Miroslav (Stara Pazova): Odlazak u Sokobanju

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Od kada smo se Milka i ja uzeli živeli smo u skladnom i srećnom braku. Iako sa skromnim primanjima, uspeli smo uz dosta poteškoća da isškolujemo svoje troje dece i da ih izvedemo na životni put kao časne, plemenite i lepo vaspitane ljude. Posvetivši se svojoj deci, uživali smo u njihovom odrastanju, u uspesima na sportskim poljima, a naročito u školovanju. Kada je tome došlo vreme sinovi su se poženili, a kćerka se udala. Pošto smo ostali sami u kući, rekao sam Milki da je došlo vreme da se posvetimo jedno drugom i da više uživamo u životu. Predložio sam joj da na leto odemo na odmor na more.

„Sa tobom bih išla i na kraj sveta, a osim toga otkada smo u braku, nigde još nismo išli na odmor“ zadovoljna, oduševljeno odgovori Milka.

Te godine, početkom proleća, odlučili smo da ćemo odmor provesti na moru u Crnoj Gori, tamo gde sam kao đak osnovne škole išao na ekskurziju. O tako značajnoj odluci Milka se, sva srećna, pohvalila našoj kćerci.

„Ali mama, zar si zaboravila da ja u to vreme očekujem bebu?“

Milki je istog trena bilo jasno da su svi naši planovi, oko odlaska na more, pali u vodu. Prihvatila je to potpuno mirno i ravnodušno, tešeći i mene i samu sebe:

„Valjda je tako moralo biti, ali neka biće još prilika, uostalom život je pred nama. Ipak, najvažnije u svemu ovome je da imamo troje zlatne dece koji su se svi lepo skućili i koji su nas obradovali sa tri unučeta, i daće bog četvrtim, koje je već na putu. Nadam se da će ih biti još. Zar ima nečeg lepšeg od toga? Zar to nije prava sreća? Neki, koji nemaju ni kučeta ni mačeta, odlaze kojekuda tragajući za srećom kao muve bez glave. Nekima je, opet, glavni cilj kada se vrate sa tih njihovih putovanja, da se hvale kako su se provodili i kako su uživali, a ko zna kako im je zapravo bilo.“

Ni sledeće godine, ali ni narednih nekoliko godina nismo imali sreće da odemo na more. Razlozi su bili svakojaki, a najčešće finansijske prirode.

To nas nije obeshrabrilo da i dalje pravimo planove oko izbora mesta za letovanje. Posle nekog vremena zaključili smo da bi nam umesto odlaska na more više odgovarala neka od banja. Do njih se brže dolazi, i što je još važnije boravak u nekoj od banja u Srbiji mnogo je povoljniji nego na moru. Međutim, kada god smo te naše snove trebali da ostvarimo sreća bi nam, kao i sa odlascima na more, okretala leđa.

***

Poslednji put kada nam se nije ostvarila želja da odemo na odavno planirani odmor bio sam totalno razočaran. Ljutito sam rekao Milki kada dobijem prvu penziju, da me niko i ništa više neće zaustaviti da odem negde da vidim sveta, a ako ona ne bude htela da ide da ću sam otići.

Kako se bližio moj odlazak u penziju mnogi su mi govorili da se po mom izgledu videlo da mi je banja bila čak i neophodna. Iscrpljen od dugogodišnjeg teškog posla, osećao sam se umorno, bezvoljno i nezainteresovano.

Kada je čas odluke, u vezi našeg odlaska na odmor, koji sam nebrojeno puta najavljivao, došao, Milka se ponašala potpuno ne zainteresovano kao da se to na nju ne odnosi.

„Branko, sve tvoje stvari za boravak u banji, ili bilo gde da si naumio da ideš, već danima su u torbama, uključujući i knjigu o Sokobanji. Ako si rešio da baš danas ideš, nemam ništa protiv. Kao što znaš, naš najmlađi unuk Danilo, za dva dana slavi svoj prvi rođendan. Valjda je red da i mi tamo budemo.“

„Milka, izvini, ali ovog puta ja jednostavno moram da idem i ne želim zbog toga nikome da se pravdam“ u jednom dahu joj odgovorih.

„U redu, neka bude po tvome, ali te molim kada se tamo smestiš da odeš kod njihovog doktora, kad nisi hteo kod naših doktora, da te dobro pregleda. Želim ti da se lepo provedeš i da mi se kao nov vratiš.“

U međuvremenu je stigao Anđelko, moj najbolji prijatelj, da me odveze do autobuske stanice.

Predveče, toga istog dana, pošto sam se smestio u jednom privatnom pansionu i raspremio stvari,  javio sam se Milki da sam stigao u Sokobanju i da je sve lepše nego što sam zamišljao. Još sam joj rekao da bi voleo da je i ona sa mnom.

„Bar ti uživaj kad ne možemo oboje. Na telefonu ne moraš da štediš. Javljaj se kada god budeš mogao“ odgovori mi Milka skoro plačući.

Odmah posle razgovora pošao sam u trafiku da kupim neki časopis. Prelazeći ulicu, na mene je naleteo jedan automobil. Bez svesti ostao sam  da ležim na putu. Posle toga su me kolima hitne pomoći odvezli u obližnju bolnicu. Naravno da Milka nije mogla ni da pretpostavi šta mi se  desilo.

***

Trećeg dana probudio sam se iz kome, a narednog dana Milka me pozvala telefonom.

„Zdravo Branko! Ti kao da si zaboravio na mene. Što se nisi javio? Kako si?“ pomalo ironično, a više ljutito pitala me moja draga.

Prvo sam se malo nakašljao, a onda počeo razgovor nekim čudnim promuklim glasom. Rekao sam joj da se osećam kao da lebdim na nekom oblaku, a zatim kako plovim nebom i tako uživam u pogledu na Sokobanju.

„Vidim ja da je tebi pivo udarilo u glavu. Baš tebe briga za mene što sam se poslednja dva dana baš naradila, a ti se tamo uz pivo provodiš. Kod doktora si naravno zaboravio da odeš.“

Iako me užasno bolela glava znao sam šta će Milka da me pita. Odgovorio sam joj, pun sebe, da su dva doktora pored mene koji strpljivo čekaju da završimo razgovor pa da me pregledaju.

„Bolje bi ti bilo da se okaneš tih doktora što sa tobom piju“ odgovori mi Milka povišenim tonom i prekinu vezu.

Zbog takvih Milkinih komentara nisam  želeo da joj kažem ni šta mi se desilo, ali ni da se nalazim u bolnici.

Bolničke dane sam prekraćivao tako što sam zamišljao kako se u prelepom sokobanjskom parku srećem i družim sa znamenitim ljudima koji su nekad posećivali Sokobanju. Miljenici su mu bili književnici Branislav Nušić, Isidora Sekulić i Stevan Sremac. Ipak, najviše mi je u mislima bio Hajduk Veljko, junak prvog srpskog ustanka, opevan u mnogim pesmama. Pored toga zamišljeno sam odlazio do Soko Grada, a predveče bi isto tako zamišljeno dugo šetao pored sokobanjske reke Moravice. Desetog dana kako su me primili u bolnicu, na moj zahtev, otpustili su me, iako sam imao povremene glavobolje. Zbog toga sam odlučio da za nekoliko dana produžim boravak.

Većinu svoga vremena sam provodio u sokobanjskom parku sedeći sam na klupi. Pokušavao sam da uživam u stvarnom sokobanjskom ambijentu, ali sa mojim glavoboljama to je bilo skoro ne moguće. Milka mi je stalno bila na pameti. Često sam je zamišljao da sedi pored mene, kako razgovaramo. Kada bih shvatio da je to samo moja želja svim silama sam se trudio da razumem njenu preteranu vezanost za decu i unuke. Pitao sam se da li bi bila sretnija da je i ona došla, ili što je ostala kući zbog unukovog rođendana.

Gledajući brojne zaljubljene parove kako šetajući parkom blistaju od sreće shvatio sam  da je prava sreća jedino ako se sa nekim deli. Rešio sam kada dođem kući da sa Milkom o tome ozbiljno porazgovaram.

***

Kući sam stigao upravo za moj rođendan. Svi moji su došli da mi čestitaju rođendan, ali i da čuju kako sam se proveo u Sokobanji. Samo što sam otvorio vrata dnevne sobe, prišao mi je stariji sin.

„Tata, pa ti odlično izgledaš, kao da si se podmladio! Po tebi se vidi da si zaista bio u Sokobanji. Izgleda da je Branislav Nušić bio u pravu kada je jednom rekao: ‘Sokobanja Soko Grad, dođeš star odeš mlad.'“

I mlađi sin je imao komentar u vezi mog izgleda. „Tata, da nije tamo, možda, bila neka mlada baba kada si se tako podmladio?“

„Ućutite vas dvojica!“ sva uzbuđena viknu Milka, „Najvažnije je da nam se Branko sa tako dalekog puta vratio, iako se podmladio.“

Svi prisutni prsnuše u smeh, a Milka me tako snažno zagrli kao da sam joj sve ovo vreme zaista nedostajao.

Miroslav Mahač, Stara Pazova

Fotografija: La région de Sokobanja, Nikola Milošević