Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Aja Sofija
Tačno u 9 sati, parkirao se ispred Osnovne škole „Bratstvo“ u Dečanima Lastin autobus u koji su se ukrcali prosvetni radnici, orni za ekskurziju na relaciji: Dečani-Priština-Niš-Dimitrovgrad-Sofija-Istanbul… Istanbul je glavna destinacija naše ekskurzije gde ćemo se zadržati tri noći i dva dana. U povratku ćemo proći kroz znatan deo Turske, kroz nekoliko naselja i gradova Grčke, do Soluna gde ćemo noćiti dve noći.
Društvo je bilo veselo. Radovali smo se dečijom radošću, tako dugom putu, putu na kojem nas čeka mnogo uzbuđenja, mnogo predela koje ćemo usputno videti i saznati barem nešto o njima. Pre polaska, veoma vispreni i iskusni vozač autobusa, svima nama, putnicima, se obrati:
– Dobro jutro, dragi turisti, entuzijasti i znatiželjnici! Znam da krećete na ovo putovanje sa puno radoznalosti i volje, iščekivanja i očekivanja, da će vam biti zanimljivo i da će vam impresije biti nezaboravne. Mogu vam reći da je ovaj autobus našeg respektnog prevoznika „Lasta“ veoma udoban, sa klima-uređajima, tehnički je pregledan do najsitnijih detalja i sa te strane nemojte brinuti, i ako ste se svi ukrscali u autobus, možemo da krenemo.
Svi, kao iz jednog grla, odgovorismo:
– Možete, majstore, pokrenuti vašu letilicu! Idemo u susret mnogim zanimljivostima.
Autobus je, kao raketa, leteo metohijsko-kosovskim putem. I za nekih osamdesetak minuta stižemo u Prištinu, iz Prištine u Niš, pa u Dimitrovgrad. Potom smo se brzo našli na magistralnom putu koji prolazi kroz Bugarsku… Prolazimo kroz mnoga naselja, varošice i gradove.
Stigosmo u Sofiju, glavni grad Republike Bugarske. To je veoma čist i veoma lep grad. Zanimljivo je da Sofija tada, sredinom sedme dekade dvadestog veka, nije „rasla“ u visine, nego se širila u širine. Primetili smo da su skoro sve zgrade centra Sofije četvorospratnice, ali grad veoma čistih i širokih bulevara, ulica i trotoara… Nigde smeća, papirića ili pikavaca.
Naš autobus je stao ispred velelepne pravoslavne crkve Sv. Aleksandra Nevskog. Sa suprotne strane pomenute crkve nalazi se Mauzolej Georgi Dimitrova. U Mauzoleju je balzamovano telo ove istorijske ličnosti. Na ulazu, sa jedne i druge strane, u stavu mirno i sa puškom o desno rame, stražare dva gardijska vojnika. Kada ih duže posmatramo, imamo utisak da su i oni deo mermernog mauzoleja, jer niti se pokreću, niti očima trepću… Želeli smo da posetimo Mauzolej, ali nam to nije omogućeno jer je bio ponedeljak, a kod njih ponedeljkom ne rade muzeji i kompleksi slični ovom…
Ostavljamo grad Sofiju i krećemo prema Turskoj. Već je pala noć. Magistralnim putem brzo stigosmo do graničnog prelaza. Posle rutinske kontrole, naš autobus „dobi zeleno svetlo“ da nastavi put.
Obližnja i daleka naselja kao da su se takmičila kako će bolje da privuku pažnju putnika koji su ovde prvi put. Trudio sam se da me ne savlada san jer sam želeo da žive slike ispred mene dobro razgledam i sačuvam od zaborava. Naselja su, manje-više, načičkana omanjim kućercima, kućama ili pristojnim, velikim kućama sa odgovarajućim kapijama i pomoćnim zgradama koje jasno i nedvosmisleno govore o nemaštini, skromnosti ili moći i bogatstvu njihovih domaćina.
Razmišljao sam kako je to isto kao i u našoj Srbiji. Neko ima malu kuću, što odgovara mogućnostima onih koji u njoj žive; isto tako kao i onih koji žive u velikim, često prevelikim i nekomunikativnim kućama.
Protutnjasmo kao tajfun našim autobusom kroz mnoga sela, varoši i gradove Turske. Odjednom se ukaza, najpre velika svetlost tamo u daljini, pa, potom, sve jasnije i sve bliže smo se približavali sve većim i većim konturama dugačkih i širokih ulica i bulevara i sve većim i većim zgradama. To je bio – Istanbul.
Što smo se bliže približavali njemu, naselja su blia sve gušća i urbanija, sa sve većim i većim zgradama. Malo, malo – pa nailazimo na sve češće semafore i na čudnu vožnju. Ovde se vozi i sa desne i sa leve strane, tek kako je kome lakše ili kako kome padne na pamet. Ko izazove udes, plaća na licu mesta – povredama ili novcem.
Naš autobus se zaustavi ispred osmospratnog hotela „Vašington“. Šef hotela nas smesti u dvokrevetne sobe. Sa mnom u sobi je bio Miomir Antić, moj drug iz detinjstva i sada kolega, nastavnik matematike. Hotel „Vašington“ je reprezentativna građevina, sa isturenim terasama, velikim prozorima i ukusno nameštenim sobama.
Moj kolega i ja dugo smo se zadržali na terasi hotela „naše sobe“ posmatrajući priobalje velikog grada, koji se naslonio jednom stranom na moreuz Mramornog mora koji se naziva Bosfor. Na prvi pogled nam je pao u oči džinovski most koji premošćava Bosfor, naslonjen jednim delom na Evropu, a drugim delom na Aziju.
Prvo veče našeg boravka u Istanbulu, spavali smo tako dobro, kao da smo prethodni dan radili neki teški, fizički posao. Sutradan, u osam časova smo doručkovali u hotelu, a, potom, svi skupa pošli u razgledanje grada i njegovih znamenitosti našim autobusom. Vodio nas je vodič-tumač koji, kako nam reče, ovde je stigao iz Bosne, pre dvadesetak godina, da se prilično dobro snašao zahvaljujući baš tome, te je našao posao u Turističkom savezu Istanbula kao vodič i tumač njegovih znamenitosti.
Najpre nas je odvezao u razgledanje nekoliko velikih džamija koje svedoče o moći njihovih graditelja. Ulazimo u jednu od njih. Ogromni unutrašnji prostor. Mermerni zidovi, mermerni patos, mermerni lukovi i portali, ogromni mermerni stubovi na koje se naslanja ogromni teret cele građevine, deluje impozantno. U celini, podseća na kamernu dvoranu. Kupole i krovna konstrukcija pokrivena je zlatastim limom, koji čitavoj građevini daje grandiozan lik i oblik.
U drugoj džamiji, koja svojom grandioznošću podseća na sve ostale, privukla nas je kamena, zastakljena vitrina u kojoj su izloženi eksponati od čistog zlata. Najveći komad tih eksponata je zlatni slončić, prilog jednog od moćnih sultana iz XV veka.
Kada smo obišli pet, šest velikih džamija, naš vodič nam reče:
– Eto, dragi turisti, videli ste najznačajnije džamije Istanbula. Verujem da ćete poneti lepe utiske o njima.
– Ali,- rekoh ja,- niste nas odveli u još jednu, isto tako veliku, grandioznu i znamenitu džamiju, Aja Sofiju. Voleo bih da je vidim.
Vodič se začudi.
– U redu! Hvala što ste me podsetili!
Aja Sofija je bila nekada velika crkva koju su Turci pretvorili u džamiju. Njen naziv je bio Crkva Svete Mudrosti.
– A zašto je tako velika crkva pretvorena u džamiju? Nije li svaka bogomolja, samom svojom namenom, pod posebnim imunitetom tako da se ne sme dirati u nju?- konstatovah.
Naš vodič nije mogao da odgovori na to pitanje.
U unutrašnjosti Aja Sofije, posebno u njenim visokim lukovima, i dan-danas se naziru ostaci divnih fresaka. Učinilo mi se da je ova džamija najlepša od svih. I pitam se da li će se svojom namenom, opet vratiti na svoje crkveno ime, namenu i upotrebu?
Kada se nad Istanbulom spustila noć, vodič nas je odveo na koncert. Ogromna dvorana je treštala od muzike i pesme. Trbušni ples, kao specijalnost turskog folklora privlačio je najveću pažnju gledalaca u dvorani, uz kolaž program, aktivira se i neko iz publike, koji se izvodi na plato i sa njim se izvode kojekakve šale i zabavni gestovi. Tako izvedoše jednog mog druga na binu. Jedna devojka na velikom poslužavniku donese ogrtač i sultansku čalmu. Dve devojke spretno obukoše mog kolegu u sultansku odeću. Igračica, koja je izvodila trbušni ples, zakroči jednom nogom „sultana“ po vratu. Potom je igrala oko njega, dodirujući ga teatralno po licu, čas jednom, čas drugom rukom… Veče je bilo za pamćenje.
Sutradan nas je naš vodič autobusom provozao preko Bosfora nad kojim visi ogroman most koji su izgradili Japanci. To smo uradili zato, kako smo konstatovali, da bismo mogli da kažemo da smo bili i u Aziji.
Na povratku „iz Azije“ posetili smo Top-Kapi, trgovinu koja zasvođuje bezbroj trgovina pod njenim svodom. Tu se može kupiti što-šta. Turci su veoma spretni i vešti trgovci. Nude svoju „najbolju“ robu, tutkajući je mnogobrojnim mušterijama koji nadiru kao reka, koji više razgledaju, no što kupuju. Mi, turisti iz našeg autobusa, zaista smo ovde nakupovali štošta: satova, lančića, ogrlica… Neko je kupio čuvene turske bunde od 500DM koje se mogu za duplo više prodati u Srbiji.
Napuštamo lepi, istorijski grad Istanbul i krećemo se obalom Mramornog mora prema Grčkoj. Pusta morska obala. Tek posle tog vremena, Turci razvijaju primorski turizam koji će narednih godina doživeti svoj pompezni napredak. Sela – slična jedno drugom kao jaje jajetu. Seoske kuće i kućice, negde česte, zbijene jedna uz drugu, a negde divlje, raštrkane. U sredini mala džamija, sa malim minaretom, okrečena u belo, liči mi na kosovsko-metohijska, šiptarska sela, oličenje bede i siromaštva, oskudnosti i nemaštine.
Prolazimo preko reke Marice. Tu je granični prelaz između Turske i Grčke. Marica… O, kako me asocira na 1371. godinu, kada su nad uspavanom srpskom vojskom, u furioznom naletu, Turci izvršili nemilosrdni pokolj, koji će se večno pamtiti. Bila je mrkla noć, tako da nisam mogao nazreti Maricu.
Već smo na teritoriji Grčke. Osetio sam veliku razliku. Lepo uređene kuće. Svuda cveće, uređena dvorišta, čiste ulice. I, uopšte, cela atmosfera upriličava veliku razliku između života i navika u Grčkoj u odnosu na Tursku… Prolazimo kroz lepo uređena sela, varoši i gradove. Duže vremena se zadržavamo u Aleksandropolisu, koji je smešten na blagoj padini. Mnogi hoteli prosto privlače turiste, a mirna morska pučina garantuje privlačnost i lep odmor uz prilično jeftine aranžmane sa dobrom kuhinjom.
Mnogobrojne ckrve, naravno pravoslavne, slične onim u Srbiji. Jutro je osvanulo mirno i tiho, sunčano i toplo. Naš autobus brekće jako dobrim, magistralnim putem. Naredna destinacija je Solun. I, konačno, stigosmo ispred hotela „Egnatia“. I ovde se, u lepo i čisto nameštenim sobama, smestismo… Imali smo slobodno razgledanje grada, kada smo moj kolega Miomir Antić i ja posetili veliku crkvu Sv. Dimitrija. U crkvi je bilo bogosluženje, liturgija. Služba je na grčkom jeziku, ali prepoznajem postupak službe sličnog služenja u srpskoj crkvi.
Solun mi je ličio na tadašnju Ljubljanu, sa razlikom što sa velikog trga kreću ulice slične jedna drugoj. Nas dvojica upadosmo u jednu od njih, pa u drugu, treću… Shvatismo da smo se „izgubili“. Pitamo prolaznike da li bi nam pokazali put do hotela „Egnatia“? Svi vrte glavom, a nas čudi kako ne znaju gde je ovaj hotel! Najzad stigosmo ispred hotela.
Mnogo prelepih uspomena smo poneli iz Soluna. Trgovci na svakom koraku, nudi se roba različitog asortimana. Kupuje se uz popust. Mlade prodavačice govore srpski. Vole da se druže sa nama. Pitaju me da li sam oženjen. „Ako nisi, polazim sa tobom u Srbiju.“ Jedna lepa crnka i ja pijemo kafu. Ja joj kažem da ću doći za mesec dana i zakazujemo viđenje. Ne tražim joj adresu, a ni ona moju. Ispratila me sa setom na licu, kružeći rukama ispred sebe, kao da kaže: „Dođi, ispuni obećanje“.
Slavko Jokić, 72 godine
profesor u penziji, Velika Plana
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu