Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
4. mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.
Fotografija: Mladen Antić,
„Na izlazu iz sela Radenkovac, na putu za Labukovo“
Tog jutra sam se, sa mojim sedmogodišnjim unukom Lazarom, uputila u dečju bolnicu radi pregleda njegove kičme i određivanja tretmana za rehabilitaciju. Zauzeli smo mesto u začelju, ne baš tako širokog hodnika koji je imao ulogu čekaonice. I čekali smo…
U trenutku primetim da u čekaonici ispred nas sedi još samo jedan mladi bračni par sa bebom koju u naručju drži otac, a majka, pre nalik na tinejdžerku, guste smeđe kose, svetlog nežnog tena, plavooka, u farmericama, maše zvečkom pred ispruženim ručicama deteta. Po izgledu bi se reklo da ih je nužda dovela iz nekog većeg grada. Privukli su moju pažnju i onako, iz znatiželje, pitam ih odakle su. Oboje u jedan glas mi odgovore da su iz Jezera.
„Iz Jezera!“, odjeknuo je zvuk koji mi je, kao valoviti talas, bez mog htenja, izmamio blagi osmeh na licu, radost u očima i čudan osećaj koji mi je u trenutku oživeo sliku događaja iz skorije prošlosti.
Sa pozivom arhitekte, obavljala sam poslove koji su bili od javnog značaja za područje opštine Sokobanja, na usluzi gradskim vlastima, mesnim zajednicama u selima, udruženjima… Kao tek pristigli stanovnik Sokobanje, vremenom sam uspela da upoznam ljude, njihove kulturno i etnološko nasleđe, seoska naselja u kojima su živeli, te rasute mahale ispod planine Rtanj, Ozrena, Bukovika, Dvice i Slemena. NJihovi zahtevi su bili skromni, ali za opstanak, u uslovima kada se svet menja neverovatnom brzinom, a kod njih vreme kao da stoji u mestu, bilo im je značajno da se nekako, nešto reši i krene korak po korak napred. Mogla bih da pobrojim imena svih tih naselja i još više osobenosti zelenih krajolikih predela koji se pružaju na sve četiri strane sveta ma gde da se uputite i ma odakle da se vraćate…
Ali, mladi bračni par sa bebom u naručju, iz Jezera, pokrenuo je sećanje na jednog čoveka srednjih godina koji je jednog dana ušao u moju kancelariju i rekao mi da ga je predsednik opštine uputio da mi obrazloži svoj zahtev…
Počeo je izokola: da je on predsednik mesne zajednice, da je selo siromašno, da se teško živi, da su domaćinstva već duži vremenski period bila pretežno staračka, da su se neke imućnije porodice odselile u grad… Toliko da i novosagrađena škola stoji zatvorena jer nema poroda, nema dece… Ono malo đaka, autobusom putuje svaki dan po 20km u oba pravca… A momci, za njihova shvatanja u poodmaklim godinama, nisu oženjeni jer devojke beže od sela…
I eto, kaže, jedan momak je imao sreće da upozna devojku iz okoline Vranja, oženio se njome, a ona je kasnije dovela još drugih petnaestak drugarica, rođaka… I selo je živnulo, podmladilo se… I, odbor mesne zajednice je odlučio da tim ženama, Vranjankama, izrazi zahvalnost time što će u njihovu čast da obnovi jednu kaptažu vode u centru sela sa natpisom koji bi veličao njihov doprinos opstanku produženja života…
To selo Jezero sa još dva, Radenkovac i Novo Selo, najudaljenije je i nalazi se na granici između dva opštinska, pa i regionalna zahvata, na prostoru brdske konfiguracije nadmorske visine blizu 800 metara.
Tada, pre dosta godina, po službenoj dužnosti sam krenula u taj kraj da vidim lokaciju, da procenim mogućnosti, da oblikujem prostor dostojan ambijentu i svrsi. Put koji vodi do sela Jezero u stalnom je usponu. Od podnožja Ozren planine, prolazi kroz šumovite predele u kojima se smenjuju razne vrste rastinja, počev od jorgovana koji u vreme cvetanja ne samo da oboji strme useke trase kolovoza, nego i širi tako prepoznatljiv majski miris, zatim grabova šuma koja i pod najsurovijim uslovima opstaje, pa koridori lipe čije su krošnje isprepletane iznad puta formirajući zeleni tunel u koji, čak i južna sunčeva svetlost teško da može da prodre do zemlje u punoj snazi…
Što se više odmiče od Sokobanje i penje na Ozren, put je sve strmiji, sa oštrim serpentinama sa čijih okuka se uvek iznova sagledava sve prostranija kotlina sa pogledom koji doseže čak do vodoakumulacije Bovanskog jezera i okolnih sela podno Rtnja i Bukovika. Ta deonica mi je bila dobro poznata jer vodi do Očne bolnice koja je smeštena u prirodnom useku planine, na kojima se, sem zelenila, ne vidi ništa drugo, a u podnožju je prostrana livada sa ogromnom stenom po sredini koja i danas nosi ime „Kamen ljubavi“ i za koju se još uvek vezuje verovanje da onaj par, koji je dotakne i još se popne na nju, ima sreće da ostane zajedno do kraja života. Tu je još i raskrsnica sa putokazima koji obaveštavaju da je desno put koji se spušta do bolnice za plućne bolesti na Ozrenu, pravo izletište Kalinovica na kome se nalazi izdašan izvor hladne i čiste vode, sa nekoliko uređenih natkrivenih mesta za sedenje, uređenih dečjih igrališta i, u to vreme, jedna šumska kuća u kojoj su živeli šumar i njegova žena od kojih se moglo u svako doba da naruči spremanje pekarskog krompira ispod sača sa domaćim živinskim mesom. Danas te kuće više nema, a nedaleko odatle su obnovljene desetine nekadašnjih pojata u vikend-objekte u čijem središtu je etno-restoran oko koga se slobodno šeta par konja, jedna mazga, magarac i par ponija.
Putokaz na raskrsnici koji pokazuje levo skretanje je sa natpisom: „Jezero“. Put ka Jezeru i dalje vodi kroz šumoviti predeo visokih stabala bukava, četinara, hrasta i na pojedinim deonicama sa divljom leskom pa drenom… A o lepoti prirode je dovoljno da se kaže da je pod zaštitom države kao predeo naročitih prirodnih lepota.
Tek kada se prođe i za sobom ostavi „Hajdučka česma“, poznata ne samo meštanima po svojoj vodi, već i turistima koji vrele letnje dane često provode u tom gustišu od šume hladeći pivo i vino, na jednoj tački oštre krivine za trenutak se ponovo vidi još prostranija kotlina iz koje se polazi na ovaj put. Tu prestaje vizuelna veza sa početnim staništem.
Ubrzo se, na mestu zvanom Vlasina, ulazi u novi doživljaj. Proplanci su prošarani ne tako gustim rastinjem, zelenim prostranim livadama na kojima se u sezoni gljiva beru đurđevače, u sezoni divljih plodova beru šumske jagode, kupine, trnjine, šipurak – predeo koji pripada selu Jezeru.
Odatle, onda, pa i danas se krećete putem kao u životu: „hodom po mukama“. Od kolovoza se vide samo prašnjave ivice puta, a sve ostalo su rupe u rupama, velike kolik i nebriga o ovom delu predela koji je „Bogu iza nogu“. Inače, pre nekoliko godina, za potrebe održavanja auto-trka, neka međunarodna fondacija je finansirala propisno proširenje trase i propisnu ugradnju asfaltnog zastora, ali samo na deonici koja je bila interesantna za trke. Nadalje, terensko vozilo je poskakivalo, krivudalo levo-desno, ne bi li se umirilo dok se kreće. Ali, zaboravi se na tu neprijatnost kada se naiđe na vidik koji odjednom pukne pred očima putnika, kad se prodre u duboku kotlinu u kojoj se naziru kuće i kućerci iznad kojih se uzdižu obrisi proplanaka i vrhovi planinskih venaca sa kojima se, kao oštra krivudava linija, spaja plavetnilo neba nad ovim selom Jezerom. Put se onda spušta i spušta…
Ovo selo nije nalik moravskim selima aleksinačkog kraja. Kuće su pretežno stare, sa kamenim podzidima, zidovi prostorija su od drvenog bondruka, ispunjene ćerpičem i mešavinom slame i blata, prizemne, belo obojene sa ćeramidom kao krovnim pokrivačem. Dvorišta su ograđena kamenim zidovima, kapije drvene… Ostalo je ovekovečeno u zapisu „Sokobanja u očima Ive Andrića“. U zapisu, pisac beleži značaj isceliteljskih vrednosti ovčijeg kiselog mleka iz Sela Jezera, koje se ovde, verovatno, vekovima pravi po istom receptu.
Elem, predsednik mesne zajednice mi je pokazao mesto gde iz jedne metlne cevi voda teče i sliva se u splet drvenih korita napravljenih od izdubljenih bukovih debala i postavljenih tako da se iz jednog voda preliva u drugo i sve tako u nekoliko njih, nizvodno učvršćenih. To su pojila za stoku jer nije svaka kuća imala sreću da nađe vodu u svom dvorištu. Tu je trebalo da „iznikne spomen-česma“ u znak odavanja zahvalnosti i počasti Vranjankama.
Sa oprezom sam započela razgovor u vezi tako javnog i vidljivog isticnja porekla žena koje su se odlučile da iz tako udaljenog kraja dođu ovde, u ovo selo, koje još sa druga dva, nema mnogo toga što ga vezuje za opštinu kojoj pripada, sem možda kada u vreme izbora dobiju na uslugu par mobilnih telefona da mogu da održavaju vezu sa bazom u Sokobanji, a još manje sa opštinom Aleksinac… Povezuje ih makadmski put koji je vojska izgradila za svoje potrebe do prvog susednog sela i elektrifikacija… Ulice su im godinama duže po mraku nego osvetljene jer mesna zajednica nema mogućnosti da plaća rasvetu.
Moj vodič kroz seoske muke i stremljenja za održanjem života pod tim surovim nebeskim uslovima, odahnuo je kada sam mu obećala da ću se potruditi da na prigodan način zabeležim njihovu zahvalnost za potomke koji im je bog podario, za opstanak na ovom prostoru, za talas života…
Zakazala sam mu sastanak kroz određeno vreme. Nije me brinula kreacija oko mesta gde se voda u mlazu izliva. Misli su mi se kovitlale kao jesenje lišće pod južnim vetrom… Dolazile i nestajale, osmišljale stihove zahvalnosti potrebne selu kao živom biću hleb, voda i vazduh…
Došao je dan našeg susreta. Sedeli smo sami u mojoj kancelariji. Iznela sam mu skice koje su definisale prostor sa ugrađenim kamenim podnim pločama, sa izgledom stlizovanog bunara po elementima etno-nasleđa, smeštenog u središnom delu platoa, sa zadržanim bukovim koritima kao simbolom vekovnog opstanka… Talas vode koji život znači…
Onda sam mu pokazala moguće istaknuto mesto, drveni pano ispod nastrešnice pokrivenog bunara sa natpisom:
„Majci što rodi,
Bogu što sastavi,
za život što se nastavi“
Za nekoliko trenutaka je zavlado tajac, a onda su se na njegovom licu pojavile dve suze koje su nesmetano klizile. Nije ih osetio. Pale su na stihove zahvalnosti. Brada mu je malo zadrthtala i blagi osmeh je ozario njegovo gorštačko lice…
Spomen česma nije izgrađena.
Na žalost – u tom kraju „sve je stalo“…
Na sreću – „samo deca rastu“…
Talas života ne prestaje…
Koviljka Ristić, 68 godina
arhitekta u penziji, Sokobanja
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“