Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Božana (Novi Sad): Putovanje u moje sećanje

Božana (Novi Sad): Putovanje u moje sećanje

Božana (Novi Sad): Putovanje u moje sećanje

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“. Štampana je u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izadalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“ kao najbolju žensku putopisnu priču u stihu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Kovin (banaterra.eu)

U duši mi je nekako bolje kad posetim rodno mesto Kovin i roditeljsko nebesko polje, gde se oni skrivaju i dugo godina tamo počivaju.
Letos sam vodila Cicu, svoju drugaricu, da sa mnom poseti moje mesto, to polje i moju ulicu. Često se u mislima prenem kad za Banat krenem, setim se svoje mladosti i priuštim sebi čašicu sećanja i radosti.
U tom delu južnog Banata, moja ulica je vrednija od zlata i nikad mi nije zatvorila vrata. Tu sam mladost provela, postala odrasla i smela i mnoge stvari poželela i započela.
Sad u ove staračke dane, kad nema one životne snage, poleta, pesme i kafane, sećanja na mladost ne daju da život stane. Prijatelja malo ima i rado se viđam sa njima, sećanja volim da delim i mnogo toga lepoga i sa njima da poželim.
Sa Cicom sam na početak moje ulice stala i u dahu joj priču o mojoj ulici iz mladosti ispričala. Kad se razgovor povede, uvek se na neko sećanje svede. Kako se u mladosti snilo i kako je tada zapravo bilo.

Moja ulica mala, na jednu osnovnu školu se naslanjala. Imala je petnaest ušorenih kuća, koje su delile ograde od žica ili pruća. Nijedna nije imala sprata, sve su bile napravljene od naboja i blata. Poneka fasada je pokazivala imućno stanje i komšijsko blagostanje. Uz kuće nije bilo trotoara, već uske staze zavisno ko je koliko imao para. Obično je stavljana cigla, ona je stazu od kuće malo odvajala i digla.

Dud je u ulici pravio hlad i davao joj neku lepotu i sklad. Gajila se svilena buba svuda, one su volele jesti lišće od duda. Plod duda zvao se dudinja. Njih u slast jele su guske ili svinja. Od njih se pekla rakija, koja mnogima prija. Kad letnja kiša padne, sve pliva, ulica postane ko neka ravna njiva. Kad zima zavlada i sneg pada, bela ulica izgleda ko neka mlada.
Mraz prozore šara i po njima figure i zvezdice stvara. Ispod krova visile su ledenice, bile su ukras kuća kao ženske duge pletenice.
Kraj kolovoza sa obe strane, bio je prokopan šanac ko neki klanac. Kad kiša pada, u njega se voda sliva, ne ide dalje i ne preliva, on kućama pomaže da kuće od kiše ne ovlaže.

Moja ulica je bila ko neka luka, iako su komšije imale probleme i sto muka. Svako je gledao sebe i svoje, da stvori i da mu bude bolje, da ima zemlje i para i da što više ušpara. Da sve sam skući i stvori, da se lepo oseća i da se ne zaduži i mnogo umori. Sve je odisalo nekom toplinom, nekim spokojem i nekom milinom.

To su bila vedra lica, nije bilo nedoumica, sve se radilo sa malo para, jer tada se više stvara, a sebi se dočara da imaš veliko imanje i zavidno blagostanje. Vodila se borba za goli život i postojanje i borba za samodržanje. Pred spavanje, mnogi su voleli na ulicu da izađu i nekog komšiju za priču da nađu. Sedeli su na klupi i voleli su da se što više sveta skupi. I tako priča krene, niko da trene, bile su razne informacije: ko se švalera, a ko ima dobrog kera, ko pije, a ko dobar nije, kome je neko grožđe krao, a ko se u blatu zaglavio i pao, šta će se kuvati i kako useve od nevremena i lopova sačuvati.

Moja ulica mala, skoro sve nacije je imala, živeli su skupa, ko neka trupa, sa puno želja i uvek su pravili neke zabave i veselja. Bila je neka vedrina i radost, uvek se osećala snaga i mladost. Svi su bili nekako čedni i čisti, nije bilo zavisti. Jedni su druge pomagali, da se što pre zemlja ugari i da se setva ostvari. Pred zimu se žurilo da se drva iz šume skupe, ili da se na pijaci kupe.

Bilo je u ulici raznih nacija, raznih uzrasta i približnih generacija. Jedni su bili pravoslavci, drugi katolici, oni su bili skoro isti, uvek pred Bogom čisti. Molili su se Bogu na svoj način, jer to umeju i mogu. U ulici je bilo i komunista, kojima vera nije bila ista, oni su uzdizali i hvalili Tita, jer se on jedino u to vreme poštuje i za sve pita. Bog im je bio stran, iz njihovih verovanja proteran. Iako smo bili različiti, sve smo prihvatali kao svoje, nismo se delili, zato što su mnoge vetrovi doselili i u tu ulicu da žive opredelili.

Da krenem redom i nekim sledom, ko su bile komšije i ko je kako stanovao i na koga se naslanjao:
– Na ćošku, sa troje dece, Aca i Jelica, uzorna porodica, ona je bila poštanska službenica, a Aca neka opštinska faca. Nisu voleli da se hvale, oni su bili starosedeoci Lale.
– Uz njihovu kuću stanovao je Rumun Mita, doselio se sa troje dece i ženom iz donjeg rita, voleo je po kafanama noću da skita. Gajio žito i lubenice, gledao mlade raspuštenice, bili su svi debeli, uvek su nešto kuvali, spremali i jeli.
– Kraj njih je bila nečija napuštena bašta u kojoj je raslo svašta i kad smo se tu igrali i skrivali uvek nam je radila dečija mašta.
– Uz plac je bila kuća dede Steve i babe Milice sa puno ljubičice, bila je najlepša fasada koja stoji i sada. Prozore je imala drvene i dosta isturene. Baba Milica kroz njih volela je da motri, šta se dešava u ulici ko na nekoj smotri. Imali su sina jedinca, držali su ga ko nekog princa. Studirao je godinama medicinu u Berlinu. Voleli su da se hvale i oni su bili starosedeoci Lale.
– Do njih, Hermina Slovenka imala je jednog sina, radila je u bolnici našli su joj mesto kao raspuštenici. Njena kuća je bila dosta velika, a to je bila prilika da se kuća podeli i da se neko po naredbi u nju useli. Sustanarka joj je bila Helga Nemica devojka usedelica, po struci je bila krojačica. Ona je svima šila, bila umiljata i mila. Za njene haljine što šije i stvara nije bilo para, neko je davao rakije, neko sira a neko krompira.
– Do njih je stanovao moj tata, dođoš sa Zlatara. Znao je pet zanata, a imao malo para. Zvali su nas Sandžaklije, on je voleo dosta rakiju da pije, mama je morala pune flaše od njega da krije. Bio je vredan, ali jedan i pored zlatnih ruku, imao je veliku muku, kako da stvori i zaradi, a mi puno tražimo, jer smo mladi. Naša mama mila uvek je nešto po kući i bašti radila, trudila se da i ona nešto stvori i priredi, kako bi tatin zarađeni dinar, mogla da sačuva i uštedi.
– Do nas je stanovala udovica Draginja, doselila se sa troje dece iz Dalmacije, iz Sinja. Izgubila je u ratu muža Đuru, a deci je stalno kuvala samo krompir i puru.
– Prve komšije njene, bile su Vera i Slavko – u ulici ih je znao svako. Imali su dvoje dece, njihovi su se tu rodili i oni su starosedeoci bili. Ispred njihove kuće uvek je raslo neko ukrasno pruće i jedna jabuka koja je uvek imala muka. Ona petrovača rana do zrenja je uvek zelena bila obrana. Za dete je bila poslastica, pojesti jabuku sa grane dok ne pane, da niko ne vidi, tada nema od koga da stidi.
– Na ćošku, tetka Irena Mađarica, vredna domaćica, nije imala dece, zato nam je često davala kolače i perece. Njen muž Rumun iz Vladimirovaca tepali su mu uvek ime Aca. To je bio mešovit brak i on se uvek sa terena vraćao kasno u mrak. On je zatrpavao stare i kopao nove bunare.
– Preko, bila je kuća Ilije veterinara koji malo danju odmara, on je stalno bio na terenu a imao je ćerkicu i Talijanku, mladu i lepu ženu. Ona je predavala hemiju, više smo se plašili nje nego hemije. Bila je crna i stroga, plašili smo se nje ko Boga.
– Uz njihovu kuću, bio je stolar. Zvao se Mihalj, dosta star, on je bio Mađar. Imao je muku: stolarska mašina mu je oštetila levu šaku i ruku. Žena mu je bila fina, imao je dva sina i jednu babu od devedeset godina. Uvek je decu sa prozora terala i nešto zakerala.
– Do njih je bila Katica, Banaćanka usedelica, živela je sama, ponekad bi je samo posetila njena mama. Kuća je bila njena uvek sveže okrečena. Imala je psa Garu koji je čuvao nju i tu kuću staru.
– Kraj nje je bila Crnogorka Milena, iz Ulcinja doseljena. Nije imala manu. Imala je dva velika sina, ćerku Stanu i babu Milijanu. Ona je pušila cigaru, a kad ih nije imala, u papir ih je savijala. Ta baba stara nije mogla da živi bez cigara.
– Njihov prvi komšija, bila je Rumunka Sofija. Njena kuća se naslanjala na dve ulice, a mi smo joj videli prednju fasadu i lice. Bila je vremešna i bez zuba dosta smešna. Sin joj se zvao Ilija, sa ženom se razveo i njih dvoje su bili familija. Puno su radili, mnogo povrća sadili, imali su konje vrane, uvek čiste očetkane. Imao je golube fekerane, gušane i gaćane koji su mu jeli kukuruz čim zora svane. Voleo je da ih mazi, poklanja i pazi.

Iako mala i na izgled setna, moja ulica je bila vrlo prometna. Kroz nju su prolazili đaci, zaprežna kola i pešaci, žurili su ka pijaci. Neki deda, uvek je u drvenim kolicima nudio sladoleda. Bila je trampa, za jedno jaje on jednu kuglu sladoleda daje. Guske su išle u rit same, bez neke galame. Krave su terali govedari i trubama ih pozivali. Svinjar se bičem čuje i svinje dovikuje, i tako do devet sati sve ulično stado se polja lati.

U smiraj dana, kad ponestane na polju hrana, čuvari stada vraćaju se kući umorni uzdišući. Krave site, jedva dišu a nabrekla vimena im se samo njišu. Iako je mrak, spor im je korak svi svoju ulicu znaju i kapiju prepoznaju. Nekad su kroz ulicu skupljali staro gvožđe, ili su prodavali grožđe, krpili šerpe i lonce, kalaisali kazane i poklopce.
Moja ulica sa sto lica, kroz nju su prolazili odžačari, čergari, dobošari, perjari, muzičari, govedari, svinjari i svi neki za sobom trag ostavljali.

Na ulici se život zbivao, samo se u kući noćilo i snivalo. Kad se zavese uveče miču, tad neka snaša radoznalo posmatra spora kola i nekog čiču. Kola su kućama žurila, a neka kroz prašinu jurila, da se konj istimari, pomuze krava i mlako svari.

Moja ulica i danas postoji, duge godine broji, nema blata sva je od asfalta. Neko je promenio kapiju, neko vrata, a neko sa gradnjom stigao do prvog sprata. Ta ulica je sada svoja, većina onih starih komšija se preselila u nebeska polja. Tu su sada neki novi ljudi, drugačiji običaji i neke nove ćudi.

Cica je netremice slušala priču te moje ulice. Vratile smo se kući bez nedoumica, sa puno lepih prisećanja i sitnica, na moju u nemanjima proživljenu mladost i u ovom prisećanju veliku radost.

Ovo moje „Putovanje u sećanje“ je vrlo snažno i važno za onog koji ume sećanje da razume i ko zna da sećanjima važnost i prednost da da.

Božana Šimić,
66 godina, ekonomista u penziji
Novi Sad


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih