Nedavno sam naišao na knjigu koja mi je otvorila oči kada su u pitanju mnogobrojni načini dezinformisanja ljudi u vezi sa zdravom ishranom, naročito kad je u pitanju zdravlje mozga, piše u blogu The Optimalist na Psychology Today, Maks Lugaver.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija iz foto-galerije: „Bolnička hrana u osam zemalja sveta„
Knjiga „Grain Brain“ dr Dejvida Perlmatera dovodi u pitanje neke uvrežene stavove o tome šta je optimalna ishrana za ljudski organizam.
„Mozak napreduje zahvaljujući ishrani bogatoj mastima, a sa malo ugljenih hidrata, koja je, nažalost, relativno retka u današnjoj ljudskoj civilizaciji“, piše dr Perlmater.
Ugljeni hidrati, za koje se obično smatra da su zdravi, čak i smeđi pirinač, 100% intergralni hleb ili kinoa – koji predstavljaju i stubove mnogih zdravih načina ishrane, nakon dugotrajnog konzumiranja, izazivaju poremećaje i oboljenja kao što su demencija, hiperkinetički poremećaj, hronične glavobolje i Alchajmer.
Uklanjanjem iz ishrane ovih ugljenih hidrata – vesnika zapaljenja, pravih izvora problema koji zagađuju naše mozgove i srca, i povećanjem unosa masnoća i holesterola, možemo ne samo da zaštitimo naš najvredniji organ, već i da potencijalno, ispravimo godine štetnog delovanja.
Holesterol, na primer, već dugo godina ocrnjen u medijima i zdravstvenoj zajednici, zapravo podstiče neurogenezu (rađanje novih moždanih ćelija) i komunikaciju između neurona, do te mere da su istraživanja pokazala da su viši nivoi holesterola u korelaciji sa boljim kognitivnim sposobnostima.
U knjizi se, takođe, ozbiljno raspravlja i o kardiovaskularnom sistemu i navode se istraživanje za istraživanjem kako bi se potvrdilo da nisu svaka vrsta masnoće i holesterol, već ugljeni hidrati i određene masti – i to ne one na koje biste pomislili, ti koji su pravi neprijatelji srca i zdravlja vaskularnog sistema.
U knjizi „Grain Brain“, dr Perlmater, jedini lekar u Americi koji je i neurolog i član Američkog odbora za ishranu, vešto pokriva temu o kojoj se retko raspravljalo na višem nivou: kako naša ishrana utiče na zdravlje našeg mozga. Maks Lugaver je pitao dr Perlmatera da objasni koji su to naučni dokazi zbog kojih se Alchajmerova bolest može nazvati „dijabetesom tipa 3“. Dr Perlmater je to objasnio na sledeći način:
Konzumacija ugljenih hidrata dovodi do povećanja šećera u krvi, očigledno – kratkoročno, ali i na dugi rok, takođe. Neprekidno podsticanje pankreasa da luči insulin kako bi odgovorio na ishranu bogatu ugljenim hidratima, na kraju dovodi do stvaranja otpornosti na insulin, stanja koje je u direktnoj vezi sa povećanim rizikom od demencije. Što je još gore, insulinska rezistencija je preteča dijabetesa tipa 2, stanja koje je povezano sa udvostručavanjem rizika od Alchajmerove bolesti.
U nedavnom izveštaju objavljenom u Journal of Alzheimer’s Disease, naučnici sa Majo klinike su pokazali da osobe čije ishrana obiluje ugljenim hidratima imaju veći rizik od razvijanja demencije za značajnih 89% u odnosu na osobe čija ishrana je sadržala najviše masti. Utvrđeno je, zapravo, da je ishrana sa najviše masti povezana sa smanjenjem rizika za razvoj demencije za neverovatnih 44%.
Takozvani „složeni ugljeni hidrati“ mogli bi zapravo predstavljati značajniju pretnju po zdravlje nego prosti šećer, jer oni ne samo što mogu da podignu nivo šećera u krvi, već mogu i da ga drže povišenim tokom dužeg perioda.
Hrana se može oceniti pomoću njenog glikemijskog indeksa koji meri ne samo koliko se može povećati šećer u krvi usled unosa te hrane, već i koliko dugo će taj efekat trajati. To znači da što je veći glikemijski indeks, to je štetniji uticaj povišenog šećera u krvi. Integralni hleb, na primer, ima drastično veći glikemijski indeks u odnosu na obični, beli šećer.
Na kraju, uporno izazivanje organizma hranom sa visokim glikemijskim indeksom dovodi do povećanja glikemije natašte (FBS – fasting blood sugars, povišen šećer natašte). Ovo je od izuzetnog značaja, sudeći prema istraživanju koje je nedavno objavljeno u New England Journal of Medicine. Naučnici su otkrili da je glikemija natašte, čak i u granicama koje većina lekara smatra normalnim, tj. na nivoima koji su daleko ispod onih koji bi bili potrebni za dijagnozu – izrazito jasno povezana sa razvojem demencije.