Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Vrag nikad ne miruje. Obožava tu izreku. Nije li joj pala na pamet neki dan? Dok mu je slala meil.
Odgovorio je. Produžio njene muke. Osim igre, za njih nije bilo druge mogućnosti.
Rado bi ga ostavila na splitskoj rivi. Kupila je autobusnu kartu za jedno mjesto. Ne za dva. Ali ne da se On. Jebemti ljubav! Uvuče se u srce, a da nisi ni primijetio. Putuje u tebi kamo god kreneš. Ne trebaš dva sjedala.
Sad zbunjena stoji pred autobusom za Beograd. S kartom do Rume. Pa dalje, sjevernije. Sve što o Rumi zna stihovi su Branka Radičevića. Ni u to nije sigurna. Davno ih je čitala, recitirala, opijala se njima. Bila su to neka druga vremena.
– Pesnikinja ste ?
Eto, hvalila se šoferu. Da ostavi dojam. Sakrije nesigurnost. Strah? Prvi put putuje u Srbiju.
Brodovi miruju u luci. U moru odraz svjetla. Na nebu pun mjesec. Autobus uzdiše u leru.
– Ne mogu da verujem da prvi put putujete u Srbiju.
Zgodan je. Plavih očiju. Bez jastučića sala po tijelu. Priča. Proputovao je mnogo. Ona prevodi – živio je život.
– Glupačo – šapuće sebi nostalgično.
I ona je putovala. Ne mičući se s mjesta. Gutajući poput zraka tuđe uspomene i priče. Gubeći vid nad sitnim slovima knjiga. U snovima. U željama. Skoro pa nikada u zbilji. Bojala se živjeti?
Sada je tu. Bježi mada zna kako to nema smisla. Od sebe ne može pobjeći. Mogla se smiješiti nepoznatom čovjeku, upijati njegova sjećanja, hvaliti mu se koječime. No ostajala je ista. ONA.
Pa ipak, bježala je. To je sa sigurnošću znala.
Politikom se nikada nije bavila. Sada putuje u zemlju koju njezini nazivaju agresorom. Dvadeset godina… Ma ne, neće misliti na to. Umjetnost ne poznaje granice. Čovječnost gradi povjerenje. Mrtvi ne optužuju. Samo živi.
Tko li je napisao „Pse rata“? Nije se mogla sjetiti. Morat će uguglati…
Nebo je nepregledno. Prekriva cijelu zemaljsku kuglu. Kada bi se po njemu hodalo, ne bi se naišlo na granice.
Bilo bi sjajno kada bi postojao prekidač za isključivanje mozga. Okreneš i… Tišina.
Pokuša ne misliti. Prepusti se zvuku jurećih kotača autobusa pa autocesti.
Tama noći skriva krajolik. Mogla je putovati bilo gdje. Nije vidjela ništa, osim bijele crte što je lomila asfalt ceste na dvije trake. I Njegovo lice ispred.
Nije mu umakla. Nije uspjela u naumu da ga ostavi na splitskoj rivi.
„Ne znam kako si ušao
vrata su bila zatvorena
svjetla pogašena
muzika nije svirala…“
Svjetla se upališe u autobusu. Plavooki najavi dolazak na granicu.
– Spremite, molim, dokumente!
– A Vi, gospođo, ličnu kartu. Vi ste iz Europske unije – namigne joj.
Bjegunac nigdje ne pripada, pomisli, pružajući osobnu kartu.
Ruma
Sviće. Kroz prozor jurećeg autobusa, inserti neba kao na traci. Zamišlja da slaže crtić. Jednom je gledala na TV kako to rade. Sličica po sličica, pa ubrzanje.
Kao i život. Tisuće sličica tvore cjelinu. Jedinstvenu.
Desetak putnika tihuje. Spavaju li? Ili slažu sličice vlastitih crtića. Preslaguju inserte vlastitih života.
Jednom je pokušala napisati priču o svom. I izbrisala. Opisan, nije više ličio na njen.
Piščeva sloboda.
Ono kad si promatrač sa strane. Ne radi se o golim činjenicama već o oku, mislima i emocijama. Upletu se i želje, tuge i koješta još.
– Ruma – javi se plavooki potiho. Tek sviće jutro, da ne probudi one koji putuju dalje.
Kofer, plavooki i ona.
Kolodvor neuredan, mračan, bez znaka života. Ni jednog autobusa za dalje. Ni jednog putnika što čeka. Nema ni kuća u blizini da joj uliju malo hrabrosti.
Da je novinar napisala bi kratko – Mrtvi autobusni kolodvor. U Rumi opjevanoj od pjesnika prije ovog vremena.
Polavooki je (suosjećajno) gleda. Pretražuje pogledom mrtvilo. Pojašnjava kako autobus za Novi Sad dolazi u deset sati. Ima i taksi koji bi trebao biti za koji minut tu. Nije preskup.
Sačekat će malo s njom. Prvi put je u njegovoj domovini. Vidi li joj strah na licu?
– Hvala Vam, velika sam ja cura. Samo Vi idite. Znam da ne smijete kasniti. Snaći ću se već nekako – smiješi mu se.
Glupačo, ni ljubaznost ne znaš prihvatiti. Odbila si organizatore „Bugarsko-srpskog prijateljstva“ da te sačekaju – zašto ometati ljude u svitanje zore. Odbijaš ljubaznost plavookog.
Crtić se naglo odmota sve do srednje škole. Sličica: Natjecanje škola – Pjesma, Recitacija, Humor.
On s pozornice (zaboravila mu je ime):
– Vidi moje male (prst uperen u nju) ušla use ka teleruša (pamučna tkanina koja se prilikom pranja jako skuplja).
Počela se smijati. Bože, četrdeset i više godina poslije. Tada je umrla od srama. Nije bila njegova mala. Nije ni primjećivala njegov interes za nju.
U Rumi, u svitanju, ta sličica otjerala je strah.
Smijala se oslobođeno.
Nije se čak ni zapitala što taksist misli o ženi koja stoji pored kofera na pustom kolodvoru i smije se glasno.
Nada Vučičić, Split
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“