1. mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Zdenko Laurić
„…Putopis je pre svega autobiografija
jednog srca i jedne pameti…“
Jovan Dučić
Na glatkoj površini reke ogledali su se prvi zraci sunca tek nastupajućeg dana. Brod je lagano klizio ka pristaništu. Na palubi se čuo žagor mnogobrojnih putnika koji su sa nestrpljenjem čekali da brod pristane. Oduševljenje je raslo. Prizor lep, skoro nestvaran. Niko nije ostao ravnodušan posmatrajući tvrđavu koja se nalazila, kao na dlanu, ispred njih. Bedemi moćni, okruženi zelenom rekom u kojoj se kupa drveće i rastinje oko njega. Vodič je pričao istorijat grada-tvrđave koji je ponosno izdržao brojne ratove, stradanja kroz vekove, održavši se do danas u svojoj stamenitosti. Zablistao je beli grad na obali dve reke, koje su ga činile veličanstvenim. Brod je pristajao, uz lagano brujanje motora i šum vode, koju je sekao svojim pramcem. Besprekorno čisto, i cvetnim žardinjerama ukrašeno pristanište, krasila je pristanišna zgrada.
Moja saputnica i ja polako hodamo, prateći svoju grupu koja se uputila ka platou na kome se turistima nudi osvežavajuće piće, kako bi za trenutak predahnuli, dok od svog vodiča ne dobiju uputstvo i program koji je predviđen za obilazak grada. Moja saputnica, inače moja prijateljica koja živi u susednoj zemlji koju takođe krase obale plavog Dunava, imala je odličnu ideju kada mi je predložila da zajedno krenemo na krstarenje Savom i Dunavom, s obilaskom grada. Odavno je želela da obiđe moj grad, ali nije imala prilike.
U grupama se polako približavamo uskim, strmim stepenicama, koje će nas za koji tren odvesti do gornjeg dela grada. Panorama koja se može videti dok stojimo na samom vrhu stepeništa, pruža pravo zadovoljstvo. Na drugoj strani reke, kao da izranja novi velelepni grad, sa visokim zgradama, gustim saobraćajem i uobičajenom vrevom. Dve reke koje se spajaju, krišom za sobom ostavljaju veliko zeleno ostrvo, nedirnute lepote sa florom i faunom koja se retko može naći nedaleko od urbanog grada. Prizor upotpunjuju i simpatične drvene kućice, koje služe za odmor i opuštanje zaljubljenika u reku, kao i nezaobilazni čamci, uredno privezani uz njih. Na jednom mestu spoj prirode i betona, brzog gradskog života i prirode koja odmara. Ali, uzbuđenje tu ne prestaje, jer turiste tek očekuju nova prijatna iskustva.
Po grupama, uz svoje vodiče, lagano se krećemo kroz usku ulicu, popločanu kaldrmom i oivičenu drvoredom. Prati nas prijatna svežina povetarca, koji osvežava vreo letnji dan. Sa leve strane lepa žuta kuća na kojoj se nalazi tabla. Vodič objašnjava da je u toj kući živeo poznati i cenjeni žitelj grada vredan pomena. Ime Mihaila Petrovića Alasa, znamenitog srpskog naučnika i strasnog alasa, odzvanja ovom malom, ali poznatom ulicom. Sa velikim interesovanjem, turisti ga slušaju i pamte ovu interesantnu priču. Možda će je ispričati svojim unucima koji će jednoga dana i sami poželeti da obiđu naš grad. Prostor koji obilazimo je u svemu specifičan. Kao da je vreme stalo, a opet je nekako sadašnji, stvaran. Mali trg u centru krasi stara kamena česma, kao fontana iz koje neumorno žubori voda, a da se ne može naslutiti gde nestaje bez traga. Neki turisti prilaze da se osveže.
Nedaleko od česme sedi dečak na drvenom tronošcu i svira na fruli čiji se tanani zvuk razleže oko nas. Ovaj neobični prizor, upriličen je samo za našu turističku grupu kako bi stranim gostima bio oživljen jedan mali deo naše bogate kulturne baštine. Mnogi prvi put vide takav instrument, te prilaze da ga bolje osmotre. Vodič objašnjava da je frula instrument koji su koristili uglavnom mladi pastiri dok su čuvali stado. Pored dečaka, na kaldrmi, stoje poređani uzorci frula i drugih predmeta iz naše narodne radinosti koji su bili u upotrebi u svakodnevnom životu. Mnogi turisti, oduševljeni, kupuju predmete koji će ih, kao suvenir, podsećati na ovo lepo putovanje.
Od trga, ulica desno vodi ka staroj biblioteci, koja je srušena prilikom bombardovanja Beograda, ali su i dalje vidljivi ostaci njenih zidina. To je mesto gde, jednom godišnje, poklonici i ljubitelji književnosti donose svoje knjige koje spuštaju na porušene bedeme, u znak sećanja na nekadašnju biblioteku. U nastavku obilaska, prolazimo pored zgrade Patrijaršije i Saborne crkve u čijoj blizini se nalazi Konak kneginje Ljubice. Nakratko ulazimo da ga obiđemo i dok od vodiča slušamo istorijat konaka, divimo se njegovom autentičnom enterijeru.
Obilazak nastavljamo krećući se ka najčuvenijoj ulici u Beogradu koja svoje ime duguje Knezu Mihailu. Prolazimo pored uličnih galerija u kojima izlažu slikari amateri, kao i oni koji su ostvareni u slikarstvu, kako kod nas tako i u inostranstvu. Tu se mogu videti, baš kao na Monmartru u Parizu, i oni večiti optimisti koji ceo svoj život pokušavaju da, slikajući na ulici, na licu mesta, dokažu svoj talenat. Naravno, slučajni prolaznici kao i turisti na to gledaju blagonaklono i sa simpatijama.
Nastavljamo dalje, i nailazimo na mladu devojku koja recituje stihove poezije, oko sebe okupljajući grupu ljubitelja i zaljubljenika u tu umetnost. Nedaleko od nje, jedna pozorišna trupa izvodi performans, sklad pokreta i mašte. Grupa žena zastaje pred drvenim kućicama u etno-stilu. Od prodavaca u nacionalnoj nošnji, koji im ljubazno nude svoje suvenire, kupuju one najneobičnije koje će potom poneti u svoju zemlju, želeći da u svom sećanju sačuvaju trajnu uspomenu na ovaj prelepi deo grada u kome su boravili. Prolazimo pored Biblioteke grada ispred koje se nalazi nekoliko tezgi gde se, kao u svojevrsnim malim pokretnim antikvarnicama, prodaju retke i stare knjige.
Prelazimo ulicu i lagano se stapamo sa zelenilom parka na Kalemegdanu. Diveći se ulazimo u istoriju drevnog grada na obali Save i Dunava. Laganom šetnjom, obilazimo Prirodnjački muzej, Vojni muzej, umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorić“, Damad Ali-pašino turbe, crkvu Ružicu i Crkvu Svete Petke. Obilazak završavamo ispred spomenika „Pobednik“. Ponosna na svoj grad i na ono što može da pruži turistima, lagano se sa svojom saputnicom i gošćom kojoj sam, nadam se, bila dobar domaćin, približavam brodu.
Sunce je već prevalilo put ka zalasku. U tišini predvečerja, uronjene u svoje misli, polako sumiramo utiske. Dok naš brod, uz brujanje motora, isplovljava sa Savskog pristaništa, iza nas ostaje usnula Tvrđava koja se, pokrivena modroplavim oblacima, sprema za počinak. I dok moja saputnica meditira nad prizorom sutona na reci, otvaram svoju beležnicu i zapisujem prve redove ovog putopisa…
Ljiljana Stjelja, 67 godina
dipl. defektolog u penziji, Beograd
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“