Zaista, šta bi radila tolika masa naroda „u najboljim godinama“ ako ne bi sedeli na jednom mestu od 9 do 5? Možda bi nastavili da se školuju?
Ako bi radnici u 21. veku radili kraće od svojih kolega sa početka 20. veka, šta bi radili sa tim „viškom“ svog slobodnog vremena? Pokrenuli sopstvene poslove? Radili kao „slobodnjaci“ i naplaćivali „po usluzi“ (eng. freelance)?
Možda bi nastavili da rade osam sati dnevno, ali tri dana nedeljno, obezbedivši sebi „produžene vikende“ za izlete, za viđanje sa rođacima i prijateljima?
Zaista, šta bi radila tolika masa naroda „u najboljim godinama“ ako ne bi sedeli na jednom mestu od 9 do 5? Možda bi nastavili da se školuju? Možda bi svojoj deci mogli da pruže bolje obrazovanje kroz zajedničko provedeno vreme?
Možda bi razmišljali, i smislili, kako posao može još više da se unapredi i da se obavi za još kraće vreme? Možda bi više razmišljali o radu, životu i društvu? Možda bi se snažnije uključili u politički život svoje lokalne zajednice ili čak države?
A možda bi, u tom slučaju, radnici duže i kvalitetnije živeli? Hm…