Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Olga (Novi Sad): Ostvareni snovi

Olga (Novi Sad): Ostvareni snovi

Olga (Novi Sad): Ostvareni snovi

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Pariz – Sena, David Duchens

Pariz, 1998.godina

Udovac, boem, školovan u Budimpešti, oženio patrijarhalno vaspitanu, mnogo mlađu devojku i posle dužeg vremena čekanja, rodila se devojčica, Lili. U genima je nosila ritam, muziku i ples. Sa tri godine života, pošla je u prvu baletsku školu Kraljevine Jugoslavije u Novom Sadu, i u zabavište sa učenjem nemačkog jezika. Kasnije, u muzičku školu, na odsek „klavir“. Bila je među najtalenovanijima, često je nastupala u pozorištu, na školskim predstavama, recitovala je. Bila je kao čigra, uvek u pokretu, koristila je svaku priliku da zaigra ili zapeva. Bila je okružena pažnjom i ljubavlju.

Kako su godine prolazile, često je svoj novac za doručak trošila za bioskop, tj. na muzičke filmove, gde se predavala svim svojim čulima uživanju revijskih ili baletskih filmova.

Divila se divnim, veličanstvenim gradovima, spomenicima, scenama, u nadi da će jednog dana, postati prima-balerina i da će, putujući po svetu, sve to i doživeti! Tada, nadhnuta emocijama, dolazeći u porodičnu kuću, uključila bi radio ili gramofon i u šest metara dugom gongu, po pločicama, stvarala svoju koreografiju i plesala ili sela za klavir i komponovala neke improvizacije ili pevajući, izmišljala tekstove.

Ali, sve je „potonulo“. Životni scenario se totalno preokrenuo. Nemaština i kriza. Brak njenih roditelja se raspao, duvali su vetrovi rata, život je postao borba za opstanak! Lili je postala član pionirskog pozorišta i dalje često nastupala… I onda! Zaljubila se! Joj, skoro „dete“, stupila u brak, proživela tragediju svog života, ali i pored svih problema, ples nije napustila. Sarađivala je sa učiteljicama u raznim školskim predstavama, podučavala decu da plešu, i javno nastupaju, a komšijsku decu da zaigraju tango i valcer. I došao je „KRAJ“, razvela se i zaposlila, i radeći se, lečila.

Detinjasta prva ljubav raspršila je sve emocije, romantiku, nadu, ali ples je ostao njen najveći zdravstveni, čulni eliksir. Krenula je svake nedelje u klubove, na igranke. To nije bilo ono i pravo, ali kao zamena za neostvarene snove i za njenu dušu, bilo je odlično!

Jednog dana, stiglo je preporučeno pismo iz grada svetlosti i mode, Pariza! Posvana je u svatove i dve nedelje boravka kod bliže rodbine. Ni u najburnijem snu nije mogla zamisliti da će u svom životu putovati u grad snova, umetnosti i lepote! Uzela je godišnji odmor, spakovala kofer i iz Beograda vozom, kušet-kabinom sa četiri ležaja, krenula u beli svet.

Od sreće i uzbuđenja, srce nije mogla da umiri, želela je da vrišti od sreće, da svima kaže koliko je sretna! Stariji bračni par se smestio na donjim ležajevima i do Švajcarske su samo jeli i spavali. Lili se smestila na gornji ležaj i, naslonivši bradu na jastuk, ležeći na stomaku, kroz prozor posmatrala jureći pejzaž. Voz se kretao: Jugoslavija – Hrvatska – Slovenija – Švajcarska i Francuska.

Kad je kompozicija stigla u Trst, prvi put u životu je ugledala plavetnilo divnog Jadranskog mora i luku sa mnoštvom predivnih brodova i jahti. Od ushićenja se rasplakala jer, do tada, more je videla samo na filmu. Kad su je carinici zapitali da li ima neku zabranjenu robu ili novac, ona im je nasmejana odgovorila: „Bonđorno, sinjore“ i mašući rukama, rekla „Nient-niente!“ Oni su veselo nastavili svoju kontrolu, a ona se odmah vratila prozoru i dalje uživala u predivnim palatama, a naročito izvanrednom ukusu i estetici. Mnogo cveća, zelenila, freske, kipovi, crkve, boje, ni duga im nije ravna!

Bila je noć kada je voz stigao u Milano, stanica je bila blistavo osvetljena, ukrašena cvećem, a paralelno je stajao prazan voz, u kojem su sedišta bila postavljena na različitim visinama i presvučena crvenim, belim, zatim narandžastim, zelenim bojama. Lili se osećala kao da je na drugoj planeti.

Pala je mračna noć, voz je jurio, ljuljuškao, i Lili se nekoliko sati uspavala. Probudila se kad su došli švajcarski carinici koji su na nemačkom jeziku propitivali putnike. Lili im je na tečnom nemačkom rekla: „Ich raise nach Pari“ – Ja putujem za Pariz. Bračni par je napustio voz i ona je ostala sama u kupeu.

Razdanilo se, malo se prošetala hodnikom i posle opet zauzela svoj položaj na ležaju i divila se visokim Alpima, planinama, šumama, vodopadima i beskrajnim zelenim pašnjacima, gde su postavljene žičane ograde sa slabom strujom i svuda pasu krave, ovce i predivni konji. Na ivicama šuma, pojavile su se srne i mnoštvo ptica. Seljani, koji sedeći u nekom malom kamiončiću, kose travu, a ona kroz neki točir pada u otvoreni prostor auta. Sve je blistavo čisto, nigde nikakvog otpada!

Lili je konačno rešila da prezalogaji i više nije mogla bez sna. Duboko je zaspala i brzo posle buđenja, oko 10-11 sati prepodne, voz je ulazio u stanicu, gde su je već dočekali rođaci. Put je trajao 24-26 sati.

Posle mirno prospavane noći, sledeći dan je bio u znaku priprema, ulepšavanja za svatove. Divno ukrašen hotelski restoran, hrana neobična: školjke-puževi, gljive, razne salate, sosovi, a posle – fantastične torte i kolači. Kad su gosti, uz veliki žagor, krenuli ka stolovima, Lili je pošla prema podijumu, gde su jedan mladić i tri devojke uz glasnu muziku iz džuboksa plesali. Pridružila im se u plesu. Oni su bili barem 20 godina mlađi, i na francuskom jeziku su joj objašnjavali da to ona ne može da pleše. Ali su se grdno iznenadili kad je Lili odgovorila: „Ž n parl franse“ i, zadigavši falanu suknju, zaigrala kan-kan. Oni su zapanjeno posmatrali i na kraju je izljubili i čestitali joj. Posle toga je sela za sto, ali, osim slatkiša, ništa nije mogla da pojede.

Svako čudo tri dana traje. Posle dvodnevnog odmaranja, rođake su krenule da joj pokažu Pariz. U jednom od najvećih muzeja na svetu, Luvru, nedeljom je slobodan ulaz. Tada se palata pretvara u mravinjak. Najviše je sveta u prostoru gde je postavljena i ograđena, staklom zaštićena, Mona Liza Leonarda Da Vinčija. Zabranjeno je fotografisanje, ali to niko ne mari! Mnogo je Japanaca, Engleza i svih naroda sveta! Zvuci raznih jezika se sliju, pa samo slova čuješ. Tu su platna najvećih slikara sveta, David, Mone, Mikelanđelo, skulptor i slikar, Gogen, i mnoštvo drugih, tu su u prirodnoj veličini kipovi Venere, Adama i drugih. Velikana, za godinu dana se ne bi moglo pogledati! Mermerne i kamene figure su toliko originalne, tek što ne progovore! Svaki dan su išli u obilazak, kod Trijumfalne kapije, na Ajfelovoj kuli, gde se sa visine vidi ceo Pariz. Oko pedeset ljudi ulazi u jedan lift.

Jedan dan su posvetili Luju XIV i njegovim palatama i parkovima, jezerima, divnim skuplturama. To je Versaj, jedna od najlepših atrakcija Pariza. Tu su i manje palate Marije Antoanete, gde je ona vodila svoj zabavni život.
Obišli su i Mon-Martr, stecište svih umetnika sveta i svih boja ljudskoga roda. To se rečima opisati ne može, samo doživeti.

Vreme su posvetili i poseti jedne od najvećih katedrali Notrdam. Na nepreglednom trgu sa cvećem, drvećem, klupama stoji i vrhunska građevina ljudskih ruku, sa vekovnim rezbarijama, frizovima, čudesnim stubovima, gde je sa zvonika, zbog ljubavi prema Esmeraldi, skočio Kvazimodo, deformisani patuljak. Nažalost, zdanje je bilo pod remontom i samo su spolja uspeli delimično da je vide.

Sledeća poseta bila je pozorište Foli Beržer. Od ulaza, kružno sa dve strane, mermerne stepenice, tepisi boje krvi, pričvršćeni zlatastim šipkama, vodili su na mansardu i sva sedišta su bila od zlatnog i crvenog somota. Program, defile lepotica, haljina, nakita, divnih glasova, arija, kao anđela; mesto lustera visio je pravi ringišpil, koji je na kraju programa, vrteći se, svirao vašarsku zvonku muziku.

Stiglo vreme za polazak kući. Istim vozom, kupeom. Lili je zatekla čudan prizor. U desnom uglu sedela je krhka ženica, oko sedamdeset godina, u roze čipkanoj haljini i rukavicama, a obod čipkanog šešira skrivao je nos i usta. Pored nje je sedeo elegantan gospodin u crnom odelu. On je bio Englez, a ona bivša revijska igračica, Francuskinja, koja je celim putem samo ćutala. Sa leve strane, sedeo je mladić, Japanac. Lili je želela da razgovara, pa se našlo rešenje! Englez je znao nemački i on je sve prevodio svojoj francuskoj dami. Japanac je Lili pravio od papira cvet, žabice, leptire i tu je konverzacija prekinuta.

Lili i Englez su konstatovali da oboje vole plesnu muziku i tango. Tada je Lili sa Englezom zaplesala i na ruskom zapevala „Oči čarnije“… Japanac, čuvši ruske reči, progovori: „Zar Vi govorite ruski?“ Tad je začuđena Lili zapitala: „A otkud Vi govorite ruski?“ Japanac je tad ispričao da je pet meseci kao student boravio u Azerbejdžanu i malo savladao jezik. Tada se međusobna konverzacija nastavila na srpsko-rusko-nemačko-francusko i pomalo engleskom jeziku, i uz pesmu i zviždukanje su otplesali nekoliko tanga i valcera.

Voz je stigao do Venecije, grada na lagunama, moru i saputnici su ga napustili, a Lili je opet ostala sama u kupeu.
Spustio se sumrak, Lili je savladao umor, rešila je da spava. Samo je zbog carinske kontrole prekidala san, i tad je već bila na domaćem terenu. Stigavši u Beograd, pohitala je na autobus, i za sat i po je stigla u Novi Sad.

Žurila je svom domu, puna doživljaja, nauke, lepote, novih poznanstava, sretna što su se neostvarni snovi ostvarili! Znajući strane jezike, otvorile su se tajanstvene kapije „sveta“!

Ponela je sa sobom uspomene za ceo život!
Bila je sretna što je doživela takvu avanturu, ali je u rodnoj zemlji ipak najlepše.

Olga Popov Gračko, 84 godine
penzionerka iz Novog Sada


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“