Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Ilustracija: Tomas Sedon, „Kamila i Arapi u Gradu mrtvih Kairo“ (1856)
Sa kartom u ruci čekam ukrcavanje u avion, treperim od uzbuđenja i saznanja da će me uskoro ta moćna ptica poneti putem ostvarenja mog davnog sna. Da li je moguće da ću kroz nešto više od tri sata kročiti na tlo Afrike, osetiti duh tog starog vremena, upoznati ljude i običaje, sasvim drugačije od meni poznatih? Osećam, kao da mi je u sudbini zapisano da moram poći na poklonjenje tim davnim spomenicima, čujem kako me iz daljine dozivaju glasovi drevnih faraona.
Ne znam da li se tako oseća korisnik opojnih sredstava ili vernik fanatik, ali ovo što mene zove su stvarni, verni drhtaji, možda, izazvani saznanjem da sam na pragu ostvarenja te višegodišnje želje. Evo, uskoro ću postati deo tog čarobnog ambijenta, tog usijanog pustinjskog prostranstva, tek zrno peska, ali dovoljno teško da ga ostala zrna ne zatrpaju, ili neka pustinjska oluja ne odnese i tu ostavi zauvek.
Nošena ovakvim mislima našla sam se u avionu, a umilni glas domaćice, nakon dobrodošlice, obaveštava nas o vremenu sletanja, daje neophodna uputstva o ponašanju za vreme putovanja. Zadovoljna sam, jer smeštena na sedištu pokraj prozora, posmatram kako se čelična ptica odvaja od tla, postepeno se gube iz vida ljudi na pisti, svetla postaju sve slabija i na kraju uplovljavamo u more oblaka.
Sa povećanjem brzine letelice raste i adrenalin, ali je to prolazno, jer kada utonete u dubinu oblaka, to ogromno, magleno prostranstvo, kada se bukvalno nađete među zvezdama, a mesec, čini se, dodirujete nogama, to je neopisiv osećaj, istovremeno uzbudljiv, nezaboravan, veličanstven.
Nakon pola časa leta, ljubazno osoblje poslužuje večeru, zatim se gase velika svetla. Tek što sam zadremala, budi me prijatan glas iz zvučnika. Naime, pilot nas obaveštava da će se spustiti malo niže, da posmatramo panoramu Aleksandrije. Grad i luka bljesnuli su pred mojim očima kao novogodišnja jelka ukrašena najraznobojnijim sijalicama i ukrasima, neopisive lepote.
Još se nisam oporavila od utiska koji je na mene ostavila ova slika, kad stižemo do Kaira. Uživam u najčudesnijem prizoru koje moje oči prvi put vide, a prizor je fantastičan. Za tren oka već stižemo u Hurgadu, na naše odredište.
Nakon kratkih formalnosti, vodič nas odvodi do autobusa koji nas prevozi u hotel. Moja koleginica i ja izabrale smo hotel rustičnog imena, a već ulaskom u hol shvatile smo da nismo pogrešile u izboru. Iako je već ponoć prošla, dočekuje nas nasmejano osoblje koje poslužuje osvežavajući čaj, a zatim nas odvode u trpezariju gde nas čeka ukusna večera. Ovo je jedan od najstarijih hotela u centru Hurgade, a čitav kompleks deluje kao ogroman suvenir.
Sutradan odlazimo na plažu koja pripada našem hotelu. Naziv plaže ukazuje na to da su se ovde u davna vremena kupale kraljevske porodice. Ulaz na plažu je u vidu lavirinta, sa jedne strane obgrljena akva parkom, a sa druge velikom marinom, gde su usidrene raskošne jahte.
Pred slikom plaže i boje mora gotovo izgubih dah. Pokušavam da sagledam sve nijanse morske vode Crvenog mora od prozirno bele, beloplave, azurno plave, ljubičaste do crvene koju je moguće uhvatiti samo u odbljesku zalazećeg sunca.
Već prvog dana, vodič donosi plan izleta u okolinu. Opredelile smo se za četiri najatraktivnija i već sutradan krećemo na prvi safari u pustinju.
U zakazano vreme, autobus dolazi po goste iz svih hotela i prevozi na mesto odakle će džipovima krenuti u novu avanturu. Svaka zemlja ima svoj karavan srazmerno broju izletnika. Karavan iz Srbije sačinjava osam džipova obeleženih vidnim brojem. Vozači voze vratolomnim brzinama, takmiče se ko će biti brži, a sve to snima kamerman koji spretno prelazi iz jednog vozila u drugo, pri čemu se džipovi kreću u skoro punoj brzini. Po peščanim dinama, vozači često menjaju putanju, dok se tragovi u pesku brzo gube. Ipak, vozila u kojima se krećemo uvek se sretnu na određenom mestu.
Prvo zaustavljanje je mesto sa kojeg posmatramo pravu fatamorganu. Što se više približavamo tom zamišljenom jezeru, slika se sve više gubi, a mi bivamo sve žedniji. Sreća da se na sva putovanja nose znatne količine vode.
Konačno stižemo na odredište, u beduinsko selo, gde je sve u stilu života od pre više hiljada godina. U šatorima, koji su ručno rađeni od pruća i tkanina, poslužuje se čaj i flaširana voda. Nakon kraćeg odmora, razgledamo okolinu – selo od nekoliko kućica, bebe kamile, pustinjske jariće, a glavna atrakcija je jahanje kamile, koje niko nije propustio.
U selu žene prerađuju kamilju i koziju dlaku, te na primitivnim razbojima tkaju. U selu se nalazi i bunar sa pijaćom, hladnom vodom, pronađenom na dubini od sedamdeset metara. Izgrađena je i veoma primitivna bogomolja u kojoj smo se pomolili i krenuli dalje u pustinu da sa obližnjeg brda posmatramo nestvaran zalazak sunca.
Penjemo se na brdo po klizavom pesku i uglačanim kamenčićima, na visinu od dvesta metara. Konačno stižemo na vrh brda i moja koleginica, onako zadihana, reče: ,,Evo i babe su stigle’’, pošto smo bile najstarije u grupi turista; na šta jedan mladić odgovara: ,,Dabogda ja bio deda, kao što ste vi babe.’’ Cela grupa prasnula je u smeh, nakon čega su usledili komplimenti za našu energiju i vitalnost.
Idemo dalje na mesto rezervisano za druženje. Ulazimo na ogroman plato oivičen brdima peska iz kojih kao zvezde blješti mnoštvo sijalica. Prisustvujemo umetničkom programu, a zatim nam služe večeru u vidu ogromnog švedskog stola, prepunog raznovrsnih jela. Na jednom stolu se peku vrlo ukusni ćevapi, a na drugom stolu je voće i orijentalne poslastice, te svako bira hranu po želji.
Posle večere, sledi ples i druženje uz muziku, zvuci tam-tama se prolamaju kroz dvoranu do kasno u noć. Na povratku se zaustavljamo da uživamo u Mlečnom putu, gde su zvezde toliko vidljive zbog čistote pustinjskog vazduha, da imam osećaj da su tu nadohvat ruke, načičkane, bukte i samo ih treba ubrati.
Opijen romantikom zvezdanog neba, jedan mladić iz grupe se popeo na krov džipa i počeo da recituje tekst Romea iz komada ,,Romeo i Julija’’, dozivajući svoju dragu. Ovaj izlet nas je sve ispunio pozitivnom energijom, kao da smo prisustvovali hodočašću na kome smo očistili dušu i telo. Da li je tome doprineo boravak u bogomolji, ili su to drevni egipatski bogovi preneli deo blaženstva i mira na nas, obične smrtnike?
Sledeći dan provodimo na našoj Kraljevskoj plaži, uživamo u kupanju i sunčanju i sumiramo utiske sa safarija. Posle večere izlazimo u šetnju, jer grad oživi tek u kasnim večernjim satima. Već nakon par minuta, gubimo se u nepreglednoj gužvi i šarenilu mnogobrojnih šetača i tezgi sa robom.
Privučene orijentalnim mirisima, odlazimo u parfimeriju. Poslužene smo čajem, a zatim nam vlasnik predstavlja razna mirisna ulja i parfeme Orijenta. Da bi dokazao njihovo blagotvorno dejstvo, masira nam ruke i lice, masažu tela smo ljubazno odbile, na šta se gotovo uvredio.
Krećemo na Rajsko ostrvo i svi se unapred radujemo ovom izletu. Autobus nas prevozi do marine iz koje nas jahta odvodi na ostrvo. Imamo priliku da uzmemo ronilačku opremu i da se oprobamo u ronjenju, na šta pristaju samo oni turisti sa već oprobanim ronilačkim sposobnostima. Mi smo se ukrcale na jahtu, gde se osećamo kao prave bogatašice. Okružuje nas ljubazno osoblje, spremno da nam ugodi i plovidbu učini što prijatnijom.
Posmatram kristalno čisto more, čija vidljivost doseže na dubinu od nekoliko desetina metara. Jahtu okružuje mnoštvo raznobojnih riba, različitih oblika, koje plene svojom lepotom, kao i brda koralnih grebena, koje kapetan jahte spretno zaobilazi, dok se mi divimo njihovoj boji i lepoti.
Ubrzo stižemo na ostrvo koje osvaja belinom peska što svetluca na suncu, kao da je prah najfinijih bisera i telo miluje kao puder u prahu. Kupamo se i uživamo u toj blistavoj belini plaže. U povratku, iskrala sam se do kapetana jahte i malo provozala putnike, dok su se oni burno smejali.
Došlo je vreme za izlet u Kairo. Za ovaj grad, oni koji ga dobro poznaju, kažu da je majka svih gradova. Na arapskom je nazvan Al-Kahira (Mars), što znači pobeda. Istorijat grada objašnjava nam arapski vodič, koji je na opšte iznenađenje prisutnih, žena. Možda je to bila slučajnost, ali smo stekli utisak da su sve poslove (sa kojima smo se susreli) obavljali muškarci.
Konačno stižemo do piramida, tih drevnih građevina čiji metod gradnje do danas nije razjašnjen, no u jednom se svi slažu – da je njihova velelepnost i lepota neosporiva. Piramide odlikuje dugotrajnost i neuništivost ─ vekovima odolevaju pljačkašima kojih je kroz istoriju bilo mnogo, a ni danas se u tom pogledu nije ništa promenilo. Naći se oči u oči sa ovim drevnim spomenicima kulture… Eh, to se rečima ne može iskazati.
U najveću od piramida je moguće ući, što i činimo, kroz uzani prolaz. Osećaj nije najprijatniji, čak i za one koji nisu klaustrofobični, ali kad se uđe u te podzemne prostorije, magija se nastavlja. Krećemo u obilazak riznice blaga drevnih vladara, sigurno najbogatijih na svetu.
Sledeće odredište nam je „Egipatski muzej“. Palata u kojoj je ovo blago smešteno deluje veličanstveno. Okolina prelepe građevine je sva ukrašena alejama drveća i cveća. Unutrašnjost prostorije u koju ulazimo, liči na pećinu iz bajke o Aladinu. Mnoštvo predmeta neprocenjive vrednosti blješte u punom sjaju, a pogled plene statue kraljice Hatšepsut i faraona Kefrena. Nezaobilazna je i nedovršena statua kraljice Nefertiti, žene faraona Amenhotepa IV. Fasciniraju me mumije faraona, kao i skupoceni predmeti od zlata, srebra i dragog kamenja, koje su oni koristili u svakodnevnom životu.
Posetili smo i najčuveniju egipatsku fabriku parfema, tj. esencija, koja se dalje koristi u drugim zemljama za preradu u parfeme najvećih svetskih brendova. Iz fabrike esencija, uputili smo se na krstarenje Nilom, odakle posmatramo panoramu Kaira sa reke. Mnoge poznate građevine pucaju pred našim očima, ali jedna dominira svojim sjajem i lepotom, džamija sagrađena na brdu Mokatam, od kamena alabastera koji baca svoj sjaj i danju i noću.
U panoramskom razgledanju grada, sve što smo doživeli u punom sjaju počinje da bledi, kad smo stigli do mesta čije je i ime jezivo, Grad mrtvih. To je, zapravo, groblje čiji potomci i danas tu žive u bedi i smeću, a pored svih nastojanja, vlasti nisu uspele da ih izmeste, jer oni, kako kažu, čuvaju duše svojih predaka na tom groblju. Grobnice su, ustvari, zidovi bez krova, bez ikakvih higijenskih uslova, a šapuće se da je tu prisutan i kanibalizam. Naš autobus prolazi uz policijsku pratnju.
Ova slika je najbolji pokazatelj kontrasta sjaja i bede ovog višemilionskog grada koji je, zaista, pun misterije i iznenađenja. Istovremeno privlačan i šokantan. Gužve na ulicama svedoče da se tu mešaju sve kulture, jezici i civilizacije, svi mirisi Orijenta…
Do Luksora, grada egipatskih kraljeva i naše sledeće destinacije, deo puta nas vodi kroz pustinju, a onda nastupa zelena oaza sa razbacanim naseljima i železničkom prugom. Ovo je najplodniji deo pored obale Nila, gde se vode često izlivaju i nakon povlačenja ostavljaju za sobom plodno tlo. Vidimo ljude kako obrađuju, a žetva traje cele godine, jer se u sušnom periodu polja zalivaju vodom iz kanala, kopanim u ove svrhe. Ovde se proizvodi hrana za ceo Egipat. Klima je prava tropska, pa je vazduh teži nego u Sahari.
Približavamo se gradu hramova mnogih dinastija novog carstva. Sa strahopoštovanjem posmatramo kolose Memnona, ulazimo u komplekse čuvenih hramova i krećemo u obilazak tri grobnice koje su ukopane duboko u brdu. Silazimo strmim stepenicama, a zidovi su ukrašeni crtežima predmeta iz tog vremena.
Najpoznatiji i najposećeniji je hram kraljice Hatšepsut. Kroz dva reda sfingi i dva prelepa obeliska, ulazimo u Dolinu kraljeva. Gradnja ovih statua i zidina još uvek je misterija, jer su blokovi stena teški i po nekoliko desetina tona, a pouzdano se zna da je najčuveniji hram u starom Egiptu – Karnak, građen dve hiljade godina. Boravak u Dolini kraljeva nije tako prijatan kao u pustinji, jer je uglačan kamen usijan, a nema ni daška vetra, što otežava disanje.
Odavde krećemo prema selu, gde ljudi ručnim alatkama obrađuju kamen alabaster. Kamen svetluca zbog prisustva minerala. Od njega se ovde izrađuje nakit i razni ukrasni predmeti. Posećujemo i radionicu, gde se od drveta papirus izrađuju papirusi. Tu se nalazi i galerija najlepših slika, slikanih prirodnim bojama. To su, uglavnom, originalna dela, koja su označena posebnim pečatom. Brodom prelazimo na istočnu obalu Nila. Na povratku u hotel, prepuni utisaka, prepuštamo se odmoru.
Preostale dane letovanja provodimo na plaži, a večeri u šetnji i na predstavama koje izvode umetnici iz raznih zemalja. Družimo se i upoznajemo običaje i kulturu ljudi koji, takođe, ovde provode svoj godišnji odmor. Opuštena atmosfera, miris mora i pustinje, čini da se ljudi lakše upoznaju, zbliže i stvore nove uspomene, zatim se vrate kući bogatiji za iskustvo, sa koferom punim novih doživljaja.
Sa ovog putovanja sam se vratila preporođena, duhovno obogaćena utiscima koje je nemoguće prepričati. Slika viđenog je daleko lepša od onog što se može pročitati u knjigama, videti i čuti u medijima. Saznanje da sam makar i nakratko bila deo tog sveta punog mistike, da sam rukom i nogom dotakla vrelinu peska Sahare i kamena Doline kraljeva, osetila mirise mešavine čajeva, parfema i začina Orijenta, kojima ovo područje obiluje, to je nešto što se pamti ceo život.
Moja preporuka, svakom ko voli putovanja, a pri tom ima i mogućnosti da odabere željenu destinaciju, neka se odluči za Egipat. Blaga koja tamo možete videti i doživeti su blaga koja vam niko ne može oduzeti.
Putovanje je realizovano od 20. septembra do 1. oktobra, 2006. godine. Opisala sam ga po sećanjima i zapisima iz svoje sveske.
Zlata Zahorjanski, 80 godina
Sremska Mitrovica
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu
Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih