Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Muška putopisna priča“
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija Saša Rančić, „Zračak nade“ (iz serije Suva planina – Specijalni rezervat prirode)
Nije najskuplje to što se može novcem platiti.
1.
Iz Donjeg Dragovlja Vučko polazi prema Golom delu.
Potez Goli del je simbol Dragovlja. To je ledina od dvadestak hektara usred Babičke gore. Tokom dvadesetog veka na potesu je bila bujna mirišljava trava prošarana lekovitom biljem i planinskim cvećem; bilo je mnogo divljih krušaka.
Goli del je nagnut prema istoku. Na desetak kilometara izdužila se veličanstvena Suva planina. Sasvim desno od nje, tridesetak kilometra od Golog dela, pomalja se Stol, simbol Lužnice.
Krajem devetnaestog veka, znameniti Feliks Kanic je Suvu planinu sa Zaplanjem nazvao „Rajski predeo“.
Ako čovek na Golom delu provede nekoliko časova, moći će o njima mesecima da razmišlja ako je vreme lepo, ako zna šta je lepota, ako nije izgubio čulo mirisa, ako nije bolestan. Ovde čovek sedne pod krušku pa, ako ne razmišlja kako da naplati predati duvan koji mu fabrika već dve godine nije isplatila, kako da pronađe lopova-matrapaza koji mu nije isplatio za prodatu kravu (ako je čovek srednjih godina), kako da nađe posao ili ode u inostranstvo (ako je mladić), kako da popravi ocenu iz „srpski jezik“ (ako je đak) – ako voli prirodu, lepotu, on će posmatrajući da uživa, zaboraviće na sve…
Oko čoveka je ledina u cveću, treperava, mirišljava, Dragovci su kosili pojedine (prethodno ograđene) delove Golog dela. Pre kosidbe sunčevi zraci pokupe bisere pred kosom; čak i kad se trava osuši i odnesu seno, na livadi ostaju pomešani mirisi trave, cveća, lekovitog bilja… Ko zna odakle doleću pčele; kad odlete, rastinje miriše na med. Ovde je sve živo, ne samo bube, leptiri, mravi – ovde treperi svaka stabljičica, svaki listić…
Na Golom delu bi mogla da se organizuje očigledna nastava, umesto učionica sa televizorima, kompjuterima…
Sa Golog dela se vidi celo Zaplanje.
…Ponekad je jedna polovina Zaplanja pokrivena oblacima, druga obasjana suncem. Na osunčanom delu sve se presijava; beli se kameni duvar Suve planine, u njenom podnožju je ćilim od zelene, žute, braon i smeđe boje. Zaljubljeniku u prirodu oči zasuze od neprekidnog posmatranja; oseća se kao mladić pred lepom neobučenom mladom ženom; grlo mu se suši, usne se vlaže, ubrzano, teško diše. Čovek se poistovećuje sa prirodom… Pa kao kad se na ekranu pojavi nova slika, pogled prelazi na deo Zaplanja pokrivenog oblacima. Iz pojedinih oblaka lije kiša; lepo se vidi granica kao oštra crta do koje pada kiša.
Ledina Goli del ranije nikada nije orana. Dešava se da neko razore i ogradi deo ledine i tu posadi krompir ili poseje konoplju. Ovčari to razgrabe, puste stoku u useve. Goli del se ne sme skrnaviti, to uvek mora tako da ostane, nek seju po drugim mestima…
2.
Južnije od Golog dela je potes-raskršće Vučina livada.
Vučko pođe uz potočić. Nigde stoke, nigde ljudi, samo se čuje zujanje (u sopstvenim ušima), čuje se cvrkut ptica i žubor potočića. Sa strane potoka je mnogo manjih potočića, bara. Vučko ide uz sam potok. Uzbrdica, mokre čizme su teške tridesetak kila. Na dvadesetak metara, u krošnju bukve se uplelo sunce. Kad se dođe do te bukve, sunce je još dalje, već u krošnji druge bukve; do sledeće bukve je tridesetak metara a do sunca – bar nekoliko stotina metara…
V u č i n a l i v a d a. Otkud takvo ime?
…Priča se da je neki zec jeo komine u selu Jarsenovu, od njih se opio, legao na raskrsnicu puteva i zaspao. Naiđu gladni vukovi. Kako je svako od njih hteo da pojede zeca, međusobno se iskolju… Kad se zec probudio, vidi: podavljeni vukovi! Zec je, mislivši da je on podavio vukove, uzviknuo: „Kad god se napijem, napravim neku zaebanciju!“ Zeca su nazvali v u k o ž d e r, a poljanu „Vučina livada“.
Vučko dolazi do Vučine livade. Prvi put vidi neobičnu, solidno, čvrsto napravljenu građevinu. Napravljena je od balvana četinara, dasaka, gvožđa, debelih eksera. Ličila je na staru opsadnu kulu iz starog ili srednjeg veka. Ovakve kule su vojnici gurali do neprijateljskih tvrđava pa, najpre bacali strele i džilite, zatim se peli na zid tvrđave (baš kao na filmu kad Grci napadaju na Troju). Nije li ovo sojenica nekog slovenskog kneza?
Vučko je kasnije saznao da je to šumarska osmatračnica; odatle šumari prate nije li se gde pojavio požar. Kakav je pogled sa nje! Slikar bi video ćilim precizno izvezenih linija; uočava se granica između zelene boje (jelove šume) i smeđe (šume ariša). Boje se mešaju, plamsaju. Pored ariša i jela je bukova šuma (pepeljaste boje). Nebo je (naravno) plavo, oblaci beli. Suva planina je bledo-mrka. Slikar bi ovde napravio deset-petnaest slika: na svim slikama bi bile iste kuće, drveće, stene, isti delovi pejsaža, ali sve to, na svakoj slici, različito razmešteno: negde bi premestio drveće, negde stenu, negde kuću a negde, bogami, i Suvu planinu…
Od osmatračnice, naniže, vodi stari rimski put, pored njega je Hajdučki kladenac.
Kakva je to bila vika kada varvari napadaju na Rimljane. Rimljani se disciplinovano zbijaju u gomilu, brane se štitovima i kopljima. Varvari vikom pokušavaju da ih zaplaše, ovi se uporno brane – sve dok im ne pomogne neka nova rimska jedinica ili ne podlegnu mnoštvu napadača i svi izginu.
Kasnije hajduci (tada je ovaj izvor i dobio naziv „Hajdučki“) napadaju na Turke koji prolaze na konjima sa haračem ili opljačkanim blagom… Borbe su još surovije; strana koja podlegne – biće nemilosrdno uništena.
3.
Od Hajdučkog kladanca počinje potok Golidelska reka. Sa njene desne strane je utvrđenje-kastel Malo gradište.
…U kastelu na Malom gradištu je stotinak vojnika Latina. Sloveni nailaze na utvrđenje i napadaju na Latine. Sloveni nemaju opsadnih sprava, pa pokušavaju da Latine vikom nateraju na predaju. Hrabri, disciplinovani Latini se iza zidina junački brane; gine mnogo Slovena.
Slučaj je pomogao Slovenima da prodru u kastel. Po predanju, kroz tajni prolaz izašla plovka do potoka. Plovku je primetio mladi slovenski stražar… Noću Sloveni iznutra napadaju na Latine i lako ih savladaju. U ratnom metežu poginuo je zapovednik Latina. (Možda je baš njegov srebrni prsten sa pečatom našao Donjodragovac Đoka Miljković šezdesetih godina dvadesetog veka.)
Po predanju, vođa Slovena zarobljenicima poklanja živote; predlaže im da ostanu sa njima ili da idu kuda hoće. Latini su sa nevericom gledali na visoke, smeđe, dugokose i bradate ljude blagih crta… I posle trinaest vekova u Zaplanju će se naći potomci Latina. Sve su to vredni ljudi, klone se pića, bogate se, međusobno se pomažu, ne zavide jedni drugima…
4.
Niz reku Dragošnicu se dolazi do P e t r o v e vodenice, malo dalje je Lešje. Lešje je dobilo ime po lesi = zli dusi, đavoli. Tu je, dakle, „poteklo i stecište na đavoli“.
Ranije je mnogo više bilo đavola; đavoli nisu smeli baš mnogo da „drkljosuju“ po Dragovlju. Srbi su mogli da ih mobilišu za borbu protiv Bugara, morali bi da plaćaju porez. Godine 1947. jedan od „naprednih“ pred zadružnim domom izjavi: „Od danas više nema ni Boga, ni đavola! Bilo ih je pre rata u Truloj Jugoslaviji, sada više – ne!“ Da li je i dalje bilo đavola ili su se samo pritaili? Možda da ne bi išli na mnogobrojne „dobrovoljne“ radne akcije. Ipak, negde šezdesetih godina dvadesetog veka, T. se kleo da je video đavola kako popravlja Petrovu vodenicu!
5.
Između ćuprije i n a s i p a (druma, puta) je potes Z a v o j.
…Šezdesetih godina dvadesetog veka, predveče vedrog julskog dana, Vučko sa Zavoja posmatra zalazak sunca. Kad je sunce dodirivalo horizont, iskrsnu planinska kupa; sunce je oreolom obuhvatalo kupu. Zar je moguće da je ta kupa Pančićev vrh na Suvom rudištu, delu Kopaonika? Vučko je na karti izmerio da je od Zavoja do Pančićevog vrha oko sto dvadeset kilometara. Otvoren prostor od klisure Kutinske reke, između Babičke gore i Seličevice, pruža se prema Topličkoj kotlini; u istom pravcu je Pančićev vrh koji ne zaklanja mnogo niža planina Požar. Golim okom ni po kakvom vremenu se sa Zavoja ne bi video Pančićev vrh; ovoga puta sunce se našlo iza njega i obuhvatalo ga (kao Zemlja Mesec za vreme pomračenja Meseca).
Kakvo je ushićenje kod Vučka izazvalo ovo otkriće! Otada Vučko godinama priželjkuje lepo vreme; uživaće gledajući kako sunce stvara o r e o l oko Pančićevog vrha.
6.
Ispred sela Ličja, od benzinske pumpe na Barama, polazi asfaltirani put prema selima Vrtopu, Krčimiru, Bogdanovcu… Autobusi dolaze do Krčimira dokle je i dopro dvadeseti vek. U Bogdanovcu, Štrbovcu i Linovu, Vučko će možda da vidi i čuje nešto iz srednjeg veka. U Srednjem i Gornjem Zaplanju svečanu odeću starih ljudi i sada čine šubara, crni kratki klašnjeni kaput i klašnjene pantalone. Takvu su odeću nosili ovdašnji Srbi u trinaestom -petnaestom veku. Možda je većina od njih u takvoj odeći pošla u Kosovski boj!
I oči, i uši putnika, koji prolaze ovim predelima, pune se lepotom.
U ovim selima je sve manje ljudi. (((U autobusu na relaciji Donje Dragovlje – Donji Dušnik, slušao sam razgovor dveju starica: „Najviše volimo ovde da doodimo! Ovde puno dečica ulaze u autobus (idu u školu u Dušnik). U naša sela nema deca; odamna nesmo čule ovolko smejanje, čevrljanje…“))) Sinovi i kćeri meštana odlaze u obližnje varoši na rad. Dolaze sinovi i zetovi (zetovi onih koji nemaju sinove) da pomognu u poljoprivrednim poslovima. Kada starci pomru, stavlja se katanac na vrata; dvorište ubrzo obraste korovom i trnjem (kroz razvaljenu ogradu upada stoka preživelih suseda); kuće se nahere, krovovi propadaju…
Žitelji ovih sela su veoma srdačni. Putnika namernika pitaju ko je, odakle dolazi; posle iskrenog predstavljanja iznose sir, rakiju…
Za vreme verskih praznika – vašara, ovamo dolaze mladi iz gradova. Ne viju se više kola, redovno se održavaju fudbalski turniri… U školskom dvorištu, veličine oveće sobe, Vučko je video mladića u propisnoj opremi fudbalera, u kopačkama sa kramponima…
Svuda su strmine, ali put je dobar, popločan. Pored puta se vidi deset – petnaest kila mirišljavih jestivih pečuraka belog klobuka i reckaste cimetaste pokožice. Da li će ih pokupiti neka starica, ili će istruliti…
Za vreme celokupnog pešačenja, Vučko je u Bogdanovcu, pored česme, video samo dva deteta; verovatno su došla u posetu babi i dedi.
Vučko nailazi na nešto nesvakidašnje: uspon seoskog puta, dužine stotinak metara, propisno je asfaltiran! Otkud to? Do najbližeg asfaltnog puta je petnaest kilometara, a ovo… Kasnije je saznao da je to izvedeno po nalogu kandidata za delegata; tako je hteo da pridobije birače (da vide kako izgleda asfalt!)
Vučko je sretao ljude sa stočnim zapregama gde su, umesto kola, saonice; pita seljane zar nemaju kola; odgovaraju mu da svi imaju zaprežna kola, ali za lakše terete, zbog uzbrdica i nizbrdica koriste lake drvene saonice.
7.
Ako pešači mladi zaljubljenik, sanjar, u sumraku na putu iz Linova prema Suračevu – razaznaje dve ogromne kamene kamile koje kao da su se sudarile; pat pozicija: ni da maknu. Možda je i jednoj i drugoj nestalo energenata (možda zbog nekih sankcija od pre nekoliko miliona godina). Tako je, znači, postao Stol sa brdima levo i desno od njega!
Čini ti se da ništa lepše nisi video od onoga kada ujutru, sa brda iznad Suračeva, pogledaš prema Babušnici… Ako si već u Babušnici, ako hoćeš da predahneš u kafani iznad fudbalskog stadiona, pa sa terase kafane pogledaš prema Stolu, na njegovoj severnoj strani videćeš „žirafu koja se uspinje, brsti“. (To je bila stena na pošumljenom delu planine; ličila je na žirafu.) Da li je žirafa živa? Sve što više gledaš, sve si ubeđeniji da je to istinska žirafa; posle napregnutog gledanja, kad oči zasuze, uočićeš da se žirafa kreće… znači – živa je!
Čudni su putevi Gospodnji! Zašto Gospod Bog, Tvorac Neba i Zemlje, ne prenese i Stol, i kamene kamile, i žirafu u Afriku, nego ih ostavi u Lužnici? Možda je, opijen lepotom Lužnice, odlučio da tako udesi. Najpametniji Lužničani, još ako su popili po koji kondir lužničkog prepeka, tvrde da će pre biti da je Bog opijen rakijom, jer „ljubav opija, naročito ljubav prema rakiji“. Ovo poslednje se mora prihvatiti sa rezervom jer – možda su najpre postali Lužnica i Stol, pa posle lužnički prepek…
Vidoje Cvetanović
78 godina, profesor u penziji
GC „Jelenac“, Aleksinac
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijihkoji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu
Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih