Vinka (Beograd): Jubilej za nezaborav

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Povodom stogodišnjice završetka Velikog rata, prošle, 2018. godine, 25. septembra, Udruženje potomaka ratnika Srbije organizovalo je put do Krfa. Grčka je, za moju porodicu i mene, skoro svake godine obavezna destinacija za odmor.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Dobro sam upoznala skoro sva istorijska mesta drevne Helade, ali nikako da odem do Krfa. Očekivala sam da će ovo putovanje biti posebno i bila sam veoma zainteresovana da obiđem mesta gde su se naši vojnici oporavljali, borili i umirali.

***

Ovog puta do Krfa se, na moju žalost, išlo preko Grčke iako sam se nadala da će se putovati preko Albanije, putem kojim je išla naša vojska.

Vođa puta, pukovnik u penziji, dobar poznavalac istorije Prvog svetskog rata i, svakako, vojne strategije, vrlo slikovito nam je pričao o uzrocima, događajima pre samog rata, njegovom toku, posledicama…

Mi, generacije posle 1945. godine, ne možemo se pohvaliti stečenim znanjem u školi o Prvom svetskom ratu. Lekcije su bila kratke, nabrajane su godine i važnije bitke sa naglaskom kako je vojska ostavila narod na milost i nemilost Austrougarima i Bugarima…

Više smo o ovom ratu saznavali od Stevana Jakovljevića u „Srpskoj triologiji“, od Dobrice Ćosića u „Vremenu smrti“, iz feljtona koji su ponekad objavljivani ili kada su nam pričali naši dedovi ili pradedovi koji su imali sreće da prežive.

O tom ratu, koji je, moćna, carevina Austrougarska objavila maloj Srbiji tek izašloj iz rata sa Turskom i Bugarskom, vodič nam je tako slikovito pričao da smo skoro svi preživljavali Kolubarsku i Cersku bitku, bolesti, umiranja naših vojnika u srpskim bolnicama, po albanskim gudurama na Krfu, Vidu, Bizerti…

Kada su iz sela i gradova muškarci odlazili u rat, kao da sam čula jauke majki, supruga i sestara. One su ostajale same sa nejakom decom, starcima, invalidima iz prethodnih ratova i okupatorima da bi se borile za goli život, da očuvaju imanja i da sačekaju svoje voljene.

Koliko god sam se divila hrabrosti naših vojnika, bila sam zadivljena i ovim ženama koje nisu zaostajale u hrabrosti i istrajnosti.

Pored Milunke Savić, Nadežde Petrović i mnogih poznatih i nepoznatih heroina koje su s puškom ili kao bolničarke zdušno pomagale našim vojnicima, isto kao i žene koje su ostajale u Srbiji, zaslužuju divljenje za sva vremena.

***

Stigli smo do Igumenice. Tamo je bilo parkirano desetine autobusa iz Srbije. Ukrcali smo se u ogroman trajekt i došli do Krfa. Odseli smo u pristojnom hotelu. Iako je bio dug put autobusom od Beograda, nismo osećali umor. Nestrpljivo smo čekali da sutradan odemo na ostrvo Vido.

Skoro sat vremena smo se ukrcavali na ogromni brod. Pored starijih putnika, bilo je i mnogo školaraca. More mirno.

„Nekada je ostrvo Vido bilo pusto, kamenito, obraslo mediteranskim grmljem. Naše vojnike, izgladnele i bolesne, štitili su šatori.“

„Mnogo hrane su saveznici dopremili na ostrvu a oni su umirali od gladi, slabosti i bolesti. Dnevno ih je sahranjivano preko stotinu. Toliko ih je svakodnevno ukopavano da više nije bilo mesta za kopanje grobova. Čamcima su mrtve odvozili dalje od obale i bacali ih u more.“

„U spomen-kosturnici je zapisano 6.000 imena. Tako je Jonsko more, za koje mnogi od umrlih nisu ni čuli, postala njihova večna kuća…“

Drhtavim glasom je žena vodič pričala velikoj grupi srednjoškolaca. Njenu priču su pažljivo slušali svi na palubi jer je tišina bila kao na školskom času.

***

Počelo je iskrcavanje. Dočekali su nas stoletni borovi i pozdravljali dubokim šumom. U koloni smo ćutke išla ka mauzoleju. Predstavnik srpske vlade održao je dirljiv govor. Pažljivo smo slušali svaku reč, nemi pred tolikom patnjom naših zemljaka.

Posle govora i scenskog prikaza o kralju Petru I i njegovoj patnji za svojim vojnicima, vraćajući se na brod. zastali smo pored spomen ploče na kojoj je zapisano: „Na humkama u tuđini, neće srpsko cveće nići, poručite našoj deci da im kući neću stići!“

S broda smo u more bacili po cvet, bukete ili vence. Jonsko more bilo je prekriveno cvećem donetog iz srpskih bašti. Imala sam utisak da se iz dubine morskog plavetila javljaju svetlucave senke. Pomislila sam da su to duše naših vojnika, i kao da se raduju što smo ih posetili, što ih nismo zaboravili posle jednog veka.

Dugujemo veliku zahvalnost Grcima što su prihvatili naše vojnike, što nisu prodali ostrvo Vido i ono nije postalo turističko mesto sa kafićima i kockarnicama. Ostalo je naše svetilište.

***

Grad Krf je, za mene, nekako drugačiji od mnogih primorskih gradova u Grčkoj. Možda je za tu lepu različitost „kriva“ činjenica da su Krfljani lepo prihvatili našu vojsku iako ih je bilo više nego stanovnika. Tu je bila naša vlada, kralj, štampale se novine, bilo je čak i pozorište… Ulica fenjera, more, park… Sve nekako osećam kao naše.

U Srpskoj kući su eksponati iz tog perioda (uniforme, oružje, slike…) i najupečatljiviji eksponat – akvarijum kao deo mora prikaz Bojićeve „Plave grobnice“. Niko nije izašao iz ovog muzeja a da nije kupio neki suvenir koji će ga podsećati na ovaj put, put srpske golgote.

Obišli smo spomen-bistu postavljenu na grob Janusa Jaspulisa, Grka koji je duboko dirnut tragedijom srpskih vojnika, poklonio svoju njivu na kojoj su sahranjivani, a naša država podigla spomen obeležje.

Ostavio je ovaj Grk u amanet svojim potomcima da nikada ne obrađuju taj posed, kako ne bi povredili kosti srpskim junacima. Sa nama je, do groblja u Agios Mateosu, gde smo položili venac Janusu, išao i njegov unuk.

Predsednik našeg Udruženja uručio mu je priznanje koje je on sa ponosom stavio na rever. Rekao nam je da oni i danas poštuju želju svog dede i da tu njivu čuvaju s posebnim poštovanjem.

***

Rano ujutru polazimo za Solun. Ispred Zejtilnika, kao da smo u Srbiji. Bilo je parkirano mnogo autobusa sa našim registracijama. Oko impresivne spomen-kosturnice okupljalo se mnogo ljudi. Strpljivo su čekali početak obeležavanja ceremonije povodom završetka Prvog svetskog rata.

Stigli su i vojnici u uniformama: Italijani, Rusi, Englezi, Francuzi i Srbi. Stajali su u stroju dok su prigodne govore održali ambasadori ovih zemalja. Predstavnik naše vlade pričao je o podvizima naših boraca i zajedno sa scenskim prikazom – izmamili su mnoge suze.

Dirljiva je bila slika ispred mauzoleja gde su potomci i zemljaci stradalih srpskih junaka delili rakiju za duše stradalih. Svako je otpijao po gutljaj, valja se.

Ta mučenica pije se u Srbiji na svadbama, kada se deca rađaju, kada se seje i žanje, za mrtve… I sada je tu, posle sto godina, doneta iz njihove domovine, u znak zahvalnosti i nezaborava.

Posle ovog obreda posetioci su obišli groblja svojih vojnika. Pored svakog spomen-obeležja odjekivali su zvuci himne zemlje iz koje su. Čula se i „Bože pravde“. Zejtilnik je naše hodočašće…

Obišli smo Polikastron, monumentalni spomen-kompleks koji su svi saveznici u ovom ratu zajednički izgradili. Posvećen je borcima, ali i predsednicima vlada. Među njima je i bista Nikole Pašića. Položeni su brojni venci. Održani govori predstavnika savezničkih država svedoče o želji da se ovaj događaj koji je odneo brojne žrtve, nikad ne zaboravi.

***

Napustili smo Grčku ispunjeni emocijama, a naš vodič je sve vreme govorio o povratku ratnika Drini, Moravi, svojim selima. Odseli smo u hotelu „Molika“. Makedonske planine presvučene prvim jesenjim bojama i pokrivene blagom maglom, plenile su svojom lepotom.

Moram da priznam, da sam ovde došla samo na izlet, uživala bih u ovoj slici. Sada sam je samo primetila i jedva sam čekala da krenemo na Kajmakčlan.

Put ka ovoj Kapiji slobode, kako su je tada borci zvali, bio je malo komplikovan. Autobusi su mileli oštrim serpentinama do određenog mesta a zatim smo ušli u džipove. Tog dana, početkom oktobra, bilo je kao u januaru.

Na ovoj visini od preko 2500 metara kao da smo bili u oblacima. Gusta magla i kiša pokrivali su vrh planine. Nikom od nas nije padalo na pamet da ne obiđe crkvicu Svetog Ilije i kosturnicu.

Tridesetog septembra je, pre sto godina, ovde podignuta srpska zastava posle osamnaest dana krvavih borbi. Na ovim stenama i u rovovima ostalo je 10.000 mrtvih Bugara i Srba. Stoji i danas kota 2521 na kojoj je položen venac za 4.500 naših boraca.

I Arčibald Rajs, veliki prijatelj Srba, želeo je da njegovo srce bude sahranjeno u crkvi. Bugari su u Drugom svetskom ratu uništili njegovu urnu. Obišli smo kapelu, zapalili sveće. Očitano je opelo, upisali se u knjigu… Svi smo izgovorili svoje molitve i pre reči „amin“ poželeli da se ovakava tragedija više ne ponovi.

Ceo kompleks, crkva, zvonik i kosturnica deluju neverovatno na ovoj visini, na ovom vrhu koji je prekriven smeđesvetlucavim i belim stenama. Ovo tlo bilo je prekriveno krvlju i olovom. Još poneko nađe metak ili deo šarpnela, zadrži ga, a neko uzima po kamenčić da bi poneo za uspomenu sa ovog svetilišta.

Odlazimo sa Kajmakčalana. Rečenicu koja je upisana na vratima crkve koju je podigao kralj Aleksandar I Karađorđević: „Mojim div junacima neustrašivim i vernim, koji grudima svojim otvoriše vrata slobodi i ostaše ovde kao večni stražari na pragu otadžbine“ niko od nas neće zaboraviti.

***

Narednog dana smo posetili Bitolj i Vojno groblje. Ovaj grad oslobođen je novembra 1916. godine. Na spomeniku, gde su pored Srba i saveznički vojnici, stavljeno je puno venaca. I mi smo položili jedan. Celo brdo je prekriveno istim brojnim krstovima. Koliko ih je ovde sahranjeno u brojkama ne bi bilo možda toliko dirljivo kao ova šuma krstova.

Obišli smo i Dobro polje, još jedno veliko ratište na kome su ostali mnogi borci koji su probijali front.

Srbi su bili istureni da prvi jurišaju na neprijatelja. Oni su bili i najviše motivisani jer su išli svojim kućama. Francuski general Franše Depere je rekao: „Srbi idu kao oluja, niko ne može da ih prati.“ Inače, Francuzi su imali konjicu koja je napredovala sporije od srpske pešadije.

Nisam brojala koliko smo grobalja posetili i koliko venaca položili na ovom putu. Taj krug od cveća je simbol sećanja i nezaborava i dobro je da postoji. Spomenici ostaju večno kao i naš opstanak.

Prošlo je već nekoliko meseci od ovog pokloničkog putovanja ali, iako sam obišla mnoge države, mnoga sveta i istorijska mesta, nikada nisam bila ispunjena tako bolnim emocijama. I danas, kada pomislim na bilo koju posetu nekom mestu sa ovog puta, osetim oštar bol u grudima.

Vinka Bojković, Beograd
Fotografija:
Kajmakčalan, Wikipedia