Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Jedan manji deo života provela sam radeći u prelepoj zemlji Švajcarskoj od iskona zvanoj Helvetija. Ova divna zemlja nalazi se u srcu Evrope. Slobodno se može reći da je Švajcarska zemlja blagostanja i mira na starom kontinentu. Sve to meni nije bilo važno. Kući, samo kući vratiti se što pre, jedini je bio moj cilj.
Nakon četrdeset godina, pozvala me je moja prijateljica koja i sada tamo živi da joj dođem u posetu. Avgust vreo, godina 2010, ukrcam se na voz za Zagreb. U pravcu Zagreba, godinama nisam putovala iz poznatih ratnih događanja. I nakon toliko vremena, ništa se nije promenilo. Voz kasni, gužva u vagonima. Ljudi sede po hodnicima. Još samo da se popnu na krov vagona i baš sve bi bilo kao u Bangladešu. U Zagrebu, izlazim na lepo uređen peron. Tu je sve čisto, blista! Žena obučena kao stjuardesa čisti metlom mermerno predvorje kolodvora. Policajaca i nekih uniformisanih redara ima skoro koliko i putnika. Priđem šalteru na kojem se prodaju karte za inostranstvo, a neko me vuče za rukav. Okrenem se, žena u ruci sa slikom Majke božije traži milostinju. Direktnog voza za Cirih nema. Ima do Ljubljane, a tamo se mora presedati u autobus do Kranja, pa u voz za Cirih. Došlo mi je da se vratim. Ali, ipak, uzmem kartu i krenem. U Ljubljani, dočeka nas ljubazno osoblje železnice. Sve putnike prozvaše po imenu i prezimenu, a kofere nam preneseše u autobuse. U Kranju voz krene put Ciriha.
Bila sam umorna. Glava mi pada na grudi, ali san neće na oči. Sa razglasa čujem: Buks! Granica između Austrije i Švajcarske. Počelo je svitati. Plava izmaglica vukla se vrhovima Alpa. Pokušavam da vidim kroz maglu. Rasne šarene krave simentalke, nabreklih vimena, kao da će pući od nadošlog mleka, pasu na zelenim pašnjacima. Čini mi se da čujem njihova neobična zvona velika kao kante za vodu. Mislim kako su mi sasvim blizu. Ali, krave i zelena dolina kroz koju protiče modra reka su vrlo daleko… Prizor je veličanstven. Podseća me na onu bajku o devočici Hajdi koja je možda baš tu živela sa svojim dedom i uživala u toj bajkovitoj lepoti. Voz mili po tračnicama. Ne čuje se truckanje, lupanje točkova ni urlik lokomotive. Sve je tiho i svečano. Kroz naseljena mesta, vidim bele kuće i one daščare što nekad behu štale, a sada adaptirane u kuće za stanovanje obojene u svetle boje prilagođene okolišu. Na kućama lepršaju državne zastavice, crvene sa belim krstom. Bio je prvi avgust, Dan državnosti Švajcarske. Svaki stanovnik Švajcarske to poštuje, bez obzira na veru ili naciju.
Činilo mi se da sanjam. Štipam obraze, tu sam! Cirih se probudio. Železnička stanica tiha, praznična. Onaj veliki precizni sat otkucavao je deset sati, tri minuta i dve i po sekunde. Prijateljica me je dočekala i povela u njen lepo uređen, mali stan. Zamirisao mi je sir fondi i sve ono što sam nekad tamo upijala i volela: čokolada, kremovi od jagoda, jabuka, šlag, mileram i maslac… Istog dana, otišla sam na kupanje na gradski bazen. A tamo – raj na zemlji. Sve miriše i blista. Voda u bazenima, bistra i čista. Kabine za tuširanje sa šamponom za telo i kosu, fen… Vaga za merenje! Drugi dan otišle smo u bolnicu gde smo zajedno radile. Bolnica ne liči na onu nekadašnju. Sva je preuređena i drugačija. Rekla bih da to nije bolnica, već hotel sa pet zvezdica. Bazale smo gradom, vozile se brodom po Ciriškom jezeru, jele najbolji sladoled na svetu. Na vidikovac iznad Ciriha, popele smo se železnicom do podnožja brda, a onda peške. Pogled na grad i na jezero bio je veličanstven, videli su se beli galebovi, jata labudova i pataka kako mirno plutaju po blistavom jezeru.
Brzo je prošlo vreme predviđeno za moju posetu. Ponela sam sa sobom, puno lepih utisaka i nezaboravnih doživljaja. Opet voz. Putujem kući. Nakon dvadeset osam sati putovanja, izašla sam na železničkoj stanici u Subotici. Udahnula sam duboko, pozvala taksi, poljubila novčanicu od dvesta dinara i dala taksisti, pogledala u nebo i zavapila: „Hvala ti, zemljo Srbijo, što postojiš! Nigde toliko sunca, topline i ljubavi nisam videla koliko kod kuće!“
Sofija Gerdijan, Subotica
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“