3. mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.
Fotografija: Đorđe Grujičić, „Sarti“
Leto se približavalo, a muž i ja smo se sa setom sećali onih nekadašnjih, boljih godina kada smo u ovo vreme već imali isplanirano letovanje.
Sada smo mučno pokušavali da od naših malih penzija ipak nekako namaknemo pare za neko putovanje. I pored ponuđenih vaučera, petodnevni boravak u našim banjama je bio nemoguća misija za naš skromni budžet.
Mene je oduvek mnogo više privlačilo more. Otkad znam za sebe, pravo letovanje je značilo odlazak na more. Počelo je to još sa dečijim odmaralištem u Dobroti kod Kotora gde sam i naučila da plivam. Nastavilo se odlaskom sa roditeljima u Crikvenicu i Omiš gde je očeva fabrika imala svoja odmarališta. Svoju prvu veliku ljubav doživela sam na Velikoj plaži ulcinjskog ferijalnog kampa. Dve godine kasnije, nezaboravno letovanje u ferijalnom kampu u Makarskoj obeležilo je čitav moj život. Tamo sam upoznala i zavolela svog sadašnjeg muža. U sećanju su mi zauvek ostale šetnje s njim uz more i glavnom ulicom „kalelargom“, kao i zvuk nostalgične hit balade „When I need you“ („Kad mi trebaš, samo sklopim oči i sa tobom sam…“), dok pripijeni jedno uz drugo plešemo u polutami disko kluba…
I kad tako zatvorenih očiju zaplovim u prošlost, prisetim se ferijalnih zgoda u našim dvorcima od cerade, u kuhinji dok se ljuštio krompir, mutilo mleko u prahu, dok se održavala higijena u kampu, pod tuševima kad iznenada nestane vode (uvek se nasmejem onoj sceni u makarskom kampu sa Milenom Dravić pod tušem u filmu „Nije lako sa muškarcima“).
Uhvatim tako sebe u dilemi da li je to zaista bilo tako lepo, da li novije generacije nemaju takva sećanja, ili je to ipak samo „žal za mladost“ ostarelih, koji ne prihvataju surovu istinu prolaznosti!? Pa nemamo samo mi tapiju na predivnu mladost, imaju je i naša deca koja će takođe misliti da su je imali kad budu pričali svojoj deci…
I kasnije smo nastavili da pohodimo jadransku obalu, sad već sa našom decom, sve dok tu idiličnu morsku ljubav nisu prekinuli ratovi i siromaštvo.
Ipak nismo lako odustajali. Naš narod je opsednut morem i odmor bez njega mu je nazamisliv. Tako je to valjda još od Dušanovog carstva koje je izlazilo čak na tri mora. Ta idilična slika prekinuta je raspadom carstva. Tek posle šest vekova ponovo smo se dokopali mora, pa smo vikali: „Trst je naš“ i za Jadran govorili „naše more“!
Kako smo, poput panonskog mornara, imali “izuzetan peh” da u novi milenijium uđemo bez svog mora, okrenuli smo se, kao “paradajz-turisti” plićih džepova, našem pravoslavnom, grčkom moru.
Tako smo se i sada dali u proučavanje jeftinijih ponuda raznih agencija, ali je to sve prevazilazilo naš skromno planirani trošak. Sanjajući onaj Halkidiki sa „tri prsta“, danima smo dosađivali vlasniku lokalne turističke agencije, jednom slatkorečivom, nadobudnom mladiću. Kada smo mu stidljivo otkrili kojim budžetom raspolažemo, počeo je da se smeje grohotom. Čak je nepristojno izvalio da će nam od željenog Halkidikija sa „tri prsta“, izgleda ostati samo „srednji prst“. Primetivši kako smo zabezeknutim i ljutitim pogledima propratili ovu njegovu neumesnu šalu, izvinio se na brzinu i čvrsto obećao da će pokušati da pronađe neki smeštaj u okviru naših raspoloživih para.
Kroz nekoliko dana pozvao nas je da dođemo u agenciju. Dočekao nas je sa širokim osmehom i sa vešću da je posle mnogo muka bukvalno iskopao neki osmodnevni aranžman krajem septembra, u čiju smo se cenu nekako uklapali. Osmeh je još više razvukao dodajući da se radi o nama nezaobilaznom „srednjem prstu“, Sitoniji! Organizator putovanja je bila nama jedna potpuno nepoznata agencija, kao što nam je bio nepoznat i naziv tog seoceta na grčkoj obali. Kad smo se raspitali o kakvom se smeštaju radi, vlasnik agencije nam je rekao da ćemo imati iz našeg studija divan pogled na čitav zaliv, pa čak i na naše pravoslavne svetinja na susednom Atosu, kad to vremenski uslovi dozvole! Usput je nešto promrljao sebi u bradu o „parama i muzici“!
Pred polazak smo spremili solidne količine namirnica, što iz naše bašte, što kupljeno na akcijama po marketima. Nismo želeli da budemo „paradajz-turisti“, pa smo poneli i svoj paradajz. Planirali smo da u Grčkoj kupujemo samo hleb, mada nam je sin nudio neku svoju nekorišćenu mašinu za spravljanje hleba, koja mu je bila svadbeni poklon. Rezonovali smo da to nije loša ideja, kad već imamo besplatnu vodu i struju, ali je bila previše kabasta, pa smo odustali. Poneli smo nešto zatopljenog mesa, ulje, povrće, voće, dosta krompira, luka…
Kad smo se, kao i svi drugi putnici, sa svim tim gajbama i kartonskim kutijama pojavili ispred autobusa, šofer se hvatao za glavu. Galamio je da treba da angažujemo poseban kamion sa prikolicom za transport takvog prtljaga. Vikao je da nema mesta i da će mu se autobus raspasti. Svađa i galama je tek nastala kad je zatražio da svi odreknemo dela prtljaga. Neko je predlagao da merimo prtljag. Pošto vage nije bilo, uz psovke i svađe nekako smo se ugurali u dotrajali autobus koji uopšte nije ulivao poverenje. To se i potvrdilo, jer smo narednih tri sata proveli u nekoj radionici posrnulog prevoznika u kojoj su se pratioc grupe, vozači i nervozni mehaničari neprestano svađali. Mehaničari su se žalili da već tri meseca nisu primili platu, da rezervnih delova za popravku autobusa nemaju, da mogu samo nešto da skrpe, ali da daleko nećemo stići.
Tako smo i krenuli, sve strepeći od novog kvara na preopterećenom autobusu. Dok smo putovali, upitala sam muža šta misli o toj vozačevoj mudroliji da kamion sa prikolicom prevozi posebno prtljag? On je samo nervozno odmahnuo rukom, govoreći da je to glupo i skupo rešenje. Nisam lako odustajala, pa sam spomenula vodeni saobraćaj, kao najjeftiniji oblik transporta! On me je samo zabezeknuto pogledao, upitavši me kojim to rekama i morima i koliko dugo mislim da putujem do Halkidikija!? Videvši šta sam izvalila, setila sam se jednog političara i u dahu izdeklamovala spasonosno rešenje:
„Izgradićemo kanal koji Moravu povezuje sa Egejom i koristiti barže za prevoz rasutog tereta! U Makedoniji bi se one dodatno punile povrćem i voćem, pa bi ja to kasnije pod maslinama pretvarala u ajvare, turšiju i slatka, a ti u rakiju!“
Muž je samo bez reči gledao u mene kao na neki zapušteni psihijatrijski slučaj. Uvređeno sam se okrenula u nameri da zadremam, rekavši: „Sve se može kad se hoće! Ali ti ne znaš ni da maštaš!“
Nisam ni uspela da zadremam, kad se negde oko Velike Plane ispunilo predviđanje onih mehaničara na polasku. Autobus je stao i ni makac dalje. Tu noć smo proveli u autobusu čekajući da dođe drugi. Naš pratioc grupe, neka suvonjava, razbarušena tinejdžerka, celu noć je provela pozivajući neke brojeve mobilnim i psujući, a da cigaretu iz usta nije vadila.
Sunce je već prilično odskočilo kad se pojavio taj autobus drugog prevoznika, naizgled ništa bolji od prethodnog. Već prilično umorni i iscrpljeni, pretovarili smo s mukom stvari i nastavili put, panično strahujući kad god bi čuli neko škripanje i trzanje motora. Klima nije radila ni u ovom autobusu, pa smo se prilično kuvali, naročito dok smo čekali u redovima na granicama.
Konačno smo kasno uveče stigli, a da more nismo ni videli. Jedini iz grupe imali smo smeštaj u kući visoko iznad male uvale, tako da smo na jedvite jade gomilu stvari, uglavnom hrane, nekim kozjim stazama preneli gore. Bunovna gazdarica pokazala nam je krevete u nekoj, gotovo podrumskoj prostoriji. Nismo imali ni snage da prigovoramo na smeštaj, već smo se, onako umorni, samo stropoštali na krevete, nadajući se da će nam sutra sve izgledati lepše.
Ujutro smo se uverili da zaista imamo lep pogled na veoma udaljen zaliv, ali tek kad posle desetak stepenica izađemo iz podruma. Probudila nas je buka mešalice za beton, jer je zgrada u kojoj smo bili smešteni bila u izgradnji. Iz betonske ploče prizemlja virila je armatura, a svuda se okolo video razbacan građevinski materijal. Nedaleko iznad nas, na samom vrhu brdašca, bili su kameni ostaci nekog starog utvrđenja. Pokušali smo odatle da dobacimo pogled do naših svetinja na Atosu, ali bez uspeha!
Soba nam je bila prilično neuredna, metalni kreveti rasklimatani, a kupatilo u žalosnom stanju. Do kupatila se trebalo popeti jedno tri-četiri stepenika. Nije bilo ni kade, ni lavaboa, samo jedna slavina sa ručnim tušem koja je stalno curela. Naravno, nije bilo ni tople vode. Pokušali smo da se žalimo crnpurastoj, koščatoj gazdarici koja je neprestano galamila. Nismo je ništa razumeli, pa smo brzo odustali, računajući da će nam pomoći naš vodič, lepuškasta Marijana koji nas je sinoć dočekala.
Za to prepodne bio je zakazan zajednički sastanak cele grupe iz autobusa na nekoj terasi blizu mora. Jedva smo se spustili do terase, spremni da se odmah požalimo. Marijana, kojoj osmeh nikako nije silazio sa lica, neprestano je ponavljala da će sve proveriti, da imamo strpljenja, da će sve biti u redu i odmah prešla na priču o divnim izletima koji nam agencija nudi. Posle dužeg premišljanja, izabrali smo najjeftiniji izlet, neko krstarenje brodicom po zalivu. Marijana je odmah prikupila novac za izlete, podelila svima neke papiriće-priznanice, neprestano cvrkućući, onako nasmejana. Više je nismo videli. Kada smo bili na izletu, uverili smo se da je cena izleta duplo jeftinija ako se plati na samoj brodici.
Od nekih naših saputnika smo čuli da je naša Marijana morala hitno da se vrati u Srbiju. Njen dečko je pretio da će je ostaviti, ne mogavši više da istrpi njeno višemesečno odsustvo!
Naredni dani su nam bili borba za opstanak u podrumskom studiju, uz stalne rasprave sa grlatom Grkinjom. Mada smo govorili različitim jezicima, ipak smo se, uz mimiku i gestikulaciju, nekako razumeli. Prigovorili smo da imamo samo jednu šerpu, na šta je ona odvratila da nam više i ne treba, jer na malom šporetu radi samo jedna ringla! Tu šerpu smo inače koristili i da grejemo vodu, jer za toplu vodu u kupatilu nismo bili spremni da čekamo instaliranje solarnih kolektora na gornjoj ploči koja se upravo nalivala betonom.
Obedovali smo u obližnjem šumarku, jer je buka mešalice bila nesnosna. Taman smo se posle nekoliko dana na sve to privikli i pomirili sa sudbinom svakodnevnog lomatanja po brdu od podruma do plaže i natrag, kad je naišao novi šok.
Gazdarica je tražila da odmah napustimo studio ili da doplatimo smeštaj, jer navodno naša agencija nije do kraja izmirila sve obaveze prema njima, a ona hoće da u podrum primi druge goste. Mi para nismo imali, predstavnika agencije koji menja Marijanu nikako nismo uspeli da pronađemo, a do dolaska autobusa za povratak kući preostalo je još tri dana. Posle dugog natezanja gazdarica je prihvatila da ostanemo do kraja, uz obavezu da ja pomažem u kuhinji na spremanju hrane radnicima, a muž da bude na gradilištu za mešalicom.
Tako smo željno i radosno dočekali autobus i povratak kući sa ovog jeftinog letovanja. Srećom, osim dva pucanja gume, većih kvarova na putu do našeg željno očekivanog doma nije bilo.
Odmah po povratku, potražila sam lokalnu agenciju gde smo uplatili aranžman kako bih uložila reklamaciju i dobro izbrusila vlasnika. Nažalost, vrata su bila zaključana, a na jednom papiriću na vratima rukom je bilo ispisano:„Zatvoreno do daljeg“!
Olgica Ćurčin, 65 godina
dipl. hemičar u penziji, Zrenjanin
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“