Početna Magazin Godine Društvo Razgovor sa Bridžit Penhejl (1): Nasilje nad starijim ženama

Razgovor sa Bridžit Penhejl (1): Nasilje nad starijim ženama

Razgovor sa Bridžit Penhejl (1): Nasilje nad starijim ženama

Bridžit Penhejl govori za Penzin o zlostavljanju žena, posebno starijih žena, o „modricama na duši“ koje se teško dokazuju, ali još teže leče…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Početkom novembra meseca 2015. godine, Crveni krst Srbije organizovao je konferenciju „Unapređenje pristupa ljudskim pravima starijih u Republici Srbiji“. Učesnik Konferencije bila je i Bridžit Penhejl sa Univerziteta Ist Anglija koja je govorila o nasilju nad starijima kao obliku kršenja ljudskih prava.

Bridžit Penhejl je dugo godina radila sa starijim ljudima kao socijalna radnica, da bi se zatim posvetila akademskom istraživanju. Budući da je reč o osobi sa ogromnim znanjem i praktičnim iskustvom, veliko nam je zadovoljstvo što je pristala da govori za Penzin kako o zlostavljanju žena, posebno starijih žena, tako i o položaju starijih u društvu i njihovoj izolaciji.

U prvom delu, prenosimo delove razgovora o položaju žena, posebno starijih žena i o oblicima njihovog zlostavljanja.


O nasilju nad ženama

Penzin: U Saopštenju za javnost povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembra 2015. godine, srpska NVO Amity govoreći u ime Klastera za starije, navodi se da je od početka 2015. godine do tada bilo 11 evidentiranih slučajeva ubistava žena starijih od 60 godina. Pet od njih ubili su muževi, pet njihovi potomci (deca ili unuci), a jednu je ubio zet. A to je samo vrh ledenog brega. Jer društvo ne govori dovoljno o nasilju u porodici. To ostaje najbolje čuvana tajna.

Godine 1993. Ujedinjene nacije su usvojile Deklaraciju o eliminaciji nasilja nad ženama, a 1995. godine doneta je i Pekinška platforma za akciju. Da li je Pekinška deklaracija dobra polazišna tačka za rešavanje ovog pitanja?

Bridžit Penhejl: Ako govorimo o nasilju nad ženama generalno, ne isključivo o nasilju nad starijim ženama, onda mislim da je Pekinška deklaracija dobra početna tačka. Pokret žena od 70-ih godina XX veka u mnogima zapadnim zemljama pokrenuo je razgovore o nasilju nad ženama i o neophodnosti reakcije, ali na međunarodnom nivou, to uključivanje ovog problema u Pekinšku deklaraciju bilo je veoma važno jer je time stavljeno do znanja da ovakvo stanje stvari nije prihvatljivo. Od tada, u mnogim zemljama je došlo do stabilnog napretka, s tim što je to negde bilo brže nego na drugim mestima, a ponegde je definitivno išlo sporije. Takođe, kod nekih zemalja je imalo ulogu i to što su uslovi za priključivanje Evropskoj uniji zahtevali rešavanje ovog pitanja, te su neke zemlje morale da se dodatno potrude kako bi pokazale da nešto preduzimaju u ovoj oblasti.

Penzin: Smatrate li da je ispunjavanje ovih vrsta uslova za priključenje Evropskoj uniji dobar način pristupanja problemu nasilja nad ženama?

Bridžit Penhejl: To je jedan od načina kako se može odgovoriti na ovaj problem. Ako neka država želi da postane članica, ona mora da odgovori na određene zahteve, ali mislim da je potrebno baviti se ovim pitanjem na više nivoa kako bi to imalo smisla. Ako pričamo o nasilju nad ženama generalno, zemlje treba da pokrenu javnu raspravu, da javnost shvati da je ovo problem.

Penzin: Dakle, potrebno je da shvatimo da je to problem, da bismo ga rešavali…

Bridžit Penhejl: Definitivno. Potrebno je da postoji pokret u društvu koji bi osigurao da društvo bude svesno problema, da govori o problemu. Istovremeno, Vlada mora da dela u smislu uspostavljanja politika i donošenja zakona, uključujući i zakona kojim bi se štitile žene ukoliko je to potrebno ili onda kada je to potrebno.

Kazne i utočišta

Penzin: Na Konferenciji ste govorili o kaznama i utočištima (eng. sanctions and sanctuaries). Mi u Srbiji imamo utočišta, ali se smatra da ne sankcionišemo počinitelje na pravi način. Dešava se da su žene koje su zlostavljane te koje moraju da napuste svoj dom, a sa njima i njihova deca, dok počinitelj ostaje u njemu.

Bridžit Penhejl: Da, žene verovatno moraju da ponovo počinju život negde drugde, da bi se sklonile od počinitelja.

Penzin: Prema Vašem mišljenju, možemo li da imamo utočišta bez sankcija?

Bridžit Penhejl: Mislim da je to veoma teško. Na jednom nivou, morate negde da počnete i sigurne kuće gde žene i deca mogu da borave su dobar početak, ali morate imati zakone koji muškarcima jasno stavljaju do znanja da ovo nije prihvatljivo. U isto vreme, mislim da ne možete imati jedno bez drugoga. Nije baš dobra ideja da jedno postoji bez drugog jer je to samo pola problema.

Mislim da se radi i o sledećem: ako se u društvu govori o nasilju nad ženama i o tome da je neprihvatljivo za ženu ili decu da budu zlostavljana od strane osobe sa kojom žive, moramo pričati i muškarcima da takvo ponašanje nije prihvatljivo i da nije primereno stanovište koje muškarcima govori da žene mogu da tretiraju kao vlasništvo i da ih kontrolišu. Dakle, radi se o ravnopravnosti polova.

Nasilje nad starijim ženama

Penzin: Starijim ženama je još teže. Jer su ne samo žene već su i stare osobe…

Bridžit Penhejl: Ono što otežava stvari, mada nisam sigurna da je isto tako i u Srbiji, ali je tako u velikom broju zemalja, kada je ova generacija starijih žena odrastala, razvod i rastava nisu bili prihvaćeni u društvu. Vladalo je mišljenje da, ako se udate, to je onda veza za ceo život.

Penzin: Bilo da ti se sviđa ili ne.

Bridžit Penhejl: Da. Mi imamo izreku koja se ponekad i sad čuje. Kada sam razgovarala sa starijim ženama koje su trpele nasilje, jedna od njih mi je npr. ispričala da je ona počela da doživljava nasilje veoma rano u braku. Razgovarala je sa svojom majkom o tome, a ona joj je rekla: „Ti si namestila krevet, ti moraš da spavaš u njemu“. To znači: izabrala si, moraš se držati svog izbora. U to vreme, razvod ili napuštanje supruga bilo je velika sramota. To se nije radilo.

Penzin: Niste dobra osoba ako napustite svoju porodicu ili svog supruga.

Bridžit Penhejl: Da, apsolutno. Dakle, takvi su bili stavovi. Mislim da ste upravu, spoj toga što ste stari i što ste žena, i onda se tome pridoda nasilje… To je ono o čemu sam govorila i na Konferenciji, uz slajd koji se zove Trostruki rizik. Biti star znači suočavati se sa jednim nizom diskriminacija, govorimo o ejdžizmu i da se stari ljudi doživljavaju kao teret i kao beskorisni članovi društva, a biti žena je, takođe, u neku ruku, mislim, i dalje problematično. Nemamo rodno ravnopravno društvo. I onda imamo zlostavljanje. Kada se zlostavljanje nađe u interakciji sa seksizmom i ejdžizmom, to situaciju čini još težom. Zbog stava da imate stariju ženu koja je beskorisna i bezvredna, ispada da nije važno šta se dešava toj ženi.

I kao što ste Vi rekli u vezi sa ubistvima koja su se desila, to je samo vrh ledenog brega jer to su slučajevi za koje se zna i koji su zabeleženi, koji se istražuju i koji će, nadamo se, biti krivično gonjeni. Ali možda postoje slučajevi kod kojih je neko teško ili ozbiljno zlostavljan, a do ubistva nije došlo, pomoć se traži, ali slučaj ostaje sakriven. Hoću da kažem, ponekad, u nekim slučajevima, kada žena boluje od nečega, njena smrt za koju se kaže da je do nje došlo usled određene bolesti, zapravo nije se desila zbog bolesti. Makar bolest nije jedini uzrok.

Penzin: Možda je bolest lečiva, ali nikome nije stalo do toga.

Bridžit Penhejl: Naravno. Ili, ako imate nekog sa srčanom bolešću, možda ta osoba doživi infarkt, što jeste uzrok njene smrti, ali taj infarkt je izazvan nekim nasiljem.

Penzin: I nije uvek u pitanju fizičko zlostavljanje, ponekad je u pitanju ekonomsko nasilje. Ovde u Srbiji, mislim da je značajno pitanje ekonomskog zlostavljanja starijih, naročito starijih žena…

Bridžit Penhejl: Mislim da je u nekim zemljama došlo do poboljšanja kada je u pitanju penzijsko osiguranje za starije ljude, ali ponekad, to znači da drugi članovi porodice uzimaju tu penziju jer im je potrebna za život. Dakle, starija osoba se vidi kao neko ko ima neka sredstva i korisna je jer ima sredstva, ali novac njen uzima porodica da bi ga koristila.

Penzin: Da, ista je situacija i u Srbiji. Mislim da je to širokorasprostranjeno. I to ne samo kod starijih žena.

Pozitivna diskriminacija

Penzin: Kakav je Vaš stav o pozitivnoj diskriminaciji? Kada razgovaram sa ženama u Srbiji, često se dešava da su mlađe te koje smatraju da nije potrebno u XXI veku davati bilo kakve povlastice ženama jer se upravo borimo za ista prava, ali starije generacije, među kojima ima i onih koje su svojevremeno bile donosioci odluka, smatraju da je pozitivna diskriminacija neophodna. Jer žena još uvek ima mnogo veće obaveze u porodici na primer.

Bridžit Penhejl: Mislim da je to veoma komplikovano jer mislim da postoje moguće prednosti na obe strane. Međutim, mislim da postoji deo vezan za pozitivnu diskriminaciju koji može dovesti do podela i napetosti i može pogoršati situaciju. Pri tom, ne kažem da ona u određenom periodu nije veoma korisna, ali ako su muškarci nezadovoljni i čak veoma ljuti što žene dobijaju dodatnu pažnju, to onda može pogoršati situaciju po pitanju odnosa. Mislim da je to veoma osetljivo pitanje naročito kada je reč o tome kako se sprovodi.

Penzin: U osnovi, obrazovanje je najvažnije. Moramo učiti mlade da ako žele da imaju ista prava, onda moraju prihvatiti i iste obaveze, i u porodičnom životu.

Začarani krug nasilja

Penzin: Nedavno smo saznali da kod nas ima slučajeva da stariji muškarac odlazi u dom za stare jer je, kada je otišao u penziju, izgubio svoj status i ulogu u porodici, dok njegova supruga ostaje da se stara o domu svoje dece i o svojim unucima. Da li ste upoznati sa sličnim slučajevima?

Bridžit Penhejl: Ne znam da se to dešava baš na taj način, da se stari na taj način dele po rodnoj osnovi. Možda postoje situacije u kojima stara osoba slabi i ima zdravstvene probleme, a porodica kaže: Mi sada ne možemo da vodimo računa o ovoj osobi. Te osobe ne mogu da brinu o svojoj deci ili o svojim unucima, a mi ne možemo da brinemo o njima jer moramo da radimo. Dakle, one tada jesu teret i nešto mora da se desi, ali ne znam da se to dešava pre svega muškarcima.

Poznato mi je, međutim jedno istraživanje koje je, pre nekoliko godina, urađeno u Švedskoj o zlostavljanju starijih i uopšte o njihovim životnim uslovima. Došlo se do podataka o obrnutoj situaciji. Bilo je muškaraca koje su zlostavljale njihove supruge kada su ostarili. Kada su ove žene pitali o tome, one su rekle: On je bio nasilan prema meni dugo godina, a sada je slab, lošeg zdravlja ili sad ima kognitivne probleme, možda blažu demenciju, pa sada ja mogu da mu vratim. U pitanju je osveta.

Penzin: To je začarani krug nasilja.

Bridžit Penhejl: To čak može da se dešava unutar porodice, ali ako je porodica svesna kako je otac postupao sa majkom, a zatim otac oslabi, onda može nastupiti vreme osvete. Ali ja ne mislim da je ovo veliki, rasprostranjen problem. To, međutim, ne možemo sa sigurnošću znati jer ne postoji istraživanje koje se bavilo baš tim pitanjem. U ovom istraživanju u Švedskoj staraoci starijih osoba su bili ispitivani o zlostavljanju, i u okviru ovog istraživanja nekoliko žena je ukazalo na to kao na problem.

Penzin: To je nešto što je specifično, nije širokorasprostranjeno…

Bridžit Penhejl: Ne znamo da je širokorasprostranjeno, ali možemo pretpostaviti da je moguće da se u nekim odnosima to dešava i možda čak iako nije reč o zlostavljanju, može biti u pitanju zanemarivanje. Dakle, on je loše postupao sa svojom ženom, možda putem nasilja ili emotivnog nasilja ili finansijskog i sada ona kaže: Ja sam ta koja ima kontrolu nad tim kada će on jesti ili dobiti lekove ili koliko će biti negovan.

Modrice na duši

Penzin: Ono što je, nažalost, stvarnost nemalog broja starijih žena jeste psihološko i emotivno nasilje nad njima. Na Konferenciji ste govorili o tzv. „modricama na duši“.

Bridžit Penhejl: Mislim da je uticaj emocionalnog i psihološkog zlostavljanja veoma težak jer ovde imamo zakone o zlostavljanju mlađih žena, žena uopšteno, a to može obuhvatati i starije žene, ali su ti zakoni veoma fokusirani na fizičko zlostavljanje i nasilje, fokusirani su na seksualno nasilje, a manje pažnje se posvećuje psihološkom i emotivnom nasilju. A to je i teže dokazati, na neki način.

Ono što sam spomenula na Konferenciji, Francuskinja koja mi je rekla: „Ne možete videti modrice na mojoj duši“. Jer su sakrivene, ali njihov uticaj je veoma štetan. Upravo smo imali u Velikoj Britaniji (kraj decembra 2015. godine, prim Penzin) uvođenje novog zakona o kontroli prinude. Tu je mnogo više reč o psihološkim tehnikama, i psihološkom i emocionalnom zlostavljanju, reč je o situacijama kada muškarac kontroliše koga žena može da vidi, kome ona ima pristup, da li može da kontaktira druge ljude u porodici…

Kada sam nedavno govorila na jednoj drugoj konferenciji o zlostavljanju starijih ljudi, neko mi je na pauzi za kafu pričao o ženi koja je u mladosti bila u vezi sa nasilnikom, ali se razvela i nastavila sa svojim životom. Kada je imala 60-70 godina, srela je osobu sa kojom je verovala da će ostvariti sjajnu vezu i sve je bilo u redu, a onda je on predložio da se odsele u drugu evropsku zemlju, mislim da je bila u pitanju Francuska, ali je to bila maltene otmica. Ona jeste pristala da ode sa njim, ali kada su stigli, on joj je uzeo mobilni telefon, uzeo joj je novac, držao je zaključanu u kući. I puštao ju je da izađe iz kuće, ali samo sa njim.

Penzin: Vrsta modernog ropstva.

Bridžit Penhejl: U pravu ste, to jeste zapravo bila vrsta modernog ropstva. Na kraju je uspela da pobegne. Mislim da je njena porodica bila veoma zabrinuta, znali su gde se nalazi i otišli su po nju. Ali, možete da zamislite, postoje ljudi koji su nemaju porodicu ili su se otuđili od porodice, koji u tim situacijama ne znaju šta da rade. Ako ste u stranoj zemlji, ne znate koga da kontaktirate, kako da ga kontaktirate, možda ne govorite jezik…

I ovde nije reč o fizičkom nasilju, već o potpunoj kontroli svakog aspekta njenog života zapravo.

Penzin: Neki ljudi ne shvataju to kao veliki problem. Ako te neko hrani, izdržava na primer, pruža ti krov na glavom, koji je tvoj problem?

Bridžit Penhejl: Problem je sloboda. Mislim da je za ljude iz zajednice koji se pitaju u čemu je problem, treba zapravo pitati da li bi oni želeli da žive tako što neko kontroliše sve što rade.


Drugi deo razgovora možete pročitati u tekstu: Razgovor sa Bridžit Penhejl (2): Izolacija starijih i ejdžizam


Bridzit PenhejlBridžit Penhejl je radila kao socijalna radnica od 1981. godine. Od 1983. godine, specijalizovala se za rad sa starijim osobama i radila je u kako u gradskim tako i u seoskim sredinama, pored rada sa starijima u bolnicama.

Od 1996. godine je na Univerzitetu Hal, a 2004. prelazi na Univerzitet Šefild. Trenutno je na prestižnom Univerzitetu Ist Anglija.

Bridžit je član odbora Međunarodne mreže za borbu protiv zlostavljanja starijih (International Network for the Prevention of Elder Abuse – INPEA).

Autor je više knjiga, među kojima i Bruises on the Soul: Older Women, Domestic Violence, and Elder Abuse