Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Svetlana (Kragujevac): Veće je bogatstvo duše od materijalnog bogatstva

Svetlana (Kragujevac): Veće je bogatstvo duše od materijalnog bogatstva

Svetlana (Kragujevac): Veće je bogatstvo duše od materijalnog bogatstva

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Pariski gospodin iz Havane


Nalazim se u poseti kod svoje dece u Torontu, Kanada i kao vodič kroz svoj dnevnik krećem sa vama u jedan raj na zemlji, na jedno od ostrva Republike Kube – Santa Marija.

Toronto, sreda, 2. april 2014. godine, +60°C
Kuba – ostrvo Santa Klara, četvrtak, 3. april 2014. godine, 26–28°C

Moje putovanje počinje letom sa aerodroma u Torontu do jednog od mnoštva ostrva Kube – Santa Klara. U Santa Klaru stižemo u večernjim satima. Autobusom polazimo za ostrvo Santa Marija. Put kojim idemo je napravljen veštačkim nasipanjem kamenja, peska i ostalog, jednog dela Atlanskog okeana i tako su povezana dva ostrva. Gradnja je trajala punih sedam godina.

Slaba svetla sa strane naizmenično obasjavaju ili naselja sa skromnim niskim kućama, ravnog krova, pokrivenog suvim palminim lišćem ili deo vodene površine Atlanskog okeana koji zapljuskuje s leve i s desne strane put kojim se kreće autobus.

Posle sat i po vožnje, stižemo na ostrvo Santa Marija – risort „Memories paradiso“ (u prevodu „Rajska sećanja“). Ne mogu da pišem sada o okolini, jer smo duboko zagazili u noć, ali unutrašnjost zidanog hotelskog kompleksa i recepcije je prelepa. Dobijamo bungalov broj 53, soba 5342. Pomislila sam da je to nešto kao kod nas – maleno, ali ne, ovo je prelepo zdanje u stilu njihove stare kolonijalne arhitekture sa dva sprata. Sa terase u noć, čujem šum morskih talasa. Između nas i mora je visoka makija.

Jutro je. Budi me pesma ptica, krici galeba i pelikana i opet šum mora. Krećemo na doručak. Napolju svuda – u svakom bungalovu – preovlađuje bela i plava boja – trag nekadašnjeg španskog kolonijalizma, staze, zelenilo: palme, agave, drvo života, ogromni žbunovi hibiskusa, bazeni i sale za ručavanje. Na svakom stolu je vaza. Puna je lila cvetova „bongavila“ koje u žbunovima ima svuda na ostrvu…

Ostrvo, saznajem, dugačko je 13 kilometara, široko dva i pod zaštitom je UNESKO-a. Ceo risort je počeo da se gradi pre pet-šest godina i ima 20 bungalova sa 350 soba. Pošto je odmor uplaćen all inclusive, sve je izloženo: piće, kafa, hrana, na bazi samoposluživanja, u restoranima i svuda na stazama po ostrvu i plaži. Na dohvat ruke, šta vam srce želi.

Sada je na Kubi vreme žetve šećerne trske, pa ima čak i posebnih šećernih napitaka. Radno – uslužno osoblje je vrlo mlado i dolazi sa obližnjeg ostrva na posao svaki dan. Celo ostrvo je podređeno samo željama turista. Staze prema plaži su povezane i popločane kamenom i malim drvenim mostovima. Temperatura je jutros 28C, ali izgleda malo hladnije jer duva vetar.

Ostajem zaslepljena ogromnim prostranstvom vodene površine koja se pod zracima sunca preliva od svetlozelene do modroplave. Na peščanoj obali, bele ležaljke sa plavim peškirima ispod suncobrana napravljenih od palminog drveta i lišća. Površina vode je išarana i belim talasima koji se prelivaju preko ivica duboke peskovite plaže. Razmišljajući dok ovo pišem, bojim se da ću sigurno nešto izostaviti jer u ovolikoj lepoti moj rečnik i misli postaju siromašni. Kao dete, radujem se svemu.

Dok ležim ispod palminog suncobrana, razmišljam o jučerašnjem događaju na aerodromu Santa Klara. Šta su Srbi, odnosno Srbija – eks Jugoslavija za Kubu – Kubance? Još uvek veliki prijatelji. Za sve ostale treba uplatiti vizu i tražiti je, a za nas, ne. Pri pomenu našeg državljanstva, dobijamo osmeh pa čak i prednost u redu ispred šaltera, što se meni dogodilo od jednog starijeg, šarmantnog činovnika. Sve ove misli zalivam kapima pinja kolade (sok od ananasa i ruma). Popodne je počeo da duva jak vetar i oseka je sa velikim talasima.

Večeras, uz zatamnjena električna svetla i obasjanog neba mesečinom, obilazimo ceo kompleks ostrva vozeći se malim otvorenim kombijem sa šest sedišta i tako završavamo ova dva divna dana.

Santa Marija, petak, 4. april 2014. godine

Sedim na balkonu naše sobe – 17 sati je. Na 20 metara od mene, pogled mi luta po površini Atlanskog okeana, prošaranog belim talasima. Po ivici, gde se okean dodiruje sa nebeskim svodom, u nepreglednoj daljini, vidi se brod koji ima svoju putanju. Čuje se šum vode, drveća i glasovi ljudi i ptica. Čak i nebo i zvezde i mlad mesec izgledaju nekako bliže nego kod nas.

Od jutra se zaklinjem da ću smanjiti hranu, ali kada do toga dođe, nisam karakter, jer ne mogu da odolim tim znanim i neznanim vrstama povrća i voća, mesa, morskih plodova, spremljenih na razne načine, kolača, sladoleda, raznih vrsta sokova. Sve to mami nezadrživo svojim šarenilom, ukusom. Večeras bi trebalo da idem u takozvanu „Kuću Meksika“ na večeru gde je na meniju meksička hrana i zabava na meksički način. Domaćin iz risorta je iz svakog bungalova pozvao na ta zbivanja po nekoliko gostiju.

Posle popodnevnog odmora i plaže, odlazim uveče stazom oivičenom sa jedne strane žbunovima belih, narandžastih i crvenih hibiskusa, filadendrona, agave, raznobojnog cveća prkosa, a sa druge strane, palme i stabla kokosa koji svojim plodovima ukrašavaju travnjak – u šetnju.

U „Kući Meksika“, večera pored bazena uz igru baletskih igrača na vodi. Zvuci muzike sa karakterističnih meksičkih instrumenata prelivaju se sa zracima meseca i gibanjem tela igrača. Sve pomalo liči na bajku.

Polako, posle večere, polazim u šetnju ostrvom i spuštam se prvo u deo risorta izgrađen u kolonijalnom španskom stilu. Sa svih strana se čuje muzika. U teatru, plesna grupa izvodi život pokojnog muzičara Majkla Džeksona kroz muziku, moderne igre i balet. Stari deo hotelskog naselja je miran i prelep u svojoj tišini. Svaki deo je osvetljen prigušenim svetiljkama, a sa gradske kule čuje se otkucavanje velikog sata.

U centru trga je izgrađen jedan paviljon u ovalnom obliku sa belom zidanom ogradom i betonskim podom posutim sa hiljadu raznobojnih kamenčića u sredini. Ako se tu stane, izgovori nešto, glas se vraća kroz eho, iako je sve okolo otvoreno. Ne znam gde više da pogledam i šta je lepše i veličanstvenije. Bojim se da svojim napisanim rečima ne oskrnavim ovu lepotu rada ljudske ruke i prirode.

Vraćam se u kasnim večernjim satima, polako, u sobu. I ona je okrečena u lepu plavu boju. Posteljina sa lepim, plavim cvetovima, a prostor između sobe i ostalog dela apartmana pregrađen je jednim delom prozora sa drvenim rešetkama. Na plafonu – stari drveni ventilator – propeler, a malo dalje klima – uređaj. Na izrezbarenoj dugoj komodi svi mali tehnički aparati prilagođeni današnjim udobnostima. Svuda mešavina starog i novog, sve tako skladno i veličanstveno.

Santa Marija, subota, 5. april 2014. godine

More toplo, kao i sunce. Odmor i malo u vodu, pa na ležaljku u hlad paviljona. Za ručak idem na bazen. Kad tamo, iznenađenje: prasence na ražnju uz razne dodatke povrća sa ovog podneblja i po jedan ceo plod kokosa. Odmah vam mladić prilazi, mačetom odseca vrh kokosa. I odmah direktno dobijate kokosovo mleko. Pored bazena živa muzika i, kao i na plaži, još drugih sportskih i zabavnih aktivnosti. Gde god da kreneš, pogled se zaustavi na nešto što pre toga nisi video. Po sredini kokosovog stabla, umetnuta neka druga ukrasna biljka i obe rastu zajedno. Na jednoj grani hibiskusa, ima ga u svim bojama. Drvo, na samom vrhu, ima buket belih mirisnih cvetova, koji su karakteristični za Havajska ostrva, a evo ga i ovde.

Za večerom, ispred restorana, sačekuju dve plesačice i sa osmehom, ali skromno, pozivaju u teatar na „Šou kubana“. Karakteristična kubanska muzika, previjanje ljudskih tela u taktu, blještavi kostimi, prelepi igrači i igračice i pevači polako me vode u kraj ovog dana.

Santa Marija, nedelja, 6. april 2014. godine

Ustajem rano. Šetam obalom punom peska sakupljajući usput školjke što su ostale posle plime. Pogledom ne mogu da odvojim kraj mora i početak plavetnoga neba. U daljini poneka jedrilica. Ulazim u vodu, talasi me zapljuskuju i pevaju svoju pesmu – penušajući se oko mojih nogu.

Posle doručka odlazim vozilom, koje stalno kruži po ostrvu, na pijacu. Na improvizovanim tezgama, izložene rukotvorine ljudi ovoga kraja: figure od drveta raznih oblika i veličina, nakit od svih mogućih materijala, bluze sa crtanim cvetovima, majice sa slikama čuvenog Če Gevare i razni drugi suveniri. Sve je to relativno jeftino. Ali avaj, pusti novci „mani, mani“ – dolari, pezosi!

Večeras, opet glavna događanja u teatru i to „Šou romantika“. Ista plesna grupa samo druga koreografija, muzika, kostimi. Začinjena mirisom vazduha, mora i cveća odlazim u sobu i polako tonem u san.

Santa Marija, ponedeljak, 7. april 2014. godine

Uz ručak, pored ananasa, lubenica, dinja, kokosa, narandži, banana (svih oblika i veličina), kruški, papaja, upoznajem još dve vrste voća: nipero (nešpa) i guava (gojava). Semenke nipera poneću za Srbiju, možda će moći da nikne i raste. Liči na našu krušku starinskog porekla bazvu (okruglastu i meku, kad je zrela samo sa jednom semenkom). Guava liči na našu minijaturnu lubenicu – veličine omanje jabuke sa jedva primetnim semenkama. Kvalitet i raznolikost hrane i pića, sokova je velika. Osoblje više nego uslužno uz široke osmehe, uz reči dobrodošlice, uz „Doviđenja“, „Prijatan odmor“ i „Laku noć“.

Noć je. Pešačim stazama sa prigušenim svetiljkama – bilo iz travnjaka, bilo sa stubova, ili okićenih ulaza i kolonada sa svetlećim trakama. Sve vrvi od šetača. Čuje se muzika sa svih strana. Povijaju se ljudske figure ponesene ritmom. Sve izgleda nestvarno i očaravajuće. Pretoplo je, vazduh je suv, pa kad vetar dune – osvežava. Nebom caruje mesec, koji je sada u meni, a pratilje zvezde trepere probijajući se kroz poneki oblačić.

Santa Marija, utorak, 8. april 2014. godine

Uz samu obalu plaže, dok sam prskala nogom po vodi, odjednom sam spazila mladicu ribe sabljarke, staklastog tankog tela i velikog dugačkog kljuna. Neverovatno, sigurno je zalutala. Ispred mene, po pesku pelikani su predvodili grupu – kolonu galebova, koji su čas leteli, čas se šepurili po pesku. Vođa raširi svoja crna krila, skrete s puta i zaklepeta njima po vodi, jer on je ipak pelikan! U žbunovima ima i neka vrsta kolibrija i malih crnih ptica.

Poslednji dan je odmora. Sunce, plaža, Atlantik. Pozdravljanje sa licima – osobljem risorta, s kojima smo se nekako zbližili. Sve su to mladi ljudi, raznih rasa iz susednih mesta, koji ovde sezonski rade. Vredni su i hitri. Osmeh im ne silazi sa lica. Obavljaju poslove sobara, konobara, kuvara, čistača, baštovana i ostalo. Neki su osnovali svoje porodice i zadovoljni sa onim što imaju. Obrazovani su i svi znaju za Srbiju, Beograd, a poneko i za Kragujevac. Zdravstvo je efikasno, što sam se uverila prilikom ukazivanja njihove pomoći jednom turisti koji je imao stomačne tegobe. Eto to su: Jemila, Leonardo, Mani itd.

Vraćajući se u bungalov, primetila sam još jednu osobenost ovog malog turističkog raja – kante za smeće. Napravljene od gline u obliku valjka, visine 80-ak centimetara i svaka je oslikana dugačijim crtežima.

Ulazeći u bungalov, osećam miris tamjana. Začudih se, kad ono – cveće u okačenim ukrasnim sudovima hodnikom širi svoj specifičan miris.

Santa Marija, sreda, 9. april 2014. godine

Jutro je, 5 sati. Napuštam apartman. Na ulaznoj recepciji, vraćam ključ. Uzimam doručak „za poneti“ i ulazim u autobus „Transgaviota“. Prvi put ovih dana počinje da rominja kiša. Polazimo za Santa Klaru.

Napuštamo ovaj „raj na zemlji“ sa dosta tuge nad sudbinom ovih divnih – radnih ljudi. Gledam kroz prozor autobusa kako ponegde, iz kuće napravljene od drveta palme ili kokosa, pokrivene njihovim lišćem, seda na jedan bicikl i odlazi, zaklonjena od kiše najlonom, na posao cela tročlana porodica.

U 11:20 sati, sa ostrva Santa Klara polećemo kanadskom kompanijom za Toronto preko ostrva Kaja Koko. Još jednom „Adio, Kuba“, „Adio, Jemila, Selida, Leonardo, Mani…“.

Hvala mojoj deci za ovo divno iznenađenje i saznanje o ovoj „rajskoj lepoti“. Protivila sam se odlasku tamo, ali sad im još jednom kažem: „Hvala i izvinite“ jer je iznenađenje prelepo, ali da li sam to zaslužila, to samo ona znaju, a možda i ja.

Svetlana Atanasković, 76 godina
Volonter Crvenog krsta Kragujevac


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu
Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih