Kada ću postati JA?

Koliko smo verni sebi? Kada jedna osoba zaista postane ono što jeste? Sudeći prema istraživanjima dve naučnice, ljudi kako stare tako više sebe doživljavaju kao nekog ko je veran sebi.

Živi u skladu sa svojom prirodom – to je uobičajeni savet. Ali šta zapravo znači biti autentičan? Kao psihološki koncept, autentičnost jednostavno znači prihvatanje onog što jesmo, u svojoj suštini, i delovanje u skladu sa sopstvenim vrednostima i verovanjima.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Mnogi socijalni psiholozi, kao što sam i ja, takođe prihvataju laički pristup definiciji. Drugim rečima, autentičnost je subjektivna procena. Samo smo mi sami upoznati sa tim da li se u određenoj situaciji ponašamo verodostojno ili ne.

Da li ljudi, kako vreme prolazi, sebe procenjuju kao manje ili više autentične? Sklona sam mišljenju da ljudi misle da sve više postaju verni sebi kako vreme prolazi. Uostalom, većina nas bi volela da misli da se razvijamo i menjamo na pozitivan način.

Neprekidno bombardovanje porukama da „budemo verni sebi“ možda ukazuje na to da nas neka sila sprečava da u potpunosti izrazimo svoje pravo sopstvo. Kako postajemo stariji, možda doživljavamo više slobode da budemo istinski mi – slobode da prevaziđemo bilo šta što nas prisiljava da se sakrijemo iza fasade i da postanemo verni sebi onako kakvim sebe doživljavamo.

U našem nedavno sprovedenom istraživanju, moja koleginica Rebeka Šlagel i ja rešile smo da testiramo da li ljudi veruju da se njihov osećaj autentičnosti menjao tokom života. Vođene intuicijom koja nam govori da je pronalaženje i izražavanje istinskog ja zajednički cilj ljudi, predvidele smo pozitivan razvoj autentičnosti tokom vremena. Ljudi bi sebe doživljavali kao nekog ko postaje bliži svom pravnom jastvu tokom života.

Pravolinijski razvoj ili dostizanje određenih nivoa?

Postoje takođe i različiti oblici koje promene autentičnosti mogu poprimiti. Jedna od mogućnosti je jednostavno pravolinijsko napredovanje autentičnosti kod kog ljudi sebe doživljavaju kao nekog ko sve više postaje veran sebi kako prolaze dani, nedelje, meseci, godine i decenije. Ovo je zasnovano na našoj ljudskoj sklonosti da se samopoboljšavamo. Mi imamo snažnu i prirodnu želju da sebe pozitivno posmatramo.

Postoji i mogućnost da ljudi primećuju istinski napredak i onda period mirovanja koji mu sledi. Ovo naučnici nazivaju iluzijom „kraja istorije“ kada ljudi veruju da su u odnosu na prošlost postali verodostojniji u sadašnjosti i da će se u određenom trenutku veoma malo promeniti u budućnosti. Dostići će tačku „vrha autentičnosti“ tokom svog života.

Testirali smo ove suprotstavljene mogućnosti u setu istraživanja objavljenom u časopisu „Self and Identity“ (Sopstvo i identitet).

U prošlosti smo najmanje „bili svoji“

U našem prvom istraživanju, učesnici sa jednog velikog univerziteta zamoljeni su da razmisle o tome kako se njihovo pravo sopstvo odnosi prema tri vremenska koncepta: prošlo sopstvo (ko su oni bili kada su završili srednju školu), trenutno sopstvo (ko su oni sada) i buduće sopstvo (ko će oni biti na kraju akademskog semestra).

Njima su prikazani slikovni prikazi koji su se sastojali od osam pari Venovih dijagrama koji su prikazivali sve veće preklapanje između njihovog „pravog sopstva“ i vremenskih koncepata o sebi. Što je bilo veće preklapanje između dva kruga, to je više svaki vremenski koncept sopstva obuhvatao nečiji pravi doživljaj sebe.

Učesnici su izvestili da se njihovo istinsko jastvo najmanje preklapa sa nekadašnjim, zatim slede trenutno jastvo i buduće. Drugim rečima, ljudi veruju da vremenom sve više postaju autentični i da će se to dešavati i u budućnosti. Ovo je posebno vredno pažnje, sa naše tačke gledišta, kada se ima u vidu da su ove samoprocene rađene tokom kratkog perioda života ljudi (tj. pet-šest meseci).

Što stariji, to verniji sebi

U drugom istraživanju, proučavali smo da li ljudi doživljavaju sve veći osećaj autentičnosti tokom sveg životnog veka. Regrutovali smo učesnike različitih starosnih grupa. Zamolili smo ih da zamisle svoj život kao da je knjiga ili roman, da urede periode svoje životne priče u poglavlja i da svako poglavlje svoje životne priče završe merilima koja su verna njima.

Nakon ovog zadatka, pitali smo učesnike da razmisle šta je ono što sledi u njihovoj životnoj priči – buduća poglavlja njihove životne priče. Oni su svako od svojih budućih poglavlja završavali istim merilima.

Ispostavilo se da je vreme povezano sa većom percepcijom autentičnosti. Percepcija autentičnosti se naglo povećava u nekoliko poglavlja koja su prethodila trenutnom i nastavila je da se povećava kroz prvih nekoliko budućih poglavlja. Iako ovaj smer razvoja donekle nije bio očekivan, slutin da ovo odražava period samoistraživanja kada ljudi traže i možda uspevaju da „nađu sebe“.

Slično rezultatima u našem prvom istraživanju, ljudi su skloni da veruju da postaju sve bliži pravom sebi tokom života. Dokazi iz oba istraživanja idu u prilog objašnjenju samopoboljšanja verodostojnosti onakvog kakvim ga shvatamo tokom vremena.

Budući da autentičnost predstavlja subjektivni sud o tome koliko dobro nečiji svakodnevni postupci reflektuju vrednosti i verovanja njegovog istinskog ja, ova istraživanja sugerišu da se naš osećaj autentičnosti neprestano menja. Ne mislimo o sebi kao o ustajalim bićima. Štaviše, ljudi imaju pozitivna očekivanja da će se oni neprekidno kretati ka tome da postanu ono što zaista jesu. Ljudi veoma vrednuju spoznaju onoga što jesu i izražavanje toga. Toliko to vrednuju da veruju da će njihovo buduće sopstvo biti verodostojnija verzija trenutnog sopstva, a da je njihovo trenutno sopstvo autentičnije nego prošlo.

Osećaj sve veće autentičnosti tokom života – univerzalan

Na kraju, važno je napomenuti da su učesnici naših istraživanja bili samo iz Sjedinjenih Država. Mada se autentičnost može smatrati isključivo zapadnjačkim pojmom, prethodna istraživanja su pokazala da je doživljaj stanja autentičnosti (i stanja neautentičnosti) slično u zapadnoj i u istočnoj kulturi. Ovo znači da je verovatno da su i ovi osećaji o sve većoj autentičnosti tokom vremena univerzalni.

Autentičnost će i dalje biti „reč u trendu“ u vekovima koji dolaze i ljudi nikad neće prestati da promovišu važnost toga da čovek bude veran sebi, autentičnom sebi. Jedina mogućnost da se to dogodi je možda kada nam naš subjektivni osvrt na autentičnost konačno kaže da smo najbliže onome kako sebe vidimo.

Elizabet Seto za Aeon

Izvor: Aeon
Slike: Tri samoportreta Rembranta: u 26, 46. i 63. godini života

Elizabet Seto je direktorka laboratorije Self and Existential Thoughts and Observations (SETO) i docent psihologije na Kolbi koledžu u Mejnu.

Kada je u pitanju sopstvo, ono bi moglo da nas odvede i na stranputicu :-) Podsećamo na tekst: