Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Snežana (Novi Beograd): Usamljeni dragulj

Snežana (Novi Beograd): Usamljeni dragulj

Snežana (Novi Beograd): Usamljeni dragulj

4. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih Draganova nagrada. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Dejan Lazarević – Ćeka, Međuvršje, Ovčar Banja

Prošle godine smo suprug i ja odlučili da deo leta provedemo u Ovčar Banji. Nekoliko godina ranije, navratili smo usput u ovo mesto. Učinilo nam se kao neka zabit i, razočarani, brzo smo ga napustili. Nismo imali ni želju ni nameru da se ikad više vratimo.

Ali godine prolaze, a ne podmlađuju. Čuli smo da je ova banja odlična za ublažavanje reumatskih problema. Tu je dolazio i patrijarh Pavle. Doživeo je lepe godine i bio veoma pokretan. Rešili smo da probamo.

Jedna od savremenih poslovica kaže da „ko nema u vuglu ima u guglu“. Tako smo saznali da je Ovčar Banja udaljena od Beograda 160 kilometara, a od Čačka 18 kilometara, kao i da je Ovčarsko-kablarska klisura pod zaštitom države kao predeo izuzetnih odlika I kategorije. O njoj se stara Turistička organizacija Čačka.

Preko interneta smo našli i smeštaj u odmaralištu „Sunce“. Pozvali smo telefonom da proverimo da li je zaista banjska voda u kupatilima i da li je njena temperatura od 35° do 38°C. Pošto smo dobili potvrdne odgovore, rezervisali smo termin.

Priznajem da sam krenula uz izvesnu dozu sumnje. Bilo mi je neverovatno da svaka soba ima kupatilo sa banjskom vodom i da se to dodatno ne naplaćuje.

Kad smo odmakli od Čačka, posle nekoliko putokaza za manastire, videli smo tablu na kojoj je pisalo „Ovčar Banja“. Pre nego što smo prešli most, pogledom smo obuhvatili celu banju u podožju planina (u poređenju sa našom Avalom – pravih gorostasa). Brzo smo uočili naše „Sunce“ pošto smo videli slike na internetu. Laknulo nam je. Potpuno smo se opustili tek kad nam je ljubazna i predusretljiva vlasnica pokazala apartman. Soba je velika i svetla sa visokim plafonima, dovoljno velikim kupatilom sa zaista toplom, banjskom vodom, malom terasom i pogledom na Zapadnu Moravu udaljenu desetak metara. Nikad nisam spavala tako blizu reke, pa još pored opevane Morave! Uživala sam u šumu talasa dok se trkaju i preskaču po uređenom koritu. Mogla sam da vidim i ribe kako oprezno plivaju. Oprezno zbog gotovo uvek dežurnih ribolovaca.

Svakodnevno smo šetali kejom pored reke. Uživali smo dok se vetar nečujno spuštao s planina i šašoljio nas. Uveče nam je bilo prijatnije u trenerkama. Zapadna Morava sa Ovčarom i Kablarom, dvama gorostasima koji stoje pored nje kao telohranitelji, činili su vreme veoma prijatnim i bez sparine. Na ovome su nam zavideli naši najdraži koji su ostali u vreloj prestonici (kao da je u Sahari, a ne na Dunavu i Savi).

Na kraju keja je hidroelektrana „Ovčar Banja“. Radi od 1954. godine mada su planovi za izradnju i geodetska merenja urađeni još početkom prošlog veka. Nažalost, naša mala, ali ponosna Srbija je mnogima trn u oku. Tako su Balkanski ratovi i dva svetska rata odložili njenu izgradnju za pola veka. Postrojenja elektrane su u samoj planini Kablar.

Sa druge strane reke je „Welness centar Kablar“. Pored smeštaja i raznih hidroterapijskih tretmana, ovde je i bazen sa banjskom vodom otvoren za sve posetioce. Naravno, i u restoranu mogu svi da jedu ili da se osveže nekim pićem. A jedino ovde možete da kupite novine.

Gotovo odmah pored „Sunca“, nalze se pošta i prodavnica. Malo dalje, niz reku, nalzi se hidroterapijski blok Doma zdravlja Čačak. Terapiju određuje lekar u Čačku.

Ako produžite dalje, niz Zapadnu Moravu, možete da pecate ili da se brčkate po vrbacima i sunčate. Kad ogladnite, produžite još malo do restorana „Dom“ na samoj obali. Jedan deo je na reci tako da kupači direktno sa terase restorana ulaze u vodu. Tu je i viseći most (mnogima služi kao skakaonica) koji izlazi na magistralu kod puta koji vodi u manastir Preobraženje.

Iznad ovog restorana je drugi deo „Doma“ koji je nekad bio planinarski dom. Ovde imate kompletan pansion. Gotovo svakodnevno smo tu dolazili na ručak. Hrana je veoma ukusna i dobra, porcije velike, a cene pristupačne. Jeli smo u maloj, lepoj bašti. Iznad se zaštitnički izdiže Kablar, a ispred je pruga kojom prolazi voz za Požegu. Dok smo tako sedeli, pijuckajući pivo posle ručka, prolazio je voz. Uvek je bio neki putnik da uđe ili izađe iz njega. Osećala sam se kao da sam upala u Kusturičin film. Filmsku sliku upotpunjava kivi iz bašte koji širi grane pune plodova, kao krila, da zagrli putnike i poželi im dobrodošlicu.

Kažu da u Ovčar Banju najviše dolaze planinari i vernici. Planinari dođu za vikend i u ta dva dana obiđu obe planine koje su dobro obeležene planinarskim znacima. Usput svrate i u neki manastir, a ako je vreme održavanja sabora u Guči, uveče skoknu da čuju trubače. Odu zadovoljni, čak umorni od toliko sadržaja. Nažalost, neki ni ne znaju da su se u apartmanu tuširali banjskom vodom.

Za verski turizam to je oaza ovozemaljskog raja. Na tako malom prostoru – deset srednjevekovnih manastira! Srpska Sveta gora! Svi su oni izuzetno vredni, ne samo kao verski, nego i kao kulturno-istorijski spomenici. Osim manastira Ilinje koji je prazan i koji kao da vaskrsava svakog 2. avgusta (služi se liturgija uz mnogo vernika), u ostalim manastirima ima monaha, odnosno monahinja.

Mnogi kažu da je najlepši manastir Svete Trojice. Nisam stručnjak za građevine, ali svi su na svoj način veoma lepi. Meni je najlepši manastir Sretenje. To je moja prva manastirska ljubav, manastir koji sam prvi zavolela svim srcem i dušom. Naime, pre nekoliko godina smo upoznali monahinju Varvaru. Zbog nje smo otišli prvi put u Sretenje. Zbog igumanije, mati Akviline i ostalih sestara, nastavili smo da dolazimo. Svi koji navrate su dobrodošli. Oči sestara su pune topline i sestrinske ljubavi i pažnje. Njima je sve lako i jednostavno. Pored njih se duša opusti, a srce se dopuni nekom novom, uzvišenom ljubavlju i snagom.

I u manastiru Blagoveštenje smo, kao i u Sretenju, bili nekoliko puta. On je udaljen samo par minuta od „Sunca“, a monahinje su nas po toplini i srdačnosti podsećale na naše sestre iz Sretenja. Njih zaista Bog čuva kad se ispod manastira već više od 60 godina okreću turbine hidroelektrane. Ali Bog čuva i druge. Kad odete u manastir Nikolje, izgleda neverovatno da je tako blizu Zapadne Morave, a da ni u onim velikim poplavama, voda nije ušla ni u portu niti u manastirske zgrade. Kad idete u manastir Uspenje (koji ima neobičnu crkvu sa dva oltara), kao da se penjete u neku bajku. Ili manastir Preobraženje sa tako modernom crkvom, modernom u građevinskom smislu. Svaki je izuzetan jer ima ono nešto, nešto posebno zbog čega treba da se poseti.

Iako nije manastir, crkva Svetog Save, zvana Savinje, na mene je ostavila poseban utisak. Neki je porede sa manastirom Ostrog. Sličnost je jedino što su u steni. Ali do Ostroga dolazite kolima ili autobusom, a do Savinja jedino pešice planinskom stazom. Podigao je vladika Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u Savinoj pećini 1938. godine. Crkvu su obnovili monasi manastira Preobraženje pre nepune dve godine. Na najstrmijim delovima, postavili su žičane sajle. Zahvaljujući njima i jednom ovdašnjem planinaru, do ovog neverovatnog mesta došli smo suprug i ja. Divili smo se graditeljima koji su sav taj materijal izneli sopstvenim rukama, penjući se po nekoliko puta dnevno. Kad sam zastajala od umora i straha pred novom strminom želeći da se vratim, pomišljala sam na njih, tako opterećene, i nastavljala. Čim smo se popeli, shvatila sam da se trud isplatio. Isplatio u duhovnom smislu. Tako lepa i čista crkva u steni, pogled na bajkovite meandre Zapadne Morave, na manastir Sretenje na suprotnoj strani, koji izranja iz sredine Ovčara ušuškan gustom šumom, a visoko iznad nas, kruži orao, krilati kralj visina. Zaista, prizor vredan svih tih muka koje odmah nestaju.

U neposrednoj blizini crkve, u stenovitom udubljenju, nalazi se Savina voda. Izvor koji ne izvire, odnosno ne vidi se odakle izvire. Kako sam bila srećna kad sam videla tu vodu! Naime, legenda kaže da vode ima samo kad dođu pravednici. Neko veruje, neko ne veruje, ali je svima koji nađu vodu milo, a onima koji je ne nađu nije svejedno.

Eto, mislili smo da idemo u zabit, a otkrili smo dragulj. Dragulj koji umivaju termomineralne vode i Zapadna Morava a čuvaju ga Ovčar i Kablar. Dragulj ogrnut tišinom jer je od 2007. godine, kada je na Ibarskoj magistrali napravljena obilaznica, postao slepo crevo u koje retko ko slučajno navrati. Zbog sve ove lepote, kao i zbog lekovite vode koja nam je prijala, ne samo trenutno zbog idealne temperature, nego i kasnije zbog ublaženih bolova, nastavićemo da dolazimo.

Snežana Ristić, 63 godine
dipl. pravnik u penziji, Novi Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“