Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Budimir (Beograd): Duševnost

Budimir (Beograd): Duševnost

Budimir (Beograd): Duševnost

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Slobodan Minić, „Meandri Zapadne Morave“

Građane brdsko-planinskog sela Papratište, ispod Orijevice, opština Požega, još samo jedna noć deli od dana u kome im gosti dolaze. Ta noć je bez sna, a posla preko glave. U „vatru“ uleću najmlađi. Neće da se brukaju pred gostima – planinarima iz Beograda, Novog Sada, Niša, Zagreba, Vršca, Gospića, Šapca…

Pred Domom, zovu ga Dom omladine, Dom kulture, Zadružni dom, Dom za sve i svašta, okupilo se celo selo da odluči što se još može uraditi za dobrodošlicu gostiju: treba veliku salu okrečiti, polomljena stakla na prozorima zameniti, zidove ukrasiti, nove sijalice postaviti… A imaju samo jednu noć.

*

U planinarsko-smučarskom društvu „Železničar“ Beograd – mobilno stanje! U pitanju je organizacija pohoda „Trideset godina slobode“, koji je, do ove godine, bio pod pokroviteljstvom vojnog časopisa „Front“, a od ove godine preuzimaju ga planinari „Železničara.“

Predsednik planinarsko-smučarskog društva „Železničar“ Beograd, Nada Jovanović i predsednik mesne zajednice sela Papratište, Milenko Milić, sa svojim saradnicima utvrdili su datum, broj učesnika i mesto održavanja završne svečanosti. Doći će planinari autobusima do Čačka. Odatle će se popeti na vrh Kablara i znanim i neznanim stazama, preko sela Rožace, Skok, Tučkovo, pa kroz Vrnčinski kanjon, sve do Papratišta. Oko dvadesetak kilometara pešačenja. Al’ da vidiš „jada“ iznenada! Umesto sto učesnika, kako je dogovoreno, prijavilo se dve stotine planinara. Papratište nije veliko selo – nešto preko stotinu kuća.

Dočuli Papratištani za muke organizatora pa im odmah odgovorili. Aman, ljudi, ne berite brigu. Gde ima mesta za sto, biće i za dvesto. Samo nam vi dođite, a ostalo je naša briga.
Tih dana je upravo završena vežba u kojoj su meštani Papratišta pokazali kako će se braniti u eventaulnom opštenarodnom odbrambenom ratu. I još nisu domaćini čestito ni blatnjave čizme s nogu skinuli, a neumorni predsednik mesne zajednice Milenko Milić zaredao od kuće do kuće i novu uzbunu digao:

– Pokazali smo kako ćemo neprijatelja dočekati. Haj’mo sada da pokažemo kako prijatelje dočekujemo.

I skočiše ljudi na noge.

– Ti ćeš, Miloše, u tvoju kuću još troje primiti; ti, Dragane, još jednog; ti, Milutine, još dvoje. I ja mogu još jednog.
Trči sada Milenko gore-dole, s nimalo lakšim bremenom na plećima: kako što bolje dočekati i ugostiti goste što se zaputiše u njihovo besputno Papratište da na svoj, planinarski način, obeleže tridesetogodišnjicu pobede nad fašizmom i oslobođe zemlje.

*

Stižemo na vrh Kablara. Oblaci se namrgodili sa svih strana i sastavili nebo sa zemljom. Šteta. Uskraćeni smo za divan pogled na Ovčar, Taru, Zlatibor, valjevske planine, za kratko uživanje u lepotama što nam ih je priroda darivala. Da li će kiša? Ali vreme za planinare nikada nije bilo prepreka u izvršavanju njihovih zadataka.
Kao komandant pohoda, komandujem zbor.

– Drugovi, došli smo ovde na vrh Kablara kao planinarska kolona. Dalje ćemo prema Papratištu kao partizanski odred. Prolazićemo kroz ustaničke krajeve. Upoznaćemo ljude koji ce nam pričati o sebi. A mi njima o nama. Predlažem da prema Papratištu nastavimo put kao planinarski odred „Bratstvo-jedinstvo“.

Moje reči nestaju u magli, a iz dvestotine grla planinara vraća se eho: „Sa Ovčara i Kablara…“

Na pet-šest kilometara od Papratišta treba savladati najozbiljniju prepreku na našem putu – nabujalu reku. Na našu sreću, tu nas dočekuje Milenko Milić, prvi građanin sela domaćina i preuzima ulogu vodiča. Svaki pedalj poznaje, gde se reka može najlakše preći, pa čak i kada nabuja, kao što je bio slučaj ovoga puta. Pomaže planinarima da s lakoćom pređu na drugu stranu reke. Zgoda i nezgoda prilikom prelaza reke bilo je na pretek. Duhovitih scena, upada u vodu, smeha na svoj račun zbog nespretnosti, ali srećom, bez posledica. Zbog ovakvih situacija planinari nose rezervne delove odeće i obuće.

Bližimo se selu – domaćinu susreta. Oseća se miris sena i štale. A kada ugledasmo prve kuće, kao da nas sunce ogrejalo! Tu nas dočekuju omladinci sela s loncima toplog mleka. Zaustavlja Milenko kolonu i poziva najmlađe planinare, učenike osnovnih škola, da pređu napred. U kolonu po jedan pa u red za toplo mleko. Kakva radost, kakvo oduševljenje među tom decom! A i smešnih scena. Dok jedni uživaju, sa zadovoljstvom piju toplo mleko, druga se mršte, nećkaju, zgražavaju, jer u mleku nešto pliva. Ne znaju sva gradska deca odakle se kajmak dobija.
Mrak se polako spušta i u daljini se nazire svetlucanje vatre iz dvorišta doma. A kiša? Da li će? Pa dobro, šta i ako je bude. Može samo da ugasi logorsku vatru, ali raspoloženje planinara ne može. Nema te kiše koja može da ugasi vatru koja u nama gori kad je u pitanju planinarska akcija.

*

I evo, tu smo. Dvorište Doma čisto, osvetljeno. S jedne strane, svetlucaju vatre koje zagrevaju zemljane ćupove sa svadbarskim kupusom, a nasred dvorišta – kazan iznad vatre u kome se kuva rakija.

Iz doma se čuje muzika. Sve je veselo, živo. Pozdravi, zagrljaji, poljupci, radost… S nogu se uleće u program. Vremena za razgovore nema mnogo. Smenjuju se tačke programa na bini, kao na filmu.

Retke su prilike da se meštani okupe u ovolikom broju, kaže domaćin Milenko. A razlog su njihovi gosti. Došli da ih dočekaju, da se upoznaju, da ih odvedu na spavanje, da pokažu gostoprimstvo.

Bliži se ponoć. Domaćin Milenko opominje kombije da pozivaju svoje goste i da ih vode na spavanje. Spisak gostiju dobili smo na vreme i svaki domaćin znao je ime i prezime svoga gosta, kaže Milenko.

Pozove domaćica svoje dve gošće i još se nisu ni upoznale, prilazi im treća planinarka i pita:

– A mogu li i ja kod vas? Znate, mi smo koleginice. Može, dušo, imam ja i pomoćni ležaj. Hajte s nama, snaći ćemo se.

Na izlazu iz dvorišta, dve domaćice i četiri planinarke iz Zagreba vode bučnu raspravu. Prilazim im i pitam u čemu je problem? Kuće su udaljene dva kilometra, a mi smo umorne, u horu odgovaraju planinarke. Ima kuća udaljenih i do četiri kilometra, kažem im. Nije to daleko. A nije ni pristojno odbijati gostoprimstvo, idite slobodno. Nećete se kajati. Videćete.

Oko ponoći sve se stišalo. Vatre pogašene. Iz sela se čuje po neki lavež pasa koji najavljuje domaćinu da dolaze gosti. A kiša? Rominja…

Kao najodgovorniji među planinarima i njihov vođa, ustanem pre svih i ispred kapije Doma sačekujem planinare. Dolaze iz raznih pravaca. Četiri planinarke iz Zagreba, što su se sinoć bunile zbog udaljenosti domaćinstva od Doma, dolaze u pratnji svojih domaćica. Nisu ni odgovorile na moje „Dobro jutro“, počele sa izvinjenjem. „Izvinite, gospon Buda, zbog našeg noćašnjeg prigovora. Nismo znale da su domaćini tak ljubezni. I gostoprimljivi. I darežljivi, evo vidite, pune kese kajmaka, jajca, sira…I domaćice došle s nama da se pozdravimo na rastanku.“

Eto, vidite, takva je srpska duša, rekoh im pre nego što se posebno zahvalih domaćicama.

Budimir Stanković, 90 godina
vojni službenik u penziji, Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“