Iako sa godinama dolazi do promena u načinu na koji pamtimo, pamćenje starijih nije nužno lošije. Stariji možda samo pamte drugačije od mlađih.
Iako to nije uvek prvi znak starenja, neke sposobnosti, uključujući i pamćenje, pogoršavaju se kako ljudi stare. Proces, međutim, možda i nije toliko pravolinijski koliko se čini.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Zahrija Rai, docent psiholoških i nauka o mozgu Univerziteta Vašington u Sent Luisu, proučavao je moždane aktivnosti starijih ljudi, a da nije tražio od njih da izdeklamuju grupu reči ili da zapamte niz brojeva. Umesto toga, Rai je koristio „naturalistički pristup“ koji više podseća na aktivnosti koje se dešavaju u stvarnom svetu.
Otkrio je da moždana aktivnost kod starijih osoba nije nužno mirnija kada je u pitanju pamćenje.
„Jednostavno je drugačija“, objašnjava.
Film umesto testa pamćenja
Uobičajeni testovi memorije ispituju sposobnost neke osobe da zapamti niz reči, broji unazad ili da prepoznaje slike koje se ponavljaju.
„Koliko puta mislite da će 75-godišnjak morati da zapamti: ‘drvo, jabuka, trešnja, kamion’?“, pita Rai, vodeći autor istraživanja. Umesto toga, on je koristio skup podataka Centra za starenje i neuronauku u Kembridžu koji sadrži i rezultate funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) ljudi dok gledaju 8-minutni film.
„Nije bilo posebnih uputstava, niti ‘A-ha!’ momenata“, objašnjava Rai. „Trebalo je samo da se zavale, opuste i uživaju u filmu.“
No, iako su se možda opuštali, mozak ispitanika je vredno radio prepoznavajući, tumačeći i razvrstavajući dešavanja u filmu. Jedan od specifičnih načina na koji ljudi razvrstavaju događaje jeste prepoznavanjem kada se jedan događaj završava, a drugi počinje.
Kako objašnjava Rai, „događaj“ može biti gotovo sve.
„Ovaj razgovor ili jedan njegov deo, na primer. Mi ove smislene delove izvlačimo iz neprekidnog toka.“
A ono što predstavlja granicu među ovim događajima je nešto što je zapravo konzistentno kod svih ljudi.
„Ako vi i ja gledamo isti film i dobijemo uputstvo da pritisnemo dugme kada osetimo da se jedna smislena celina završila, vi i ja ćemo imati mnogo više sličnih reakcija nego različitih“, kaže Rai.
Mozak koji stari
Kada se posmatraju rezultati funkcionalne magnetne rezonance – koja koristi promene protoka krvi i kiseonika u krvi da bi istakla moždanu aktivnost – starije osobe su pokazale sličnu povećanu aktivnost kao i kontrolna grupa kada je dolazilo do granice događaja.
To ne znači da mozak osoba svih starosti slično obrađuje informacije. „Jednostavno je drugačije. U nekim oblastima mozga, aktivnost opada, dok se u drugima zapravo povećava.“
Ukupna aktivnost se prilično pouzdano smanjuje tokom perioda od 18 do 88 godine, kaže Rai. Kada su ljudi grupisani u „mlađe, sredovečne i starije“, dolazi do statistički pouzdanog pada aktivnosti ka narednim grupama.
„Međutim, našli smo nekoliko oblasti mozga u kojima je aktivnost pojačana kako je grupa starija. To je bilo sasvim neočekivano“, kaže Rai.
Veći deo aktivnosti koja ga je zanimala se nalazi na sredini i u zadnjem delu mozga. Pored pamćenja, ove oblasti su veoma uključene u predstavljanje konteksta i svesti o situaciji. U nekima od ovih oblasti zabeležena je smanjena aktivnost kod starijih osoba.
„Mislimo da su razlike povezane sa pamćenjem“, kaže Rai.
Kod granica događaja, naučnici su primetili razlike u nivoima aktivnosti hipokampusa koja je povezana sa sećanjem. „Sećanje priče“, tako je to nazvao Zaharija Rai.
„Moguće je da postoji opšte shvatanje kod koga reakcija hipokampusa na granice događaja predviđa koliko ste u stanju da raščlanite i zapamtite priče i složene narative bez obzira na životnu dob“, kaže Rai.
Od specifičnog ka suštinskom
Ali kod starijih osoba, što bliže prednjem delu mozga, posebno medijalnom prefrontalnom korteksu, to je izrazitija aktivnost.
Aktivnost u tom delu mozga pojačana je kod starijih osoba. Ova oblast mozga je povezana sa širokim, šematskim znanjem. Dakle, kako izgleda odlazak u prodavnicu, a ne u određenu prodavnicu.
„Moguće je da kako starije osobe izgube jačinu reakcije u zadnjim delovima mozga, da se tako udaljavaju od detaljne i idu ka kontekstualnoj informaciji“, kaže Rai. Kako se nivo aktivnosti povećava u prednjem delu mozga, tako možda stvari postaju shematičnije. Suštinske.
U praksi, ovo može značiti da će se 20-godišnjak koji primećuje granicu događaja u filmu možda više usredsrediti na specifičnosti: u kojoj tačno prostoriji su likovi, šta je tačan sadržaj razgovora?
Stariji gledalac možda veću pažnju posvećuje široj slici: kakva je to soba u kojoj se nalaze likovi, jesu li likovi prešli iz formalne večere u opušteniji prostor nakon večere, da li se glasan, naporan razgovor pretvorio u prijateljski?
„Starije osobe možda predstavljaju događaje na drugačije načine, i prelaske možda uočavaju drugačije od, recimo, 20-godišnjaka“, kaže Zaharija Rai.
„Može se izvući zanimljiv zaključak – zdravim starijim ljudima ne nedostaje šira slika. Nije da ne dobijaju informacije, oni ih samo dobijaju na drugi način.“
Izvor: Washington University in St. Louis
Istraživanje: Nature Communications