Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“
Fotografija: MasterLu, Fotolia.com „Rim“
Sumorno zimsko veče. Samoća razara ispražnjenu dušu.
Na stolu, nepročitane knjige, zgužvane novine, neplaćeni računi, lekarski nalazi, neiskorišćeni recepti.
Negde u zasedi me vreba crna kraljica noći.
Na televiziji kič-serije i polunage turbo–folk pevačice. U vestima ratovi, ubistva, silovanja.
Pokušavam da pobegnem u prošlost. U rezignaciji se pitam: da li je homo sapiens bio srećan u pećini na koži bizona, uz svetu vatru božanskog kamina, uz šum ševara – noćnog pijanina.
Poći ću u noćnu avanturu. Prelistavam albume, izbledele fotografije, beleške sa putovanja, avionske karte, ulaznice za muzeje, galerije…
Putovanja… putovanja su moja velika strast. Poći ću sa Bajronom do „večnog Rima“, do starog groblja gde me čekaju Kits i Šeli. Prošetaću se do Trga Svetog Petra ispod zlatnih balustrada, gde se u sjaju vremena kupa Sikstinska kapela a usamljeni genije, Mikelanđelo, vaja bol u kamenu i kleše Pijetu. Kliziću po izmaglici sa Plinijem Mlađim, usnulom Pompejom, da ponovo spoznam užase kosmičkog orgijanja hirovite kupe Vezuva. Skoknuću i do uklete L’Akvile da prelistavam poslednju knjigu Kumske Sibile.
Za mene je Italija uvek bila neponovljiva i nova. Svaka poseta toj, nama prijateljskoj zemlji oplemenjivala je moju dušu bogatstvom i znanjem, lepotom i muzikom. To je zemlja slikarstva i pesništva, zemlja kancone, opere i gondola, kanala i fontana. Kažem sebi, neka se moja duša noćas napoji lepotom, jer kako reče Benedeto Kroče: „Ništa istinito u svetu ne postoji osim lepote“.
Otići ću najpre u Firencu do galerije „Ufici“, da ponovo uživam posmatrajući platna velikog genija Leonarda da Vinčija, koga su za života prozvali „Božanskim“.
Sećam se da sam se najduže zadržala pored slike „Blagovesti“, koja obrađuje najlepšu biblijsku temu. Anđeo Gavrilo spušta se na zemlju i Bogorodici donosi radosnu vest. Njeno lice je smireno, devičanski čisto, a zamagljeni pejzaž u pozadini potvrđuje njegov talenat i kao koloriste.
Slika „Poklonjenje mudraca“ privlači takođe pažnju mnogobrojnih posetilaca. Na slici je prikazan tek rođeni Hristos u krilu svoje majke i poklonjenje trojice mudraca pred Isusom. Ova zadivljujuća jevanđeljska scena urezala se zauvek u moje pamćenje.
Svojom lepotom, u Galeriji se izdvajaju slike Sandra Botičelija „Proleće“ i „Rođenje Venere“. Slikom „Rođenje Venere“ Botičeli je hteo da oživi mit o rođenju Venere i njen dolazak na obalu među smrtnike da okusi zemaljske čari. Ona se ljuljuška na školjci, na vetru se leluja njena duga kosa. Prilazi joj jedna od tri Gracije da velom pokrije njeno nago telo.
Uveče sam u hotelskoj sobi, zapisala između ostalog i ove stihove:
„Božanska Venero,
klanjao ti se Tit Lukrecije Kar
i od strasti drhtao Botičeli,
dok su ti Favonije i Kupidon
tamjan i mirtu u vitice pleli“.
Sećam se i moje prve posete Rimu i Vatikanu.
Bilo je lepo, sunčano prvomajsko jutro. Kada je avion dodirnuo pistu, svi putnici su bili uzbuđeni.
Sa Katedrale Svetog Petra odzvanjala su zvona i pozivala vernike na misu.
Osećala sam divljenje i strahopoštovanje. Pomislila sam na decu, na muža koji se brine o njima, uz večnu zahvalnost što mi je omogućio ovo putovanje, jer aranžaman je bio prilično skup.
Najpoznatija vatikanska kapela je Sikstinska kapela. To je prava riznica znanja i umetnosti. To je otvorena Biblija za sve.
Oslikavanje oltarskog zida Sikstinske kapele, površine svoda 600 m2, papa Sikst IV poverio je Mikelanđelu.
Freske su rađene po motivima biblijskih priča. Tu su figure sedam proroka i pet sibila, devet biblijskih scena iz Starog zaveta: „Odvajanje svetlosti od tame“, „Stvaranje Eve“, „Stvaranje Adama“, „Prvi greh i proterivanje iz raja“, „Potop“, „Nojevo pijanstvo“ i dr.
Na oltarskom zidu Sikstinske kapele je „Strašni sud“. Freska 17 m visoka i 13 m široka. Na ovoj fresci Mikelanđelo je radio punih pet godina.
Posmatrajući fresku „Strašni sud“, pred neviđenim prizorom do tada, pitala sam se da li je to san ili java? Da li sam pred Gospodom ili pred „Strašnim sudom“, genijalnog majstora Mikelanđela.
Centralno mesto na ovoj fresci zauzima Hristos, a do njega Bogorodica. Tu je Mikelanđelo predstavio Hristovo suđenje grešnicima. Hristos je na prestolu. Vaskrsava mrtve i deli ih na pravednike i grešnike. Tu je vrlo zanimljiv lik Svetog Vartolomeja, koji sedi pored Hristovih nogu, držeći u ruci sopstvenu kožu, jer su ga, prema legendi, živog odrali. Na toj naboranoj ljudskoj koži nazire se lik Mikelanđela. Zašto? Možda je njegova genijalnost za njega bila više prokletstvo nego blagoslov.
Mikelanđelovi savremenici su tvrdili da lik Bogorodice podseća na markizu, pesnikinju Vitoriju Kolonu, nesrećno zaljubljenu u Mikelanđela. Posle neuzvraćene ljubavi, otišla je u samostan Sveta Ana, gde je ostala do svoje smrti. Njena smrt ga je duboko potresla. Mnogo godina nakon njene smrti, priznao je u svojim pesmama da je voli, ali već je bilo kasno za oboje. On je robovao svom geniju i u njegovom svetu nije bilo mesta za ljubav.
Veliki genije me je inspirisao da napišem ove stihove:
„O, kako žudim da kao Vitorija Kolona
dodirnem tu ruku
što vajaše bol u kamenu
i stvori Pijetu,
da se poklonim usamljenom geniju
i njegovom dletu“.
Mikelanđelova skulptura „Pijeta“ zauzima počasno mesto u Katedrali Svetog Petra.
Pred tim kipom sam zanemela.
Jedva sam se obuzdala da ne poljubim čelo Bogorodice, da je ugrejem i oživim, da tom kipu udahnem život. Ona i ne gleda svog mrtvog sina, ona ne odaje svoje boli, ali ih i ne skriva, jer i ona sama je bol.
Posle razgledanja Sikstinske kapele i Katedrale Svetog Petra, nametnula su mi se mnoga pitanja: Ko je čovek? Kakva je njegova uloga u kosmičkoj evoluciji? Zašto zvezde u kosmosu stare i umiru? Ta pitanja su postavljali još stari mislioci i filozofi: Platon, Aristotel, Pitagora, Galilej… kasnije Ajnštajn, a i jedan od najvećih umova današnjice Stiven Hoking. Treba pročitati njegovu knjigu „Kratka istorija vremena“, koju često prelistavam i pokušavam da nađem odgovore na mnoga pitanja. Vladika Nikolaj Velimirović je pokušao da pruži odgovor na ova pitanja svojom zapitanošću: „Da li je čovek kraj sveta ili početak nečeg novog?“
Kada sam već u Katedrali Svetog Petra, pokloniću pažnju Rafaelovoj slici «Atinska škola».
Na toj fresci našli su se najveći umovi antičkog sveta.
Jedan pored drugog su: Platon, Sokrat, Ksenofan, Heraklit, Epikur i drugi. Rafaelo je Platonu, kao znak poštovanja, dao lik Leonarda da Vinčija. Tu se našla i Hipatija, grčka naučnica, pesnikinja i prva žena Aleksandrijske biblioteke.
Kasnije sam, inspirisana njenim likom sa ove slike, napisala ove stihove:
„…ponosna i gorda kao da je iznikla iz prablata sveta
u čašici lotosa začeta…
… Gde su pod moćnim Suncem granice ljudskog uma,
kad trenutak Postanja ne traže u Tvorcu,
već česticama vodonika i helijuma“.
Poslednjeg dana boravka u Rimu, otišli smo do Španskog trga. To je najlepši i najposećeniji trg u Rimu. Tu je sastajalište rimske omladine, slikara i turista iz celog sveta.
Španski trg je lepo i humano mesto, gde je čoveku prijatno da dođe i opusti se, posebno u proleće kada počinje izložba azaleja i drugog cveća različitih boja i mirisa.
To daje izuzetan šarm ovom mestu, a učesnici slikarske kolonije prenose svoje utiske na platna. To je svojevsrtan muzej pod vedrim nebom.
Lepota ovog mesta opija i ne oseća se umor ni posle pređenih 136 stepenika. Nagrada za ovaj trud je prelepa panorama grada koja se zauvek pamti.
Silazeći niz stepenice primetila sam na samom ulazu u zgradu uzidanu spomen ploču sa natpisom:
„The yong English poet
Johan Keats
Died in this house
On the 24th February 1824
Aged 25“.
Kada sam od lokalnog vodiča zatražila objašnjenje o ovom zapisu, ljubazni mladi gospodin mi je ispričao tužnu i istinitu priču o dva mlada ukleta pesnika. Napravila sam belešku o tome, a kasnije prikupila i druge podatke, pa se tako iznedrila pesma „Cor cordium“ – „Srce srca“, u kojoj postoje i ovi stihovi:
„Uz blagoslov zvezda, sred zidina večnog Rima
na starom groblju samuju Kits i Šeli,
zagrljeni ispod ploče s uklesanim znamenjima:
Cor cordium – srce srca“.
Mladi engleski pesnik Džon Kits, bolestan od tuberkuloze, doputovao je 1819. godine u Italiju, kod svog prijatelja Šelija, u potrazi za suncem. Morske struje i prašina razarale su mu telo i on je umro u Rimu 1821. godine u svojoj 25. godini.
Pesnik, Persi Bis Šeli je tragično završio svoj život u morskoj oluji u svojoj 29. godini života. Zakoni Toskane su propisivali da se tela utopljenika spaljuju, da bi se izbegla zaraza.
Meri Šeli, supruga nesrećnog pesnika i Bajron, skupljaju biserne školjke i smolaste grane, za utopljenika lomaču prave.
Kada je požar zahvatio telo, Bajron, Meri Šeli i prijatelji Hans i Treloni su iz plamena oteli srce i sahranili na protestantskom groblju u grobnici pored Kitsa.
Na kraju ovog uzbudljivog i nezaboravnog putovanja, istresli smo svoje džepove i poslednje lire bacili u Fontanu di Trevi, sa željom da ponovo dođemo u „Večni grad“ i doživimo nova uzbuđenja.
Živadinka Žiža Marković,
Crveni krst Kragujevac
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu