Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Slika: Sava Šumanović, Vejavica
Imam mnogo godina i trebalo bi da me već odavno ništa ne iznenađuje i da na sve budem spremna, pa ipak dese se neki događaji i doživljaji koji me podsete da samo Svevišnji ima iskustvo ovog i onog sveta i samo On može predviđati i planirati, a mi slediti i prilagođavati mu se.
Poslednjih dvadeset pet godina naša majka živi sama u Požegi; posle očeve iznenadne smrti, nije htela ni kod koga od nas petoro dece, pa sam tako ja, kao najbliža, preuzela neku vrstu obaveze da „promišljam kućom“, kako ona voli da kaže. Odlazim jednom ili dva puta sedmično, nekad češće, a nekad i ređe (ako su sestre tokom letnjeg raspusta ili božićnog odmora pristigle iz inostranstva). Jedna od njih poseduje kuću u mom susedstvu, u Čačku, pa ponekad odlazimo zajedno da odradimo neke dugotrajnije i teže poslove. Ove zime, boravila je u Srbiji gotovo tri sedmice i ja sam samo jednom odlučila da joj se pridružim i to dava dana pred Božić, da budem prisutna kad se ona i majka budu pozdravljale, jer je svaki rastanak težak, a pogotovu ako majka ima malo više od devedeset godina i izvesnost konačnog rastanka ne može a da ne oboji i moje pozdravljanje s njom, a kamoli ovih koji su daleko. Računam da će obema biti lakše, jednoj da ostane, a drugoj da je ostavi.
Pogodila sam kog dana da sestri budem saputnik! Ispostavilo se da sam joj više bila podrška u snežnoj mećavi nego u pozdravljanju s majkom, koja začudo nije plakala, valjda uplašena nevremenom i zabrinuta kako ćemo stići u Čačak.
Mamina kuća je nedaleko od autobuske stanice, u naselju Milovića Livade, odmah posle saobraćajne petlje koja razdvaja puteve za Užice, Arilje, Kosjerić, Godovik i železničku stanicu.
E, nije daleko kad je vreme „normalno“, ali kad „poludi“, kao što je tog dana bilo, trebalo je računati da ćemo umesto uobičajenih desetak minuta pešačenja utrošiti malo više vremena, te smo krenule u pola tri za autobus u pola četiri, jer nije imalo smisla pozivati taksi za tako kratku relaciju, nekome je potrebniji, ionako ih u Požegi nema mnogo.
Čim smo izašle iz dvorišta, u kom smo nekoliko puta tog dana čistile sneg (sutra će to raditi čovek koji mami pomaže kad mi nismo tu), zagazile smo u celac preko čizama; meni su pahuljice prekrile stakla na naočarima, tako da sam gotovo naslepo preprešačila ostatak puta, a Milunki su se damske kožne čizme napunile snegom i do stanice bile toliko vlažne da si ih mogao cediti.
Stotinak metara, koliko nas je delilo od benzinske pumpe kraj užičkog puta, prešle smo okružene potpunom belinom u kojoj smo uživale sećajući se detinjstva i stoletnih hrastova posečenih kad je, šezdesetih godina, tu izgrađeno akcijaško naselje za izgradnju nove trase magistrale, umesto starog, uskog i krivudavog puta kroz selo Visibabu (kasnije će to biti glavna saobraćajnica koja povezuje zapadnu Srbiju sa BiH i Crnom Gorom, a pre svega sa Jadranskim morem).
Od naselja do mosta na reci Skrapež, izgrađena je staza za pešake, koja prati petlju, a ne seče se s njom, ali mi smo takav narod da volimo da kršimo pravila i da se kao deca igramo opasnostima, pa tako većina, kad žuri, iziđe na petlju, časkom pređe preko nadvožnjaka i eto ti mosta, autobuske stanice i grada. Zbog mećave smo nerado krenule sigurnijim putem, a nismo se ni žurile, mislile smo.
Korak napred, dva nazad; Propadanje u dubok sneg, pa proklizavanje; naleti gustog snega koji te zaslepe i zaustave u mestu… Od mosta do stanice nema više od dvesta koraka, ali pukla pravina i čistina pa nas sneg obasipa sa svih strana, sve je na nama mokro i belo, ćutimo i grabimo napred. Kao starija i naviknuta na svakojake kijamete vremena u kom živimo, idem prva; prtim joj put i povremeno se okrećem, bojim se izgubiću je k’o Kočićev Relja što je izgubio Vuju. Susrećem se sa uplašenim pogledom deteta, a ne pedesetogodišnje žene i to me raznežuje i vraća u detinjstvo i daje mi snagu kakvu sam i onda imala uvek kada je trebalo da zaštitim sestre.
U dvadeset do četiri konačno stižemo. Iz ružnog trouglastog zdanja na ulasku u stanicu, izranja dremljiva prilika, lakonski izjavljuje da ne zna koliko će koji autobus kasniti i vraća se u svoj slatki dremež. Na peronu još dva putnika: žena s torbom „krmačom“ uporno pokušava da zapali cigaretu, a devojka sa slušalicama u ušima nervozno šetka uz i niz peron, povremeno izvirujući ne bi li ugledala očigledno dugo iščekivani autobus. Nema kioska, nema kafea, nema mesta gde bi čovek mogao bar čaj da uzme, ili prosto dok čeka novine da razgleda u izlogu, ali ima nadstrešnica da nas koliko toliko zakloni od vejavice i to nas čini donekle sretnim. Bože, koliko je malo čoveku potrebno kad nema ništa!
Ispostaviće se da smo sve četiri krenule istim prevozom, po devizi daj šta daš, makar do Čačka, a posle ću se već nekako snaći.
Posmatram dve tuje i nekolike srebrne jelke kako okićene snegom izgledaju moćno i veličanstveno i razmišljam u kakvom smo kontrastu mi ljudi u odnosu na njih i kako tek u našoj nemoći vidimo pravu lepotu i besmrtnost prirode.
U pet sati, stiže neki zakasneli autobus, ne pitamo kad je trebalo da stigne ni koja mu je zadnja stanica, važno je da prolazi kroz Čačak i da će nas primiti, makar i stajale. Neki od putnika sklonili su svoje torbe sa sedišta, drugi vozač je spustio pomoćno sedište, tako da smo se sve četiri smestile u toplu udobnost, gotovo nestvarnu posle dva i po sata na snegu i severcu. Oko mene putnici ili spavaju ili zabrinuto gledaju kroz prozor; iz zadnjeg dela autobusa dopire zvonak devojački smeh – o, mladosti neponovljiva! – ne skidam jaknu dok prelazimo nadvožnjak i spuštamo se prema Jeminskoj Steni, gde put na pravini ima nekoliko voznih traka tako da vozilo lako razvije brzinu i za čas smo u Kratovskoj Steni, gde se odmah iza tunela odvaja put za Lučane i Guču. Sneg i dalje veje, ne vidim mnogo kroz prednje staklo, što od brisača što od guste snežne zavese, ali ovaj put znam kao svoj džep i po zvuku ću znati kad budemo u tunelu.
Prvi zastoj i nepregledna kolona vozila ispred nas.
– Saobraćajna nezgoda, pomislim i srce mi se skameni.
Okrenem se prema sestri, nekoliko sedišta iza mene, susrećem se sa očajnim pogledom; mislimo isto: kako po ovakvom kijametu s povređenima, ima li dece u nezgodi, šta ja mogu da učinim da pomognem? Devojke se i dalje smeju, to me već ljuti, piljim kroz prozor, autobus kreće, pratim situaciju na putu, ne vidim tragove nesreće. Malo sam se zagrejala, pa bih da skinem jaknu, ali se rukav zaledio za staklo prozora, zavlačim slobodnu ruku pod pazuh, pa toplom šakom odvajam milimetar po milimetar, pomišljam da su se sve nevolje sveta danas obrušile na mene, a onda opet onaj veseli smeh koji me osnaži i razonodi; uspela sam da odvojim rukav, a da ga ne pocepam. Dobro je, i to je nešto.
Prepoznajemo visoki toranj Jelendolske krečane, uskoro ćemo u Ovčar Banju. Volim ovaj predeo, s jedne strane šumovit i vrletan, a s druge strane ravan i plodan, s Moravom, mirnom i pitomom ili divljom i uznemirenom, volim jednu staru kućicu u strani kraj puta, u kojoj niko ne živi, ali je neko održava i brine o njoj i zamišljam sebe kako minijaturne prozore kitim crvenim muškatlama, a pored staze (što od kapijice na dotrajaloj tarabi vodi do teških drvenih podrumskih vrata) sadim visoke starinske georgine, neven i lepe kate.
Autobus krene pa stane, krene pa stane, osvaja metar po metar, bori se sa ledom i vejavicom, ševrda malo, ali ipak ide napred.
Ulazimo u tunel u Ovčar Banji. Priča se da su se ili radnici ili projektanti prevarili tokom prokopavanja, tako da baš negde po sredini postoji velika krivina u tunelu i po tome je prepoznatljiv i osoben. Još kažu da su se dva zemljotresa u čačanskom kraju desila upravo zbog miniranja u ovom tunelu, no bez obzira na sve ovo, dobro je što je put izmešten iz središta banje te je tako sačuvan prekrasni manastir Blagovesti, koji se vezuje za blaženopočivšeg patrijarha Pavla. U steni, pri vrhu Kablara, smestila se crkvica Svetog Save, u kojoj se bogosluženja obavljaju svake nedelje mladog meseca, kad se do nje, podrazumeva se, može stići, a po ovakvom kijametu o tome nema ni pomisli, pa mi je žao svih onih nesrećnika koji u vodi iz stene kraj crkvice traže spas za mnoge boljke, telesne i duševne, za razliku od bora iz porte manastira Nikolje, koji je od kad postoji pomagao umobolnima i o čijim čudotvornim moćima pričaju i priče i legende. Nikakvo nevreme nije sprečilo bolesne i verujuće da posete bilo koju od dvanaest svetinja Male Svete Gore, kako nazivaju Ovčarsko-kablarsku klisuru, jer se većina svetinja nalazi blizu puta i u ravnom, a za ledenih zimskih dana vredno monaštvo posipa pepelom prilaze i tako omogućava da svako nađe ono šta traži.
Ne vidim branu u Međuvršju, mada po nebrojenim krivinama znam da smo blizu. Povremeno bacim pogled na sat; prolazimo pored manastira Vavedenje, stisnutog između Morave i puta, čije ostarele monahinje i dalje sa monaškom smirenošću i smernošću primaju svakog putnika namernika bio on vernik ili ne.
Vidim svetlo u štali, to neka od njih namiruje stado, to joj je dnevna obaveza, pa šta ako je nevreme. Blago verujućima.
Dobro je, prošli smo Međuvrško jezero i sad će biti lakše, ima još pet-šest kilometara do ulaska u Čačak, a sneg i dalje veje, brisači gotovo i ne stižu da očiste šoferšajbnu, popušta napetost, počinju putnici pomalo da se razgovaraju, shvatam da nema nikakve nezgode na putu, ako ovo nevreme nije to.
Evo nas kod brane u Parmencu. To je trebalo da bude treća hidroelektrana u nizu: Ovčar Banja, Međuvršje, Parmenac, ali do danas nije zaživela premda su i ove dve bile dovoljne da strujom snabdeju Čačak, Požegu, Guču i Lučane. Danas svakako nije tako, ali su i dalje u funkciji i velika su potpora elektroprivredi Srbije.
Na samom ulazu u Čačak, tu gde put nastavlja obilaznicom, a krak se odvaja za grad, nekad je bila vunovlačara. Niko za njom ne žali jer je u Srbiji sve manje vune i ovaca, a nema ni prelja ni pletilja. Na njenom mestu, nikao kao iz vode, jedan od mnogobrojnih prodajnih objekata. Svi bi da prodaju, malo ko bi da proizvodi.
Jedna od nasmejanih devojaka se pozdravlja sa drugaricama i prilazi prednjim vratima. Kad vozač otvori, oblak snega zaspe sve putnike do trećeg sedišta, devojka zakorači u sneg do kolena i nasmejana nestane u njemu.
Dobro je, ipak stigosmo nekako. Pogledam u sat: deset do sedam. Vozaču autobusa trebalo je skoro dva sata da pređe razdaljinu od trideset i šest kilometara. A nama dvema? Pa, skoro celo popodne.
Smiljka Dunjić, 64 godine
Čačak
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“