi ravno do semafora i skreni desno, pa prva ulica lijevo.

Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida, ali poznaje grad kao svoj džep.

„Prva lijevo“, reče vozač i krišom, ispod oka, pogleda u mene.

„E, sad smo kraj Kalemegdana i idemo uzbrdo. Na kraju uzbrdice, kad ulica počinje da se spušta, gledaj na lijevu stranu i vidjećeš veliku bijelu, kamenu zgradu. To je Francuska ambasada. Iza nje skrećemo lijevo, pa pravo.

„Skrenuo sam lijevo“, reče vozač tiho, a ja osjetih da je u grču i sa nevjericom posmatra šta se događa.

„Vidiš, ovdje se ulica završava, ispred tebe je plava ograda, skreni desno, pa ćemo na Brankov most.

Kad je čuo Brankov most, vozač se vidno obradova, ne rekavši ništa. Dalje zna i sam.

„Dragi Manda“, rekoh prijatelj pokraj sebe, „Da mi je neko pričao da će nas iz ove džungle slijep čovjek izvesti, ja bih rekao da je lud.“

„Slobo moj. Još ti ništa ne znaš o nama slijepima. Imamo mi neka čudna čula i možemo mnogo više nego što okolina misli.“

Ništa ne rekoh. Posmatram Dobrog ispred sebe. Ležerno zavaljen u stolicu suvozača, priča nam o svojoj porodici, radu, zaradama i još mnogo običnih stvari. Taj veliki čovjek je sa gradilišta, u istoj odjeći došao da posjeti svoje prijatelje, što su iz svih krajeva bivše zemlje došli u Beograd.

„Morao sam doći da se vidimo“, reče najnormalnije, a meni je to zazvučalo nestvarno. Ti ljudi, ti moji prijatelji, koriste istu terminologiju kao i mi, zdravi.

Predrasude i niz normi koje smo sami sebi nametnuli, razmišljajući očima, udaljili su nas od suštine. Ko bi od nas, došao na jedan zvaničan skup u radnom prašnjavom odijelu? Bože, pa to je sasvim normalno. Kakve veze ima odijelo sa emocijama i željom da se družiš sa dragim ljudima? Svašta! O tome nikad nisam razmišljao.

„E, sad ćeš na sledećem raskršću stati da izađem, a vi skrenite levo i uključite se na autoput za Zagreb. Dalje znate i sami. Stani! Čini mi se da si malo prošao to raskršće.“

Rade stade, okrenu se prema meni crven u licu i pokajnički priznade: „Jesam, jedno pedeset metara.“

„Nema veze, vrati se u rikverc pa nastavite. Društvo, sretan put i javite se“, reče svečano Dobri izlazeći iz kombija.
Rasklopi svoj bijeli štap, podiže ruku u znak pozdrava i poznatim putem krenu kući.

Šareni kombi jurio je autoputem prema Banjaluci. Posmatram vozača Radu, mog mladog prijatelja kako se zagonetno osmjehuje i svako malo zavrti glavom, na tren digne ruke sa volana i kao za sebe promrmlja.

„Da mi je ovo neko pričao, ni riječ mu ne bih vjerovao.“

„Sve je u redu, Rade“, reče gospođa koja se spremala da dovrši svoju audio-knjigu. „Slabo se šta zna o životu i mogućnostima slijepih. Možemo mnogo, mnogo više.“

„Stavi AH1, pa se čujemo sutra“, reče Manda nekom u mobilni telefon.

Poznavao sam lijepu mladu ženu u kladionici. Pomagala je Mandi da ispuni listić, obavještavala ga o rezultatima i radovala se svakom sitnom dobitku zajedno s njim.

Ispred nas, opet, ono isto sunce od jutros. Samo se sad, sa neba spušta i priprema da nestane iza horizonta. Boje će poprimati tamnije nijanse, pa sivilo i nestanak sunca, boja i ulazak u kraljevstvo tame. Neprimjetno, sve utihnu. Umor je navlačio san na oči. Zatvorenih očiju, gledam. Snažni prizori današnjeg dana, poput bljeska, oživljavaju.

Da li sam vidio, do sada, neviđeno? Progledao?

Slobodan Boco Bajić, 65 godina
Banja Luka, Republika Srpska


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“