4. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Dragan Antić, „Pogled sa pirga Sv. Save“
Iza nas ostadoše tragovi opanaka, duboko utisnuti u crnu oranicu zatalasanih šumadijskih brda. U klečanoj torbi sa uprtama na ramenu, mirišu sir iz zastruga, vruć hleb iz furune, uvijen u novinsku hartiju sa izbledelim datumom i ljuta šljivovica.
Naviru sećanja iz mladosti na južnomoravskim putevima, nižu se planinski venci, a u nama raspevana devojka sa rumenim obrazima i nečujni zvuk pastirske frule iz kosmajske dubrave, sa neizbežnim pogledom na vrh Voždovog Oplenca.
Prelazimo drevni most na Vardaru na kome još odzvanja viševekovni topot kopita dorata i kulaša, sa junačnim kopljanicima cara silnoga. U kripti solunskog Zejtinlika stojim ćuteći pred mermernom pločom na kojoj je uklesano ime dedinog brata Čedomira, čije kosti ostadoše pre devedeset i devet leta u kamenim vrletima.
Sve smo bliži nesagledivoj srpskoj svetinji. Ko nas to iz dubine duše priziva da joj se beskrajno divimo, zaneti njenom čudesnom lepotom?
Sa visoke atoske litice, gde se puže vijugava kamena staza, ukaza se nestvaran, bajkovit prizor: u prostranoj dubodolini, opasanoj zelenim brdskim vencem, belasa se osmovekovni manastir Hilandar, koga vozdigoše trudoljubivi sveti sin Sava (u mladosti zvani Rastko) i otac mu Simeon, negdašnji veliki župan serbski, Stefan Nemanja.
U sunčanom miholjskom letu kao da je zauvek stalo vreme, dok ispred dvorišne krstionice, gde se godinaju dva drveta tankovitog vrha, uz grumen oranice iz Strelara, još cvetaju bele rade i čuje se poj nevidljivih ptica.
Laganim hodom napuštaju bogobojažljivi crnorisci samotne kelije na poziv klepala, koje daleko odzvanja u zvezdanoj besanoj noći. Titravo leluja plamen voštanih sveća pod svodovima drevnog zdanja u ponoćnoj liturgiji za nezaborav. Skrušeno stojimo onemeli i obradovani u trenu kad se međ kaluđerima nenadano oglasi za pevnicom mladenovački prota Draga.
Obedujemo s bratijom kao putnici namernici u freskopisanoj sali gostinskoj, a zora tek na pomolu. Posle zdele ukusnog biljnog variva, na trpezi ljubavi, sledi vino belo i jarkocrvena jabuka za poneti domu svom. Prestaje sedokosi monah da čita evanđelske reči, a samo četiri decenije star preučeni svetogorski iguman Metodije, stasit i glasovit, prvi među jednakima, dade nam mudar blagoslov za navek.
Kroz najviši omaleni prozor gromadne kamen-kule našeg pervog arhiepiskopa i knjigotvorca, vide se manastirska kubeta, čudesna vinova loza, koja se provukla iz odaje kroz rešetke, bunar u kome izvire nepresušna voda ledna i vatrom urušeni konaci.
Zid prebogate riznice ukrašava najlepša svetska ikona sa koje se blago smeši Bogorodica držeći Isusa Hrista u toplom naručju. Koliko li samo vredi srednjevekovni diptih, dar Milutina kralja, koga davno izradiše venecijanski majstori zlatari?
Put nas vodi pored krsta silnog cara Dušana, ukraj maslinjaka i obranih nepreglednih vinograda ispod kupastog brežuljka. Zastajemo videvši pirg kralja nam Milutina i spuštamo se sporo do keja na istočnoj strani „prsta“, a u prvi suton sa uzvišene šumovite kose zastrašujuće zavijaju šakali.
Nas desetorica radoznale kovačevačke braće, poklonika istorijskih starina, uslikavamo se za uspomenu na domak penušavih talasa, dok nam u susret tiho klizi po mirnoj egejskoj vodi bela lađa, da nas lepotom čarobnih predela ophrvane u srpski zavičaj vrati.
Milisav B. Vlajić, 66 godina
novinar u penziji, Mladenovac
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“