Početna Magazin Godine Nacionalna geografija: Zašto žene žive duže?

Nacionalna geografija: Zašto žene žive duže?

Nacionalna geografija: Zašto žene žive duže?

Najosnovniji dokaz izdržljivosti žena je moć preživljavanja, gde su žene u tom segmentu „jače“ od muškaraca – nadžive ih za pet do šest godina, piše časopis Nacionalna geografija…

U starosnoj dobi od 85 godina odnos je 6:4 u korist žena, u dobi od 100 godina odnos je 2:1 u korist žena, a u dobi od 122 godine koja drži svetski rekord ljudske dugovečnosti odnos je 1:0 u korist žena. Ali, zašto žene žive duže od muškaraca?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Jedna teorija kaže da muškarci „kopavaju sebi rano grob“ teškim fizičkim radom i stresom na poslu. Da je to istina, tada bi se taj odnos u današnjem vremenu polne ravnopravnosti izjednačio ili barem smanjio.

Ipak, nema dokaza da se to događa. Današnje žene nadživljuju muškarce u istoj meri u kojoj su nekadašnje domaćice nadživljavale muževe radnike.

Uz to, ko istinski veruje da su ondašnji radni životi muškaraca bili opasniji po zdravlje od ženinog života u kući?

Samo pomislite na stres koji je oduvek prisutan u tradicionalnoj ulozi žene: ženin život u prosečnom domaćinstvu može biti podjednako naporan kao i muškarčev posao van kuće.

Zaista, statistički gledano, muškarci u braku prolaze daleko bolje od svojih žena – oženjeni muškarci žive mnogo duže od samaca, dok udate žene žive samo malo duže od samih žena. Ko onda ima lakši život?

Žene možda žive duže od muškaraca, jer razvijaju zdravije životne navike od muškaraca – npr. manje alkohola i nikotina, kao i zdravija ishrana. Ipak, mnogo žena puši, pije i hrani se nezdravo.

Prema tome, ako su žene toliko zdravije, uprkos svom dužem životu, kako to da više godina starosti provode u lošijem zdravstvenom stanju od muškaraca? Argument životnog stila ne daje odgovor na pitanje.

U ovom članku tom problemu prilazi se sa šire biološke perspektive, posmatranjem životinja. Pokazalo se da ženke većine vrsta žive duže od mužjaka. Taj fenomen ukazuje da bi objašnjenje za tu razliku među polovima mogao da leži u našoj biologiji.

Mnogi naučnici veruju da je starenje izazvano postepenim nakupljanjem velikog broja zasebno malih grešaka – poneko oštećenje niza DNK, jedan poremećen molekul proteina itd. Taj degenerativni rast znači da dužina našeg života zavisi od ravnoteže između brzine štetnog uticaja na ćelije i efikasnosti popravka te štete.

Mehanizam tela da održava i obnavlja ćelije je čudesno efikasan – zbog toga i živimo koliko živimo – ali nije savršen. Nešto od štete se provuče neobnovljeno i sve se to nagomilava kako dani, meseci i godine prolaze. Starimo, jer nam telo neprestano greši.

Možemo se zapitati zašto nam se telo ne popravlja bolje. Zapravo, telo bi nam moglo sanirati štetu mnogo bolje nego što to sada čini. Barem u teoriji, moguće je da se to dovoljno dobro popravlja čak u večnost.

Razlog zbog kojeg to nije tako je taj što je potrebno više energije nego što je to vredno kad je naš proces starenja davno, davno evoluirao, dok su naši preci, lovci – sakupljači vodili neprestanu bitku s gladi.

Pod pritiskom izbora najboljeg korišćenja retkih zaliha energije, naša vrsta je dala prednost rastu i reprodukciji, a ne večnom životu. Naši geni tretiraju telo kao kratkotrajno vozilo, koje se mora održavati dovoljno dobro da bi raslo i razmnožavalo se, ali koje nije vredno većeg ulaganja u trajnost, budući da je mogućnost umiranja i slučajne smrti tako velika. Drugim rečima, geni su besmrtni, ali telo je jednokratno.

Barem je to ideja koju je gerontolog Tomas Kirkvud razvio u kasni 1970-im. Od tada su dokazi koji potvrđuju tu teoriju jednokratnog tela postali značajno brojniji. Pre nekoliko godina, Kirkvud je dokazao da dugovečnije životinje imaju bolji sistem obnove od kratkovečnijih.

Dugovečnije životinje su ili pametnije ili veće ili prilagođene sigurnom životu – poput ptica i šišmiša koji su razvili krila kako bi im život bio malo sigurniji. Ako možete da izbegnete nezgode koje okolina skriva barem malo ako odletite od opasnosti, ako ste pametniji ili veći, tada je telo manje „odbacivo“ i isplati se uložiti veću količinu energije u njega.

Da li žene žive duže od muškaraca jer su njihova tela manje „odbaciva“? Ovaj navod, zapravo ima odličnu biološku potvrdu. Kod ljudi, kao i kod većine životinjskih vrsta, žensko telo je jako važno za uspešnost reprodukcije. Fetusu je potrebno kako bi rastao u njemu, a novorođenčetu je potrebno kako bi se hranilo.

Prema tome, ako je žensko telo previše oslabljeno štetom, postoji stvarna pretnja po rođenje zdravog potomka. Muška reproduktivna uloga zavisi manje od kontinuiranog dobrog zdravstvenog stanja.

Okrutno je reći da, što se biologije tiče, jedina misija muškaraca je da privuče partnerku i onda može i da umre. Istraživanje sprovedeno među decom Tanzanije pokazalo je da su deca koja su izgubila oca pre 15. godine bila malo niža od vršnjaka, a visina je razumno dobar pokazatelj zdravlja.

Međutim, deca koja su izgubila majku prošla su još gore – bila su niža, siromašnija i kraće su živela od dece bez oca. Sa evolucijskog gledišta, međutim, pobuđivač „ljubavnog“ uspeha kod muškaraca uopšteno nije i pobuđivač dugovečnosti. Zapravo su, visoki nivoi testosterona, koji pogoduju muškoj plodnosti, poprilično loši za duže preživljavanje.

Žene se još uvek bore kako bi dostigle ravnopravnost u mnogim sferama života. Međutim, biti manje „odbaciv“ je blagoslov koji na neki način kompenzuje neravnopravnost polova.

Postoje dokazi dobijeni iz istraživanja na glodarima koji ukazuju na to da se ćelije u ženskom telu bolje obnavljaju nego one u muškom, i da hirurško odstranjivanje jajnika eliminiše tu razliku.

Kao što mnogi vlasnici pasa i mačaka znaju, steriliziovan mužjak često živi duže nego ženke na kojima nije sprovedena sterilizacija. Zaista, dokazi potvrđuju napomenu da je kastracija kod mužjaka karta za duži život. Može li isto vrediti i za ljude?

Evnusi su nekada bili pripadnici elite u mnogim društvima. U Kini, su dečake kastrirali kako bi im se omogućila služba caru bez rizika oplodnje carskih konkubina. U Evropi, takve ekstremne prakse su se sprovodile kako bi se održao pevački kvaliteta dečaka na prelazu u adolescenciju (takozvani kastrati koji su činili i čuveni Hor bečkih dečaka, a život jednog kastrata opisan je u filmu Farineli).

Istorijski podaci nisu dovoljno kvalitetni da bismo ustanovili da li su evnusi živeli duže od normalnih ljudi, ali ipak neki mali podaci zagovaraju tu teoriju. Pre mnogo godina, kastracija muškaraca u institucijama za mentalne bolesti bila je iznenađujuće uobičajena.

Jedno istraživanje na nekoliko stotina muškaraca u neimenovanoj ustanovi u Kanzasu, pokazuje da su kastrirani muškarci u proseku živeli duže za 14 godina od nekastriranih muškaraca. Bez obzira na to, sumnjamo da bi bilo koji muškarac odabrao tako drastičan lek kako bi kupio nekoliko dodatnih godina, piše Nacionalna geografija.