Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“
Dok se autobus probijao uskim i krivudavim putem do odredišta, vodič se trudio da ništa ne propusti da kaže o mestima kroz koje prolazimo. Pretvoreni u uho nismo ni primetili kada se autobus zaustavio ispred skromnog hotela u podnožju džungle.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
U holu hotela sa desne strane plenila je poglede velika slika sa koje nas je tigar gledao pravo u oči. Ispod slike ispisan tekst na više jezika: „Samo za hrabre i smele – stazama tigrova.“
Posle istovara prtljaga u holu hotela, vodič poče da objašnjava plan za sutrašsnji izlet. „U pet časova čekaće nas autobus ispred hotela koji će nas odvesti do malog sela u srcu džungle. Tamo će nas čekati vodiči sa slonovima. Na recepciji vas čekaju lanč-paketi za doručak u džungli.“
U hodnicima hotela susretao sam se oči u oči sa dobro prepariranim tigrovima, dok su sjajem svojih zenica parali tamu zamračenih hodnika.
Uključivanjem televizora čulo se režanje tigra dok napada svoju žrtvu. Lampa pored kreveta pravila je po zidu šare tigrove krzna. Gornji deo pokrivača opšiven je tigrovom kožom.
Dok sam ležao, ispod pokrivača osećao sam miris i toplinu tigrovog tela, očekujući kada će da me raspori svojim oštrim kandžama. Kada me je pred kraj noći savladao san, sanjao sam da mi čeljusti tigra razdiru grudi. Moj krik je nadjačao režanje tigra, koji je dopirao iz zvučnika sa recepcije, umesto telefonskog buđenja.
Par minuta pre pet časova, ispred hotela stiže manji otvoreni autobus, sa istim slikama sa strane, kao one u holu hotela. U rance su se pakovale neophodne stvari: Fotoaparati, kamere, dvogledi i lanč-paketi.
Autobus se stenjući penjao uskim puteljkom sa puno krivina prema vrhu džungle. Na proplanku se ukaza malo naselje, a na trgu sve što je moglo da hoda, došlo je da nas dočeka i da nas isprati u srce džungle. Vodiči svečano obučeni čekaju pored svojih slonova, pozivajući turiste da priđu i da se upoznaju sa slonovima. Sve je delovalo napeto i nešto se isčekivalo, a zatim se pojavi vođa puta na svečano ukrašenom slonu.
Vodiči slonova počeše šibati slonove po kolenima prednjih nogu,dajući im znak da kleknu i da prime putnike u specijalne korpe os pletenog bambusa. Svako je sebi odabrao slona na čijim će leđima krenuti put džungle. Na najvećeg slona smestiše žensku čeljad sa decom, dok mu je na vratu sedeo gonič sa kopljem u ruci. Do staze tigrova slonovi su se kretali u koloni po jedan.
Po izlasku Sunca, na proplancima se pojaviše krda jelena, koje su verovatno pratili gladni tigrovi. Na suženom putu prema džungli, prvi slon stade, poče udarati prednjom nogom po zemlji, mahati surlom levo-desno i podiže oblak prašine oko sebe.
Sa desne strane, iz žbuna pojavi se tigrica. Usmerivši pogled prema nama, režeći nas upozori da smo na njenoj teritoriji. Tigrica ponosno podiže glavu, spusti rep i krete u srce džungle. Kada nam je tigrica okrenula leđa, nestao je strah i samo se čulo zujanje kamera i škljocanje fotoaparata. Iz žbuna se pojaviše njena dva mladunca koja su je pratila dok je ona graciozno odlazila u svoje carstvo, mnogo sporije, nego da je mi nismo posmatrali.
Slonu sa ženama i decom omogućiše pristup, za osmatranje i fotografisanje.
Vođa puta dade znak da ga pratimo do proplanka na doručak, gde je već paslo krdo jelena, sa koga se videlo kako zelenilo džungle izranja iz magle. Na stazi do proplanka, prvi slon zastade, poče mahati surlom i trubeći dade znak drugima da zaobiđu lešinu jelena na putu. Vođa puta okrete svoga slona prema lešini jelena i kopljem mu odvoji rogove od lobanje i ponese ih do proplanka da ih spakuje, a verovatno će ih dobro unovčiti.
Na povratku smo posmatrali divlji svet dok se gosti šumskim plodovima na jutarnjem suncu.
U selu su nas dočekali meštani sa punim korpama plodova, omiljene hrane za slonove, za koju smo istresli zadnje rupije iz džepova.
Pre ukrcavanja u autobus za povratak, pretresao sam sve džepove, da bi pronašao zadnje rupije za koje sam kupio budilnik sa režanjem tigra, umesto zvona, koji će me buditi da ne kasnim u životu!
Živan S. Filipović
penzioner iz Beograda
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu