Voja Žanetić: Naše penzije – dokaz propasti društva

„Nekada davno ljudi su se penzijama radovali. Računalo se da je penzija, bez obzira na starost ili ne daj bože bolesti, jedan radostan period u životu u kojem možeš da nadoknadiš neke stvari koje si propustio, da stigneš nešto što nisi postigao, da uradiš nešto što pre toga nisi uradio.“

Kako sam stariji, a fala bogu sve sam stariji, sve više sanjam noću ili mi se priviđa povremeno jedan horor film.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U tom horor filmu jedna starija žena ili jedan stariji čovek, nebitno, možda čak i ja kao stariji čovek i sedi glavni junak tog filma, gleda prema vratima, čeka. U jednom trenutku se na vratima čuje grebanje. Čovek se uplaši. Potom se čuje neko šuškanje. Čovek se sakrije iza troseda i gleda prema vratima i dalje.

Potom se čuje šuštanje prema dnu i polako čovek ustaje da pogleda šta se to na vratima nalazi. Kad – ispod vrata se nalazi koverta. To je koverta u kojoj se nešto nalazi. Njegova penzija.

On dolazi do vrata, uzima kovertu, otvara je, gleda unutra, vrišti i pada u nesvest.

I pred našim očima i očima kamere postaje stariji za mesec dana u jednom jedinom trenutku. Zašto? Zato što u koverti nema dovoljno novca da bi se ostatak meseca preživeo.

Nekada davno ljudi su se penzijama radovali. Računalo se da je penzija, bez obzira na starost ili ne daj bože bolesti, jedan radostan period u životu u kojem možeš da nadoknadiš neke stvari koje si propustio, da stigneš nešto što nisi postigao, da uradiš nešto što pre toga nisi uradio.

Nema čoveka koji sebe nije zamišljao kako u nekoj havajskoj košulji ili tako nekom egzotičnom odevnom predmetu slika nekakvu egzotičnu destinaciju na koju nije stigao da ode jer je radio, ali se skupila neka parica u njegovom penzionom fondu pa on sad može da odvaja polako od svoje penzije da poseti to mesto na kome nije nikada bio.

Sada u tim istim havajskim košuljama penzioneri stoje ispred izloga za meso u samoposlugama i gledaju egzotičnu i nedostižnu destinaciju koja se zove meso i koju dugo, dugo nisu videli u svojim tanjirima. Možda gledaju u apoteci lekove koje ne mogu da kupe.

Penzioni fondovi regionalnih zemalja polako se prazne. Njih nema ko da popuni između ostalog. Mladi koji treba da popune te fondove ili se nisu rodili ili nemaju posao ili popunjavaju fondove u razvijenijim zemljama u kojima imaju te poslove: Nemačkoj, Švajcarskoj, Švedskoj…

Poštar koji donosi penzije, taj simpatični čovek koji je bio romantična pojava, uopšte više nije to. On je tužni svedok propasti države, penzionog fonda pa i samog penzionera.

To je najverovatniji razlog zašto se penzioneri neće više radovati poštarima na vratima zato što poštari više uopšte neće dolaziti, zato što je poštar svedok negativne evolucije ideje da čovek zaslužuje životni odmor od životnog rada a toliko svedoka ni jedna zemlja ne sme sebi da dopusti.

Penzije nisu više samo primanja penzionera. One su dokaz propasti društva u kojem se nalazimo, one su dokaz propasti jedne ideje, one su dokaz propasti jedne ekonomije na kraju.

Penzije su postale nešto čemu se ljudi više ne raduju već čega se ljudi plaše kao u horor filmu koji smo pomenuli na početku. Nešto što zaslužuje da se snimi horor u kojima smo mi, kako nam se godine za penzije približavaju, sve više potencijalni glavni junaci.

Ton, kamera, akcija!

Voja Žanetić

Izvor: Okruženje.net

Pročitajte i tekst: