Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“
Fotografija: Milan Uljmanski, Đeram
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Već dugo ne mogu da zaspim. Prelistavam album iz hiljadudevetstošezdeset i neke i sećanja naviru:
Muči me kiša koja dobuje celu noć, a sa drugarima je dogovoreno da ujutro pođemo na vikend u ravnicu. Kraj septembra je. Pre samo dan-dva septembar je počeo da poprima žutozlatne boje, trava je još uvek bila zelena. Sunce je prijatno grejalo sa plavog neba i, uopšte, cela priroda je mamila da joj se pridružimo. Naše putovanje je trebalo da bude uživanje u zvucima, bojama i mirisima rane jeseni.
Sa zebnjom smo krenuli. Dule je, kao i uvek, poneo svoju gitaru, na kojoj se nalaze potpisi svih nas, Milica daire, Đole usnu harmoniku, koju je sam naučio da svira, a Nena svira flautu. Ja ću pevati! Kažu mi da to dobro radim. Pa dobro… Uvek sam raspoložena za veselo druženje. Poznajemo se još iz osnovne škole. Sada smo porasli, pa je Đole dobio auto od roditelja da vikend provedemo negde u prirodi. Naravno pod šatorom, jer je to naša davnašnja želja.
Sitna kiša, koja natapa zemlju i niski oblaci su nas upozoravali da budemo oprezni na putovanju. Krenuli smo rano, pospani, neraspoloženi i ćutljivi. Svako je bio „sam sa sobom“. Umesto uobičajenih šala i pesme, koja je bila zaštitni znak našeg druženja, u kolima je vladala tišina. Kroz grad je i bilo nečeg za videti, ali kada smo izašli van grada, pomislili smo da, možda, grešimo što danas idemo u prirodu na kampovanje! Čak ni omiljena radio-stanica nije mogla da nas oraspoloži!
Prešli smo preko mosta, a iza nas je ostala mutna, neprijatna reka, noseći sa sobom otpad i granje. Po lepom vremenu, ova reka je veoma živopisna, mala plaža ispod mosta je prepuna kupača i ribolovaca, a danas se izliva iz korita i plavi vrbake. Videla sam ružnu, zamućenu vodu, napuštenu od ribarskih čamaca i veselih ribolovaca.
Što smo više zalazili u ravnicu, raspoloženje nam se popravljalo, jer su se mala, ušorena sela nizala i polako budila. Sve jedno do drugog, nanizani kao đerdan. Kuće su ličile jedna na drugu. Većinom su niske, okrečene u belo, pokrivene biber crepom ili ćeramidom, sa nakrivljenim odžacima i visokim zidovima do ulice. Psi su lajali na retke prolaznike i pratili kola po putu. Ponegde bi nam jato gusaka preprečilo put. A put je prav k’o lenjir! Iz ravnice bi, kao najviša građevina, „iznikao“ beli crkveni toranj, sa obaveznim crvenim krovom na čijem se uskom vrhu video krst. Upadljivo je štrčao iznad niskih, okrečenih kuća. Na samom kraju sela se klatio visoki đeram. Sam usred livade, stajao je kao stražar i pri jačem vetru bi podizao svoju glavu i klimao, klimao… Ambari su već bili puni žita, bašte obrane, samo bi ostala poneka glavica kupusa.
Stada goveda i svinja su mirno pasla po pašnjacima, sve dok košava ne ošine po ravnici! Sporim korakom, tako svojstvenim ljudima iz ravnice, sa obaveznim kožnim gunjem preko leđa i toljagom u ruci, starac je poveo svoje konjče na ispašu. Pšenica se zelenela, i tako, po ovom kišnom danu, osvežavala ovaj tmurni predeo. Na ogromnim dudovima pored puta lišće je počelo da žuti. Volim da jedem dudinje, naročito crne, slatke i sočne. Jesen je polako, kako i dolikuje ravnici, došla i zaposela prirodu.
Kiša je prestala, oblaci su se sve češće razdvajili, i nebo se ponegde pojavljivalo plavo. „Samo da kiša ne pada!“ – mislili smo. Šator ne bi izdržao veliki pljusak, a i vatra bi nam se gasila. A tada, ne bi smo mogli da pod vedrim nebom raspalimo roštilj i uz dobru muziku provedemo vikend u ravnici.
Ljudi su odlazili na svoje poslove, pa smo na njivama i u vinogradima uočili vredne paore, koji rade zaostale seoske poslove. Zastali smo kod omanje grupe mladih ljudi da se raspitamo za mesto gde bi smo mogli da podignemo šator. Glasno su se smejali i bili spremni da uđu u vinograd. To su bili stariji đaci iz osnovne škole, iz sela u kome, uglavnom, žive stariji. Dule nam je predložio da im se pridružimo i pokušamo da pomognemo. Naravno, sem Milice, niko od nas nije imao iskustva sa takvim radovima, ali ideja je bila zanimljiva. Tako smo brali grožđe i veselo čavrljali sa novim prijateljima.
Kada je podne već prošlo, i sunce nas, ipak, obradovalo svojim slabim jesenjim sjajem, nastavili smo put. Sada je priroda izgledala drugačije. Čista i umivena. Velika ravna prostranstva su se spajala sa nebom. Prođoše mi kroz glavu reči Branka Ćopića: „A đe ovdje sunce zalazi?“. Zaista, na ovom delu ravnice nisam videla nijedno uzvišenje! U ovim krajevima se kaže da „kad se popneš na ludaju (veliku tikvu) vidiš celu Vojvodinu“. Ponegde vidim plavičastu maglu, a zatim parče plavog neba! Pa sve tako redom.
Imali smo sreće, jer je popodne prošlo bez kiše, pa se ispostavilo da je naš šator, ipak, bio dobar izbor. Trava je još bila mokra. Kapljalo je sa proređenih krošnji, a crvene bobice na povećim žbunovima su ukrasile ovu malu livadu kao novogodišnji ukrasi na jelki! Brala sam šipak za čaj. Mi, devojke, skupljale smo sitno, vlažno granje za potpalu, a momci su podizali šator. Sve sam radosnija što sam ovde! Obližnji potočić je veselo presecao i krivudao ovom livadom, a male žabice su skakutale iz vode i gubile se negde u travi. Oglašavale su se kao da dozivaju svoje partnere, pa sam im se smejala. Uzela sam u ruke malu kornjaču. Znatiželjno sam je posmatrala, i tada sam se setila da smo, kao osnovci, hvatali kornjače pored reke i plašili drugu decu!
Iz šumice su dopirali razni zvuci ptica i malih životinja. Nekoliko uplašenih veverica, skupljajući žirove za zimu, brzo bi pobegle, a mi pokušavali da ih uhvatimo. Malo sam zazirala od obližnje šumice, na šta se moja drugarica slatko smejala, i sve vreme boravka na putovanju, zadirkivala me je… Iz šumice je istrčao zec i više sam se ja uplašila nego on! Poneki fazan bi se oglasio svojim glasom i prhnuo iz žbunja. Njegova ženka bi mu odmah odgovorila!
Kada se polumesec pojavio iza jednog oblika i nekoliko zvezda se skupilo oko njega, i zatreperilo slabim sjajem, zasvirali su moji drugari i zapevala sam „Tiho noći, moje zlato spava…“. Prvo tiho i sporo, da ne remetim mir u ravnici, a onda malo brže i veselije. Vino, koje smo dobili za pomoć u vinogradu, razgalilo nas je i uživali smo, sve dok se vatra nije ugasila, a onda se ravnica utišala. Samo je iz daljine dopirao lavež pasa. Ponekad bi trava zašuštala. Verovatno su životinje išle u noćni lov, a mi smo svojim prisustvom remetili njihov ritam. Uvukli smo se u vreće i zaspali.
U zoru su me probudili sunce i ptice. Priroda nam je darovala jutro kakvo smo priželjkivali, okupano rosom i obasjano suncem. Udahnula sam sveži, mirišljavi vazduh punim plućima, i prošetala do ivice male šume, i tek tada sam, pored potoka, primetila poljsko cveće koje je, nekim čudom, opstalo posle leta! Ptice su izašle iz svojih gnezda, zauzele najbolja mesta na granama i zapevale. Mislim da je kos bio najglasniji. To je bio najbolji hor koji sam ikada čula! Imali smo sreće, jer je jutro obećavalo vedar dan!
Nastavili smo putovanje kroz ravnicu. Lagano… U maloj zadimljenoj kafani, punoj veselih rumenih seljaka, koji su ispijali prvu jutarnju rakijicu, osetila sam širinu duše ljudi iz ravnice. Smejali su se, prepričavali priče iz šorova i nudili nas slatkim vinom i mlakim pivom. Bili su učtivi, srdačni i veoma dobronamerni. Jeli smo guščiji paprikaš, koji je spremila rumena kuvarica, nasmejana i raspevana, i on nam je ostao u trajnoj uspomeni! Mlako pivo je dobro išlo uz ovaj obrok.
Kroz izmaglicu sam nazirala grupu lovaca kako, uz lavež kerova, preko oranica love divljač. Onda sam iza jedne šumice ugledala prvo jedno brdo, a onda još jedno veće i bila sam iznenađena! Planina nas je čekala, s jedne strane osunčana, gorda i raskošna, sa bojama i mirisima rane jeseni! Miris zelenkaste trave, posle rose, i jesenjeg cveća i lišća, mešao se sa mirisom vlažne zemlje i granja i ulazio u naše nozdrve. Bila sam opijena mirisima i cvrkutom vrabaca. Preletali su sa grane na granu. Lagani vetrić je širio ove opojne mirise po čitavoj livadi.
Trčali smo kroz proplanke i preko livada, zadihani išli uzbrdo utabanim stazama i uz put smo pevali pesme iz ravnice i bili smo veseli i razdragani. Nenina flauta se izvanredno stopila sa prirodom, pa su i ptice na trenutak zastale sa svojom pesmom! Neki od vikendaša su nas pozdravljali i pozivali na odmor. Prolazili smo kroz tuđe voćnjake i vinograde i brali jabuke, kruške i grožđe i, pritom, hvalili se kako smo hrabri, sve dok neki pas ne bi jače zalajao, a mi pobegli iz voćnjaka!
Umorni i zadovoljni, odmarali smo se na starim panjevima i smejali se našim nestašlucima, tako svojstvenim samo mladosti! U tom zanosu nismo ni primetili kada je sunce zašlo, a senke se izdužile i vazduh postao oštriji.
Požurili smo ka kolima, i uz šale i dosetke, putovanje iz ravnice u grad je brzo prošlo. Dočekala su nas svetla velikog grada, a mi smo bili prepuni utisaka, nove energije i dobrih vibracija! Bila sam deo prirode i osetila svu njenu draž!
Sutra me čekaju nove radne obaveze, ali ne marim!
Stanka Sokolović
Članica „Kutka za kvalitetno starenje“
Crvenog krsta iz Kragujevca
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu