Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada”, kategorija “Najbolja ženska putopisna priča”.
Banjska-zdravsveno-turistička mesta, zavisno od godišnjeg doba, imaju specifičnu dinamiku svakodnevnog života ljudi. Zime su duge i bez posebnih zbivanja. Ima se osećaj da počinju sredinom jeseni. Od Uskrsa, meštane greje letnje sunce. Ta uslovna toplina je na radost stanovnika. Zimu zimuju u iščekivanju nove sezone turizma, da dočekaju posetioce koji tu pronalaze oazu mira i izvore relaksacije daleko od užarenih asfaltnih ulica, svojih domova i radnih mesta.
Sokobanja, sa brojem stanovnika pripada kategoriji manjeg naseljenog mesta. U turističkoj sezoni taj broj je višestruko uvećan. Traži se smeštaj više. Svakodnevnica postaje jedna velika živopisna scena od ljudi i zbivanja. Pešačka zona, u senci razgranatih lipa i platana, od ranog jutra postaje uslužni centar pod vedrim nebom sa najrazličitijom ponudom namenjenoj turistima.
U večernjim časovima se razleže kafanska muzika i pesma, a u atmosferi prigušenih uličnihsvetiljki, pažnju privlače ulični gajdaši, harmonikaši, frulaši a često i zajednički zaigrano kolo neznanaca iz raznih krajeva. Fešta se nastavlja u amfiteatru ispred banjskog muzeja gde, do kasno u noć, raznovrsne kulturne menifestacije, zajedno prate sve starosne generacije.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
***
Deo sam tog životnog miljea, promenljivog ritma dnevnih događaja tokom letnje turističke sezone u odnosu na zimski period kada već, u ranim večernjim satima, gotovo da nema žive duše na ulicama. Nalazim da u ovem mestu ima toliko specifičnosti koje ga čine posebnim. Pre svega bogata ekološka flora i fauna, lekovite vode, zdravsteni aspekt čistog vazduha, prirodno planinsko okruženje, bogatstvo lekovitog bilja i plodova, zdrava domaća hrana i ono najvažnije, fluid raspoloženja koji vlada u međuljudskim odnosima.
Često prošetam parkovima, pogotovu u delu koji se proteže uz obalu reke Moravice.
Interesantni su susreti i spontana komunikacija sa nepoznatim ljudima, koji, u atmosveri opuštenosti osećaju potrebu da ostvare neki novi kontakt.
Tako sam i srela bračni par lekara, Jovana i Miru iz Zemuna, koji su, prvi put došli da oprobaju bonitete ovog mesta, o kome su, njihovi prijatelji imali puno hvale. U spontanom razgovoru, dr. Jovan, sa prizvukom iznenađenja, je ispričao kako njemu i njegovoj supruzi, otkako su došli u ovu banju, neprestano lebdi osmeh na licu. Pitao se, o kakvom uticaju mikro klime se radi, da li o specifičnom strujanju vazduha ili bogatoj vegetaciji u okruženju? Pokušala sam da zamislim kako se osećaju u Zemunu ali, nisam želaela pitanjima i odgovorima, da menjm sliku o njihovim ozarenim licima.
Moglo je da se desi da nam zajednička tema bude prekookeanska država Amerika gde živi njihov sin, ili Kanada, gde živi moja ćerka. Bilo bi to obostrano nadmetanje o utiscima o moći tih država, prepoznatljivoj u svim aspektima, priča koja ni približno ne bi mogla da dočara ta, na
daleko već poznata dostignuća.
Nas je, slučajni susret poveo u laganu šetnju pored reke Moravice. Uloga vodiča mi je predstavljala posebno zadovoljsto. Povela sam ih uzvodno, u svojevrsno planinarenje po šumskim stazama, isprepletanih po brdovitom terenu živopisne klisure reke, predeo koji je pod zaštitom Zavoda za zaštite prirode.
Prošli smo pored banjakog kupatila „Banjica“. sa radioaktivnom hladnom vodom za lečenje nervnih slabosti i ženske neplodnosti. Na dalje, odmah iza restorana „Čoka“ (naziv je dobio po bratimljenom gradu u Vojvodini), kročili smo na obalu reke, na peščani sprud koji nas je odvajao od smaragdno zelene boje vode u kojoj se ogledaju visoke stenovite obale i šumsko zelenilo. To je Župan, jedna od plaža na uzvodnom toku reke, preko plaže Tesnac, est kaca, Tri kace, Xentlamen do Lepterije, prirodno usečeni vodeni separei u stenovitom dnu klanca. Voda je tu gotovo ledena i u najtoplijim danima leta ali, zasigurno kupači zbog toga nemaju zdravstvene probleme.
***
Nas troje smo, preko drvenog mostića koji povezuje dve obale, prešli na drugu stranu a zatim. stazom uspona prema prevoju između klisure i proplanka zvanog Popovica.Odatle postoje dva pravca: jedan niz strminu prema izletištu „Lepterija“ i drugi, kojim smo mi krenuli, na dalje u stlnom usponu, dužine od oko dva kilometara sve do zaravni pored obale reke. Na
tom mestu je duboki ponor sa strmo zasečenim stranama terena. To je krajna pozicija na vrhu uspona, odakle se, na suprotnoj strani, vizavi, sagledavaju ostaci srednjevekovnog utvrđenja „Sokograd“. U svoj svojoj veličini, na ivici litice, ostavlja utisak da je i danas, bar sa ovog položaja, neosvojiv.
Sa osećajem da smo dotakli plavetnilo neba, mogli smo da vidimo udaljeno planinsko okruženje, posebno piramidalni sklop planine Rtanj, koji se u pravcu zapada proteže, ležerno kao snena gromada utonula u šaroliko podnožje obrađenih njiva, šumovitih zelenih proplanaka i, prema
vrhu, ljubičastim nijansama u sivilu stena.
Mojim saputnicima je bio potreban mali predah. Sedeli smo ispod senila u blizini ozidanog kamenog platoa u čijem središtu je ugrađen drveni krst vidljiv iz više pravaca kretanja. Oko krsta su se nazirali razni sitni predmeti pokriveni kamenim oblutcima. Ovu simboličnu relikviju, iz sebi znanih razloga, je sagradila grupa mladih ljudi. U povratku sa ovog mesta i mi
smo se pridružili običaju da se tu ostavi neka draga, priručna sitnica, kao zalog za ostvarenje zamišljene želje.
Vratili smo se na raskršće našeg uzlaznog odredišta i krenuli smo silaznom stazom do izletišta Leptirija. Strmi useci u stenama su nas primoravali da pomažemo jedno drugom i povremeno, gotovo u klečećem položaju da svladavamo kamenitu strminu terena ali, sve se dobro završilo kada smo iz tog avanturističkog planinarenja za naše godine, stigli do pećine na obali reke, koja je organizovana kao kafana pod vedrim nebom. Voda je pokretala dolap a dolap je okretao ražanj iznad drvenog žara gde se peklo jagnje sa pašnjaka okolnih sela, specijalitet kuće. Tu smo, u unutrašnjosti pećinskog udubljenja sedeli u ambijentu rustiče obrade stolova i klupa od drvenih poluoblica i jeli lepinje pečene ispod sača, punjene kajmakom. Obrok smo začinili vrućim pečenjem i pivom hlađenom u reci.
***
Sa dodatnom snagom za pešačenje, povela sam moje, sada već stečene prijatelje, dalje obalom, do izletišta Lepterija. Odatle, turistička „staza zdravlja“, preko utabanog zemljanog terena ispreplatanog žilama visokog rastinja i kamenim oblutcima, vodi do srednjevekovnog utvrđenja Sokograd. Nas troje se nije usudilo da krene tim putem. Objasnila sam da je uspon od podnožja do ulazne kapije na utvrđenju, veoma strm, sa deonicama u kojima je uklesano usko stepenište i da možda nije pametno da eksperimentišemo svojom izdržljivošću.
Vratili smo se nazad, sada asfaltnim putem po obodu klanca, nizvodno sa leve strane reke. Moja posebna želja je bila da ih odvedem do rekonstruisane srednjevekovne crkve Presvete Bogorodice, gotovo skrivene od ulice, u okruženju guste grabove šume, sa pogledom na sivo-zelene planinske strmine. O tom prostoru, svedoče priče o isceliteljskoj moći za kojom običan čovek vazda traga. Tu vas prosto omami nestavarna tišina i obuzme čudesan mir i spokojsto.
Do pre dvadesetak godina, na tom mestu su se nazirali samo ostaci apside i kamenih ruševina zidova. Kao arhitekta opštinske uprave, imala sam priliku i čast da budem deo tima koji je učestvovao u rekonstrukciji ovog zdanja. Ispitivanja su izršena od strane Zavoda za zaštitu nepokretnih kulturnih dobara iz Niša. Pretpostavlja se da crkva datira iz četrnaestog veka i da su ktitori bili Stefan i Vuk, sinovi cara Lazara. Moj zadatak je bio da pratim realizaciju projekta i da osmislim parterno uređenje sa organizacijom pratećih objekata.
Slučajno, u ruševinama zidova, sam primetila papirnate smotuljke, uglavljene u kamene šupnjine. Činilo se kao da se radi o nesavesnim posetiocima koji narušavaju ovu eko lokaciju.
Usudila sam se da jedan papirić otvorim i pročitam. Pisalo je: „Da mi mama rodi brata“, zatim drugi: „Da budem odličan učenik“, pa treći: „Da se mama i tata više ne svađaju“…
***
Bile su to molitvene želje čistih dečjih duša i srca. Osetila sam neugodnost što sam prodrla u tajne tih divnih stvorenja ali i zadovoljstvo što mogu da pokupim sve te svete poruke i brižno sačuvam. Kasnije, uz blagoslov sveštenstava, Protojerej Petar Milinković je, svojeručnim krasnopisom ispisao značajne podatke o crkvi, imenima učesnika u obnovi, o vremenu u kome se radnja događa i zajedno sa dečjim željama, urolovani zapis je stavljen u staklenu bocu sa maslinovim uljem. Zapis je ugrađen u obnovljen temelj apside, za daleka neka buduća pokoljenja.
Obnova je, uz pomoć mnogih darodavaoca, završena.
Stajali smo na uzvišenom platou ispred ulaza u crkvu. Kroz proređene krošnje bujene vegetacije, na suprotnoj strani predela, pogledom smo tražili lik Majke Božje, uklesanog u vertikalni usek stene u čijem podnožju, u danima verskih obreda se okupljaju vernici. Po legendi, lik se pojavio kao odgovor na rušenje pravoslavne svetinje. Postoje dani kada iz te trodimenzionalne slike teku kapi vode koje se poistovećuju sa suzama Bogorodice.
Takođe, sa ovog platoa, u sunčanim letnjim danima, na obodu istočne strane kanjona, gotovo na vrhu stenovite gromade, u određenom času, se pojavi odraz božjeg izaslanika sa štapom u desnoj ruci, fatamorgana koja se pokreće sa kretanjem sunca čiji zraci dodiruju neobično formirane oblike kamenih izbočina i uvala, senka koja, polako nestaje baš kao što se i pojavila.
Po verovanju, to je Anđeo čuvar koji je štitio prostor između svetog crkvenog mesta i Sokograda, srednjovekovnog utvrđenja.
Dr. Jovan i Mira su vrlo pažljivo pratili moju priču. Složili su se da tu zaista vlada čudesna atmosvera mira i spokojstva. Svo troje smo disali punim plućima i osmatrali okruženje u videokrugu nebeskog svoda koji je u ovoj klisuri ograničen vrhovima kamenito-zelenih brdskih masiva. Napili smo se hladne planinske vode sa izgrađene česme. Odmorili smo se u paviljonu od drvene hrastove građe i skupljali energiju za povratak.
Svake godine, 21. septembra, je dan posveđen prazniku rođenja Presvete Bogorodice.
Kolačar iznosi đakonije koje je specijalno za ovu priliku pripremio. Ceremonija proslave počinje obredom sečenja slavskog kolača i služenjem kuvanog žita prelivenog crvenim vinom.
***
Povremeno odlazim na to usamljeno, sveto mesto, čija su vrata uvek otvorena i ako ih niko posebno ne nadgleda. Jednom prilikom je naišao mladi par, momak i devojka, Slobodan i Maja iz Požarevca. Pitali su me da li hoću da budem kuma za krštenje devojke da bi mogli da se venčaju. Sa zadovoljstom sam prihvatila jer je to bilo moje prvo kumovanje. Oni danas žive u Italiji i imaju dvoje dece.
Moj unuk Lazar je rođen na taj dan, 21. septembra i kršten je u toj crkvi.
U temeljima apside ove crkve, u zapisu smeštenom u staklenoj boci sa maslinovim uljem, je napisano i moje ime.
Često se pitam do koje mere su ispunjene dečje želje i u kakve ljude su izrasli?
Jedna moja želja za koju sam mislila da se nikada neće ostvariti, ostvarila se na moju veliku radost.
Koviljka Ristić, Sokobanja
Arhitekta, 71 godina
Fotografija: wiki.commons
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.