Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Dobrosav Ćirić, Kragujevačka gimnazija
Ovo će biti „bigrafija“ moje učiteljske generacije. Rođena je 1957. godine u Kragujevcu. Još živi i traje. Posle pet godina provedenih u školi i diplomiranja, razišli smo se od Đevđelije do Ljubljane, ali se nismo zaboravili. Sećanje, druženje je održavano na razne načine. Bilo je mnogo, a i ostalo je da traje mnogo sećanja, utisaka o školovanju i danima mladosti.
U školu su došli iz raznih krajeva Srbije, Crne Gore, Like – skromno odeveni – dečaci u pletenim džemperima, tenis patikama sa kačketima na kojima je označena škola, devojčice su nosile kecelje crne sa belom kragnom i bele dokolenice – najčešće sa kikama, a dečaci ošišani do glave.
Učili smo iz beležaka – udžbenika skoro da nije bilo. Kriterijum ocenjivanja veoma strog. Na kraju godine, kome ostane slaba ocena, ide na polaganje popravnog ispita u avgustu. Bilo je i ponavljanje razreda.
Kao budući učitelji, držali smo praktična predavanja u vežbaonici. Za njih se detaljno pripremalo, a na predavanju, sem profesora, prisustvovali su drugovi iz odeljenja i posle davali svoje mišljenje, primedbe i pohvale.
Profesori su u nama otkrivali sportiste, muzičare, glumce, pisce… Svirali smo u orkestru škole…
Zaposlili smo se u selima Šumadije, Pomoravlja, u Sandžaku, u Vojvodini, na Kosovu i Metohiji, preko Drine u Bosni, u Dalmaciji, Slavoniji… Decu smo učili i vaspitavali, a roditelje i odrasle vodili u izgradnju zemlje…
Kao školski drugovi, bili smo prostorno udaljeni, a i vreme nas je razdavajalo, ali smo ostali generacijski bliski svih 59 godina. Školske, drugarske veze su prerasle u prijateljstvo, kumstvo, ali i u bračno-ljubavne veze.
Naše diplomiranje je bilo skromno – nije bilo balova, proslava uz muziku… Dogovorili smo se da se prve subote u junu okupimo u školi. Okupili smo se, prozovu nas razredne starešine, slikamo se. To smo činili na 10, pa na pet godina, a kasnije i sada – svake godine. Pošto Učiteljska škola više ne postoji, mi se okupljamo ispred – slikamo se, pozdravljamo – veselimo uz muziku u nekom restoranu. Još uvek dolaze i oni koji žive van Kragujevca iz: Beograda, Višegrada, Kraljeva, Aranđelovca, Pančeva, Skoplja, Raške…
Sem učitelja, u generaciji su bili: fudbalski stručnjak – trener Zoran Ristić, svetski prvak u vazduhoplovnom modelarstvu – Radojica Katanić, doktor fizičkih nauka i dekan DIF-a – Stefan Ilić, direktori škola. Generacija je imala veoma burnu istoriju.
Na ekskurziji, kad se brodom plovilo Skadarskim jezerom, nastala je bura i generacija je o koncu ostala – stigla do obale.
Bilo je, sem učenja, i radnih akcija. Radili smo staze u Spomen parku, spavali pod šatorima na slami. Hranili smo se iz kazana. Radilo se lopatom i kolicima, krampovima. Na gradilište se išlo u koloni, maršom, sa zastavom i uz pesmu. Na Bešnjaji – gradili smo put.
To su bila naša letovanja. Na eksukrziju smo išli vozom, u torbi nosili hranu, spavali na klupama u školama.
I sada, posle desetina godina, pravimo izlete – okupljanja u zavičajnim mestima uz pesmu i druženje. Manje nas je, ali nas bude…
Sećamo se i drugova koji su otišli u večnost. Pričom, cvećem, čituljama. Tako će biti dok traje i poslednji od nas.
Izdali smo i monografiju generacije pod nazivom „Da trajemo u druženju i sećanju“. Tu su naše biografije – fotografije mlađih i zrelih godina – fotografije sa obeležavanja godišnjica i drugih značajnih momenata našeg postojanja.
Kroz nas žive direktorka Koka, razredne starešine: Jelena, Rakica, Dana, Lazić, Bakić, Milica, Nada, Žira, Tašana, Vera Golić, Sveta, Desa, Korčagin, Stojan, Formanek, Dobrila…
Moja generacija živi jer je svoj drugi dom našla u školi koja je omogućila da steknemo znanje i budemo pravi, narodni učitelji. U generaciji su u braku i sada Miša i Lula. Iako je tada poljubac bio nevidljiv, tajni. I tada je bilo đačkog bunta – bežanje sa časa, bojkot nekog predmeta. Ali je bilo i učenja uz rad – sticanja višeg obrazovanja.
Napredovalo se – bilo je direktora škola, Ilić je bio dekan, Branko pedagog i ministar za unapređenje obrazovanja u Beogradu, Vasić je vodio profesionalnu orijentaciju za Srbiju.
Posle 20 časova, đak nije bio na ulici. Ako se nađe, u školi se čita naredba o kazni po svim učionicama.
Išlo se na korzo – šetnja u koloni ulicom, na matine – igranka po podne u nekoj školi. Na izlet se išlo pešice u Grošnicu, Ilinu vodu.
Biografija se nastavlja…
Zagorka Ristić,
Članica „Kutka za kvalitetno starenje“
Crvenog krsta iz Kragujevca
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“