Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Branka (Beograd): Put u zemlju svile

Branka (Beograd): Put u zemlju svile

Branka (Beograd): Put u zemlju svile

1. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Autorke priče Branke Ribar Brajić, Peking

Dok se avion približavao Pekingu, ja sam ponovo u glavi „premotavala film“ o mom višedecenijskom interesovanju za Kinu. Kad je to počelo? Kako je počelo?

***

Prvo pominjanje imena Kine ili nečeg što je kinesko, seže u najranije detinjstvo i urezalo se u moje pamćenje kao prijatan doživljaj. Bile su to bajkovite dečije radio-emisije u kojima su junakinje bile kineske princeze koje su imale ljupka, melodična imena i isto tako melodične glasove. Dodatnu radoznalost izazivala je jedna starija rođaka koja se rado hvalila svojim „pravim kineskim porculanskim šoljama“.

Na ova prva detinja i pojednostavljena saznanja o Kini, slagala su se druga i drugačija; ona su, uporedo sa mojim odrastanjem, dobijala različite sadržaje i postepeno me približavala toj dalekoj, velikoj i tada izrazito tajanstvenoj zemlji…

Veliki zamah koji je ova zemlja doživela poslednjih decenija na svim poljima i to na planetarnom nivou, učinio je da ova destinacija postane vrlo izazovna i zanimljiva. Moram priznati da je i u meni tinjala želja i radoznalost da sve te promene vidim „na licu mesta“. Do pre tri-četiri godine, ova moja želja bila je potpuno utopistička, ali je sticaj okolnosti, u najvećoj meri vezanih za učenje kineskog jezika, doprineo da me stvarnost demantuje na sjajan način. Utopistička želja postala je realnost i prošlog leta kročila sam hrabro na tle Kine!

Od samog početka sam shvatila da su moja predznanja i predstave o Kini bili samo bleda senka onoga što ću tokom boravka konkretno videti i doživeti. A videla sam i doživela mnogo. Imala sam zadovoljstvo da posetim veličanstvene znamenitosti, hramove, dvorce, trgove, muzeje koji su, svaki na svoj način, svedočili o jednoj dugotrajnoj civilizaciji.

Moj jednomesečni boravak u Pekingu bio je, u pravom smislu reči, krcat sadržajima, budući da se razlikovao od uobičajenih turističkih putovanja. Dosta vremena bilo je posvećeno usavršavanju jezika i upoznavanju kulture, ali je velika pažnja, naravno, poklonjena i obilasku znamenitosti u samom Pekingu i njegovoj okolini. U narednim redovima pokušaću da od mnoštva doživljaja, obilazaka, utisaka, susreta, izdvojim one najzanimljivije, ne bih li nekako prenela svoje viđenje Kine, prvenstveno Pekinga… To nije nimalo lako, s obzirom da se radi o jednom ogromnom, dinamičnom gradu, koji ima 17 miliona stanovnika u užem području, a 21 milion u širem. Takođe se radi o gradu prepunom kontrasta, sa mnogobrojnim znamenitostima koji su svedoci duge kulturne tradicije, ali isto tako i o gradu sa nesumnjivim obrisima modernog megapolisa.

Kad je reč o istorijskim nasleđu, teško je i nezahvalno porediti po značaju i lepoti sve bisere kineske i svetske baštine. Ako bi ipak nešto trebalo izdvojiti, to bi onda bio nezaboravan i jedinstven doživljaj penjanja na Veliki kineski zid. Kinezi ga, inače zovu: Dugački zid, za šta zaista ima opravdanja, jer je ovo monumentalno zdanje dugo skoro devet hiljada kilometara i slovi za najveću građevinu na svetu. Istini za volju, samo penjanje na Veliki zid bilo je prilično naporno, bez obzira što se odvijalo po lepim dekorativnim stepenicama, sa čestim odmorištima. Nije slučajno što je među Kinezima omiljena izreka „Onaj ko se nije popeo na Dugački zid, taj nije pravi čovek“ (na kineskom: „Bu dao chang cheng, fei hao han„).

Dakle, kad se jednom krenulo, nije bilo uzmicanja. Sa zadovoljstvom konstatujem da je odbranjena čast seniora! Nagrada za trud je takva da se ne može dočarati ni najsavršenijom kamerom. Jednostavno, zanemite okruženi tim drevnim zidinama i dobijete nekakav osećaj bezvremenosti i kosmičke veličine.

Naravno, osvajanje Velikog zida jeste jedinstven dozivljaj, ali bi bilo nepravedno potceniti sve druge znamenitosti koje smo posetili i koje su po pravilu uvrštene u svetsku baštinu pod zaštitom UNESCO-a. Nabrojaću i osvrnuti se samo na neke od njih: Zabranjen grad, Nebeski hram, Letnji dvorac, Konfucijev hram, Muzej nauke i tehnologije, Muzej grada Pekinga i mnogi drugi. Svaki od ovih objekata je na neki način svojevrsni biser, bilo sa istorijske ili arhitektonske i građevinske strane gledano. Samim tim, zavređuje da se razgleda mnogo duže od nekoliko sati, koliko se, po pravilu, to čini.

Možda je Zabranjeni grad dobar primer za mesto na kome bi se mogli provesti čitavi dani, pa i sedmice. Zabranjeni grad u stvari je kompleks carskih palata koji se nalazi u produžetku trga Tjenanmen, dakle u centru Pekinga i obuhvata 890 zgrada sa 9.999 prostorija. Uprkos ogromnom prostranstvu i velikom broju zgrada, nemate utisak prenatrpanosti i zagušenja prostora. Naprotiv, prijatne boje, prirodni materijali, na prvom mestu drvo i mermer, zatim tradicionalni talasasti krovovi na zgradama koje nisu glomazne, stvaraju harmoničan ambijent, prošaran sa mnogo zelenila koje je nama često potpuno nepoznato. Inače, u vezi sa gradnjom ovog grandioznog dvorskog kompleksa, postoji bezbroj podataka, anegdota i legendi koje zadivljuju današnje graditelje, s obzirom da se radi o gradnji na početku 15. veka. Ovde će biti spomenute dve zanimljivosti: u gradnji je učestvovalo oko 200.000 radnika; za transport velikog kamenja iz predgrađa Pekinga pravljena je veštačka ledena staza, kako bi se to lakše i brže obavilo.

Letnji dvorac, koji je imao manje formalnu funkciju, pleni na neki drugi način. Verovatno je za to zaslužno dobro uklapanje brežuljkastog terena, divnih parkova, mostova i ogromnog jezera Kunming. Zahvaljujući velikoj vodenoj površini koja čini skoro tri četvrtine kompleksa, Letnji dvorac predstavlja prijatan ambijent u letnjim mesecima i neku vrstu izletišta.

Nebeski hram je posebno zanimljiv i može se reći da je prepoznatljiv širom sveta zbog jednog dela koji se često pojavljuje u raznim publikacijama za predstavljanje Pekinga i na neki način je jedan od simbola Pekinga. Radi se o Dvorani molitve za uspešnu žetvu koja je velika trospratna kružna građevina, visoka 38m i prečnika 36m. Deluje impozantno i izdvaja se svojom visinom od drugih paviljona. Posebna zanimljivost ovog zdanja je u tome što je izgrađeno isključivo od drveta i bez eksera!

Opisima i utiscima nikad kraja, pa bih zaokružila ovu malu celinu koja se odnosi na remek-dela koja su svedoci prošlosti. Lično sam se uverila da ih narod Kine brižljivo čuva i masovno posećuje. Pred nekim muzejima, redovi se formiraju u pet sati izjutra i disciplinovano se čeka; tu su zajedno jedni uz druge, čitave porodice, stari i mladi, s tim što među mladima ima, za naše pojmove, neuobičajeno mnogo sasvim male dece.

Kao neka vrsta spone kojom se mogu povezati prošlost i sadašnjost, treba svakako pomenuti pekinški Hutong, neku vrstu autentičnog starovremskog trgovačkog centra sa mnogo načičkanih radnjica i malih restorana. Ulice su uzane, sve vrvi od posetilaca, mnogo je šarenih, pretežno crvenih natpisa, širokih traka, razapetih visoko preko ulice, i uopšte, vlada neopisiva živost. (Možda se može napraviti neka daleka analogija ovog dela Pekinga sa našom Skadarlijom.)

I kao što u Hutongu postoje radnjice u koje može da stane jedva dvoje-troje ljudi, tako ulica Vangfuđing, jedna od žila kucavica modernog Pekinga, pruža raskošnu ponudu luksuznih prodavnica svih svetskih „brendova“, ogromnih robnih kuća, hotela, restorana… Ovde neizostavno treba pomenuti čuvenu knjižaru, zdanje u kome je prostor od pet-šest spratova ispunjen neverovatnom količinom knjiga (sa malim dodatkom suvenira i tehničke robe). Posle prvog udara ošamućenosti zbog mnoštva knjiga, novopečenog posetioca odmah snalazi i drugi udar, a izazivaju ga nebrojeni pasionirani čitaoci koji sede na podu, uz police sa knjigama. Oni potpuno mirno prelistavaju knjige koje žele da kupe i niko na to ne obraća pažnju.

Pored ekskluzivnih restorana u centru, Peking pruža u svim svojim delovima, uključujući i skromniju periferiju, neslućene mogućnost za uživanje u čuvenoj kineskoj kuhinji. Za svaki ukus, a bogami i svaki novčanik, može se naći nešto dobro. I prilično okoreli skeptici, među koje je spadao i autor ovih redova, na kraju moraju da odaju priznanje majstorima-kuvarima, jer, oni to, jednostavno, dobro rade.

Majstori-kuvari nisu, naravno, jedini koji dobro rade svoj posao. Od mnogobrojnih vrhunskih proizvoda koje sam i sama videla, koristila, kupila, ovde ću pomenuti samo dva, najpoznatija, a pritom potpuno nesrazmerna po veličini: jedan je ogroman, a drugi može da stane u džep kaputa.

Prvi zagonetni vrhunski proizvod je ultrabrzi voz kojim sam se vozila na relaciji Peking-Tjenđin i zaista doživela neopisivo zadovoljstvo pri brzini od 300 km/h. U početku registrujete da pored vas promiču dalekovodni stubovi, zatim se, kako voz ubrzava, sve stapa u jednu celinu. Pri brzinama bliskim 300 km/h, vi ste u avionu, a u stvari ste na zemlji. Fantastičan osećaj!

Drugi proizvod se odnosi na nežnu, meku, sjajnu tkaninu koja je predmet obožavanja žena celog sveta i koja divno stoji svim ženama. Bez sumnje, rešenje ove male zagonetke glasi: kineska svila, jedinstvena i predivna, u hiljadu boja, bezbroj dezena, sa motivima koji od jednostavne marame čine umetničku sliku. Nisam odolela, to je nemoguće.

Eto, to bi bio svojevrsni kineski kaleidoskop koji sam popunjavala utiscima o mnogobrojnim i raznovrsnim mestima koje sam posetila, videla, doživela. Čini mi se da on ne bi bio kompletan bez utiska o ljudima koje sam sretala. Tokom boravka, kako u studijskom delu, tako i pri obilasku znamenitosti i u slobodno vreme, upoznala sam i srela mnogo ljudi raznih profesija, godina, obrazovanja. Bilo je tu prodavaca, službenika pošte, studenata, profesora univerziteta, policajaca na ulici, slučajnih prolaznika… U kontaktu sa njima, osetila sam veliko poštovanje i uvažavanje sagovornika, kao i potpuno odsustvo nadmenosti. Kao ilustraciju ovoga, navešću jedan jednostavan primer koji ću, verujem, dugo pamtiti.

Dolazila sam danima kod istog uličnog prodavca peciva i kupovala doručak. Prepoznao je u meni stalnu mušteriju i spremao mi svako jutro vrlo ukusne lepinjice, sa umetnutim prženim jajetom. Pred polazak, kad sam rekla da neću više dolaziti, izašao je ispred tezge i uz naklon me pozdravio. Ovaj jednostavan gest me iskreno dirnuo i uverio me da pod ovom našom šarenom kapom nebeskom još uvek ima sačuvane ljudskosti.

***

Na kraju, mojim dragim seniorima poručujem sledeće:
Ako vam se ukaže prilika, putujte u ZEMLJU SVILE; ako, pak, prilike nema, pokušajte da je stvorite. Nije lako, ali je moguće. Trud će vam se isplatiti, u to sam sigurna.

Branka Ribar Brajić, 68 godina,
magistar elektrotehnike, Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“