Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Zagorka (Kragujevac): Putovanje po Srbiji

Zagorka (Kragujevac): Putovanje po Srbiji

Zagorka (Kragujevac): Putovanje po Srbiji

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Dobrosav Ćirić, Kragujevačka gimnazija

Ovo će biti „bigrafija“ moje učiteljske generacije. Rođena je 1957. godine u Kragujevcu. Još živi i traje. Posle pet godina provedenih u školi i diplomiranja, razišli smo se od Đevđelije do Ljubljane, ali se nismo zaboravili. Sećanje, druženje je održavano na razne načine. Bilo je mnogo, a i ostalo je da traje mnogo sećanja, utisaka o školovanju i danima mladosti.

U školu su došli iz raznih krajeva Srbije, Crne Gore, Like – skromno odeveni – dečaci u pletenim džemperima, tenis patikama sa kačketima na kojima je označena škola, devojčice su nosile kecelje crne sa belom kragnom i bele dokolenice – najčešće sa kikama, a dečaci ošišani do glave.

Učili smo iz beležaka – udžbenika skoro da nije bilo. Kriterijum ocenjivanja veoma strog. Na kraju godine, kome ostane slaba ocena, ide na polaganje popravnog ispita u avgustu. Bilo je i ponavljanje razreda.

Kao budući učitelji, držali smo praktična predavanja u vežbaonici. Za njih se detaljno pripremalo, a na predavanju, sem profesora, prisustvovali su drugovi iz odeljenja i posle davali svoje mišljenje, primedbe i pohvale.

Profesori su u nama otkrivali sportiste, muzičare, glumce, pisce… Svirali smo u orkestru škole…
Zaposlili smo se u selima Šumadije, Pomoravlja, u Sandžaku, u Vojvodini, na Kosovu i Metohiji, preko Drine u Bosni, u Dalmaciji, Slavoniji… Decu smo učili i vaspitavali, a roditelje i odrasle vodili u izgradnju zemlje…

Kao školski drugovi, bili smo prostorno udaljeni, a i vreme nas je razdavajalo, ali smo ostali generacijski bliski svih 59 godina. Školske, drugarske veze su prerasle u prijateljstvo, kumstvo, ali i u bračno-ljubavne veze.

Naše diplomiranje je bilo skromno – nije bilo balova, proslava uz muziku… Dogovorili smo se da se prve subote u junu okupimo u školi. Okupili smo se, prozovu nas razredne starešine, slikamo se. To smo činili na 10, pa na pet godina, a kasnije i sada – svake godine. Pošto Učiteljska škola više ne postoji, mi se okupljamo ispred – slikamo se, pozdravljamo – veselimo uz muziku u nekom restoranu. Još uvek dolaze i oni koji žive van Kragujevca iz: Beograda, Višegrada, Kraljeva, Aranđelovca, Pančeva, Skoplja, Raške…

Sem učitelja, u generaciji su bili: fudbalski stručnjak – trener Zoran Ristić, svetski prvak u vazduhoplovnom modelarstvu – Radojica Katanić, doktor fizičkih nauka i dekan DIF-a – Stefan Ilić, direktori škola. Generacija je imala veoma burnu istoriju.

Na ekskurziji, kad se brodom plovilo Skadarskim jezerom, nastala je bura i generacija je o koncu ostala – stigla do obale.

Bilo je, sem učenja, i radnih akcija. Radili smo staze u Spomen parku, spavali pod šatorima na slami. Hranili smo se iz kazana. Radilo se lopatom i kolicima, krampovima. Na gradilište se išlo u koloni, maršom, sa zastavom i uz pesmu. Na Bešnjaji – gradili smo put.

To su bila naša letovanja. Na eksukrziju smo išli vozom, u torbi nosili hranu, spavali na klupama u školama.
I sada, posle desetina godina, pravimo izlete – okupljanja u zavičajnim mestima uz pesmu i druženje. Manje nas je, ali nas bude…

Sećamo se i drugova koji su otišli u večnost. Pričom, cvećem, čituljama. Tako će biti dok traje i poslednji od nas.
Izdali smo i monografiju generacije pod nazivom „Da trajemo u druženju i sećanju“. Tu su naše biografije – fotografije mlađih i zrelih godina – fotografije sa obeležavanja godišnjica i drugih značajnih momenata našeg postojanja.

Kroz nas žive direktorka Koka, razredne starešine: Jelena, Rakica, Dana, Lazić, Bakić, Milica, Nada, Žira, Tašana, Vera Golić, Sveta, Desa, Korčagin, Stojan, Formanek, Dobrila…

Moja generacija živi jer je svoj drugi dom našla u školi koja je omogućila da steknemo znanje i budemo pravi, narodni učitelji. U generaciji su u braku i sada Miša i Lula. Iako je tada poljubac bio nevidljiv, tajni. I tada je bilo đačkog bunta – bežanje sa časa, bojkot nekog predmeta. Ali je bilo i učenja uz rad – sticanja višeg obrazovanja.

Napredovalo se – bilo je direktora škola, Ilić je bio dekan, Branko pedagog i ministar za unapređenje obrazovanja u Beogradu, Vasić je vodio profesionalnu orijentaciju za Srbiju.

Posle 20 časova, đak nije bio na ulici. Ako se nađe, u školi se čita naredba o kazni po svim učionicama.

Išlo se na korzo – šetnja u koloni ulicom, na matine – igranka po podne u nekoj školi. Na izlet se išlo pešice u Grošnicu, Ilinu vodu.

Biografija se nastavlja…

Zagorka Ristić,
Članica „Kutka za kvalitetno starenje“
Crvenog krsta iz Kragujevca


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“